U Ljubljani je 13. februara održana programska konferencija Inicijative za demokratski socijalizam pod nazivom ‘Plan B za Europu’. Plan B je alternativni program izlaska iz krize putem obnove monetarnog i ekonomskog suvereniteta napuštanjem eurozone. Kao glavni gost, predavanje na ovu temu održao je Kostas Lapavicas, grčki ekonomist koji predaje na Školi za orijentalne studije u sklopu Sveučilišta u Londonu. Također je bio Sirizin parlamentarni zastupnik od izbora u januaru 2015. do onih u septembru. Djelovao je unutar Sirizine Lijeve platforme zagovarajući izlazak iz eurozone i aktivne politike državne intervencije za oporavak i izlazak iz krize. Nakon što je vodstvo Sirize, poslije referenduma na kojemu je grčki narod odbio mjere štednje, ipak nastavilo s politikom pristanka na diktat europskih institucija, Lapavicas je s grupom zastupnika napustio Sirizu i osnovao stranku Narodno jedinstvo.
Na predavanju ste spomenuli da se ekonomska monetarna unija nalazi u ‘kritičnom trenutku’. S obzirom na vaša ekonomska istraživanja i političko iskustvo, koliko je daleko odmakla dezintegracija između centra i periferije? Koliko je europski kapital sposoban upravljati negativnim efektima krize u svoju korist, pogotovo njemački kao najdominantniji?
Rekao bih da je u posljednjih nekoliko godina ekonomska monetarna unija stabilizirana kroz politike štednje, ali ova stabilizacija je neizvjesna jer nema rasta, nema perspektive rasta i napetosti su se premjestile u zemlje centra. U dugoročnoj perspektivi, europska monetarna unija nikada nije bila toliko nestabilna, a implikacije će za Europsku uniju biti vrlo ozbiljne. Mnogi ekonomisti razumiju da je u temelju ekonomskih problema u Europskoj uniji strukturalna promjena odnosa rad-kapital, pogotovo u Njemačkoj. Stagnacija nadnica u Njemačkoj omogućila je snažnu kompetitivnu prednost, ostvarivanje trgovinskih viškova i generiranje trgovinskih deficita kod trgovinskih partnera na periferiji. Kapitalni tokovi su onda odlazili tamo gdje je deficit, dug se akumulirao i eksplodirao s izbijanjem krize 2008. godine. Kriza se manifestirala kroz financijski sustav, ali banke nisu uzrokovale krizu, već se radi o dubinskom strukturalnom problemu odnosa rad-kapital u kojemu radnici neprestano gube. Ekonomisti ovo razumiju, ali među ljudima to je objašnjenje manje prisutno, jer propaganda neprestano ponavlja da su svemu krive država i javna potrošnja. To je izuzetno moćno. Ljevica mora dati jasan, precizan, ali jednostavan argument koji će ljudi razumjeti. Argument ljevice mora odgovarati stvarnosti koju ljudi žive.
Dvije periferije EU-a
Ako takvu nestabilnu Europsku uniju promotrimo u širem ekonomskom kontekstu, s obzirom na pad i stagnaciju stopa rasta u najvećim svjetskim ekonomijama, pogotovo pad rasta u Kini, možemo li očekivati prelijevanje tih trendova?
Izvozne veze s Kinom su važne, pogotovo za Njemačku, ali puno su važniji unutarnji ekonomski odnosi. Njemački kapital još uvijek ostvaruje izvozne viškove, dijelom iz Kine, ali Europska unija kao cjelina puno je važnija za njemačku izvoznu strategiju, koja je postala glavni i jedini izvor rasta. No zadnji mjesečni podaci o njemačkom industrijskom rastu bilježe negativnu stopu, što povezano s vrlo problematičnom strategijom akumulacije, oslonjenom isključivo na izvoz, dovodi do problema za cijelu Europsku uniju, a onda opet povratno na Njemačku. U krajnoj liniji, to znači da je Njemačka dominacija u EU-u izrazito nestabilna i vrlo brzo možemo očekivati manifestacije toga.
Nacionalne su elite naučile koristiti mehanizme EU-a i ekonomske monetarne unije za promociju svojih lokalnih interesa. Posve obratno od shvaćanja da je nacionalna razina problem, on je u nedemokratskim, autoritarnim transnacionalnim odnosima, a ti odnosi daju moć nacionalnim elitama
Spomenuli ste i da će se takva situacija odraziti pogotovo na stabilnost francuskog i talijanskog kapitala i mogući sukob unutar centralnih europskih zemalja?
Francuski i talijanski kapital već je sada izložen snažnoj krizi. Italija nije imala nikakav značajniji rast u posljednjih petnaest godina, talijanski kapitalizam stagnira i sigurno neće doći do oporavka dokle god je Italija dio eurozone i poslušno izvršava politike štednje. Slično je i s Francuskom jer je suočena sa slabim rastom, što se odražava na zaposlenost i dohotke, i to će se pogoršavati. Ekonomsko stanje u Francuskoj i Italiji odražava nestabilnost u cijeloj Europskoj uniji. Teško je procijeniti kakav će oblik taj sukob između ovih vodećih zemalja poprimiti, ali je Italija trenutno pod snažnim pritiskom stagnirajuće ekonomije. To se vidi u neprestanim kontradiktornim izjavama premijera Mattea Renzija o strategiji izlaska iz krize. Istovremeno, u Francuskoj su pitanja krize gurnuta u stranu, a centralno mjesto preuzela je rastuća islamofobija. Kako će se sve to razvijati teško je reći, no u svakom slučaju, strukturalne europske nestabilnosti preselile su se iz zemalja periferije u zemlje jezgre.
Kada govorimo o europskoj periferiji, zapravo imamo podjelu na dio zemalja što su članice eurozone i dio zemalja izvan eurozone. Kako se ta razlika odražava na njihovu mogućnost vođenja samostalne ekonomske politike?
Ovo je zanimljivo jer Europska unija zapravo ima dvije periferije. Onu istočnu, većinom izvan monetarne unije, i južnu, unutar monetarne unije. Zemlje istočne periferije su u nešto boljoj poziciji: iako je prisutan snažan pritisak politika štednje i institucionalno prilagođavanje ekonomije kao da već imaju euro, još uvijek imaju prostora za manevriranje kada je u pitanju monetarna i fiskalna politika. Najbolji primjer su Češka i Poljska. Problem je što zemlje istočne periferije, iako imaju veći ekonomski prostor za manevriranje, često nemaju političku spremnost ili moć da ga doista snažnije iskoriste. Postoje razlike između zemalja poput Poljske, Češke, Hrvatske, Mađarske ili Rumunjske, ali one nam pokazuju da monetarna suverenost sama po sebi još uvijek nije jamac koji osigurava ekonomski razvoj ili otvara prostor ljevici. Bitno je da ljevica razvije alternativnu strategiju i da to bude radikalna, lijeva transformativna politika.
U Hrvatskoj primjerice, gdje su dugovi gotovo u potpunosti denominirani u euru, guverner centralne banke često iznosi argument da bi ulazak u euro vanjski dug pretvorio u unutarnji i stabilizirao ekonomiju. Za razliku od Plana B koji zagovara izlazak iz eurozone i obnovu ekonomskog suvereniteta, ovim se prijedlogom ulazak u eurozonu nudi kao spas.
Takva ekonomska politika može biti usmjerena samo u korist kapitala. Ne postoji dobar euro, euro koji olakšava izlazak krize. Euro je instrument europskih institucija za političku kontrolu i ekonomsko prilagođavanje potrebama financijskih tržišta. Bez monetarne suverenosti ne postoji mogućnost za primjenu alternativne strategije koja bi restrukturirala ekonomiju u korist radnika i smanjila teret krize. Za Hrvatsku je puno bolje da ostane izvan eurozone.
No prigovor na vaš Plan B, obnovu ekonomske suverenosti putem izlaska iz eurozone, sastoji se u tome da bi se tako potaknulo jačanje nacionalizma, jer bi se napuštanjem eurozone ekonomija neke zemlje vjerojatno našla u izoliranoj poziciji i u takvim bi okolnostima došlo do jačanja desnice. Kako gledate na taj problem?
Trenutno u Europi nacionalne kapitalističke klase koriste transnacionalne odnose, dakle odnose na razini Europske unije i njezinih institucija, vrlo efikasno u svoju korist. Nacionalne su elite naučile koristiti mehanizme Europske unije i mehanizme ekonomske monetarne unije za promociju svojih lokalnih interesa. Posve obratno od shvaćanja da je nacionalna razina problem, on je u nedemokratskim, autoritarnim transnacionalnim odnosima, a ti odnosi daju moć nacionalnim elitama. Lijeve političke snage moraju ovo shvatiti i promisliti kako se pozicionirati u odnosu na nacionalno i transnacionalno. Europska unija nije set institucija koje su iznad klasa i nacija. Ne radi se o neutralnom terenu konflikta. Glavni mehanizam promicanja klasnog interesa u različitim zemljama prolazi upravo kroz Europsku uniju. Nacionalne lokalne elite nisu samo akteri transmisije moći, pa da samo bespogovorno slijede ono što im naredi Europska komisija. Transnacionalno je sfera gdje nacionalne elite ulaze i koriste institucije EU-a za vlastite interese.
Neuspjeh Sirize
U takvoj situaciji ljevica mora biti pogotovo oprezna, mora biti spremna artikulirati problem na obje razine, i na terenu pojedine države-nacije i istovremeno ukazivati na internacionalnu povezanost s radničkim klasama u drugim zemljama.
Svakako, to je potrebno učiniti. Znamo da je na Balkanu pitanje nacionalizma krajnje otrovno. Dolazim iz Grčke i to savršeno razumijem, ali to ne znači da su progresivne aktivnosti same po sebi isključivo antinacionalne. Ljevica mora pronaći način predlaganja progresivnih ekonomskih i socijalnih politika koje redefiniraju nacionalno. To nije nimalo lako i razlikovat će se od zemlje do zemlje, ali ne slažem se da je rješenje u više eura, više internacionalnog, više transnacionalnog. Moramo ponovno otkriti progresivnost nacionalne razine i otuda krenuti. Pitanje je kako to učiniti, o tome nam treba debata, ali tako da izbjegnemo otrov nacionalizma. Ono što zagovara Janis Varufakis je potpuno pogrešno: zagovarati Europu kao nekakav kulturni fenomen vrijedan spašavanja po svaku cijenu su argumenti iz osamdesetih i devedesetih. To je ono što zagovara Angela Merkel, da će kulturna kohezija spasiti Europu. Moj odgovor je da neće. Europa je gotova, ona je propala. Sada moramo graditi europsku solidarnost i bratstvo na drugim temeljima, jer su stari mehanizmi propali. Kada se eurozona i EU krenu raspadati, mogu postojati samo dvije nacionalne politike, desna, autoritarna i konzervativna, i lijeva progresivna. Naš je zadatak formulirati ovu potonju jer nema druge opcije. To je proces za koji ljevica mora biti spremna.
Siriza je imala snažnu potporu u radničkoj klasi, ali ona je uvelike bila pasivna, nije bilo aktivnog angažmana i nije prevedena u institucionalne mehanizme. Ljudi iz radničke klase glasovali su za Sirizu, ali ona nikada nije osigurala čvrsto uporište u radničkoj klasi
Dolazi li takav pristup kao lekcija nakon Sirizinog neuspjeha da svu političku snagu usmjeri na europsku razinu, neuspjeha da u pregovorima s institucijama EU-a pokuša racionalnim argumentima osigurati popuštanje rigidnih mjera štednje?
Sirizin neuspjeh upravo pokazuje da je premještanje cjelokupnog političkog argumenta na europsku razinu – da tamo moramo tražiti mogućnost za izlazak iz krize, da će se sukob dogoditi upravo na toj razini, da tamo moramo graditi politički pokret s ciljem da promijenimo situaciju i u našoj zemlji – pogrešan način izgradnje političke alternative. Mora se početi od vlastite zemlje, od nacionalne razine i otuda razmišljati kako se postaviti prema europskom i općenito transnacionalnom.
Koliku je ulogu imala socijalna baza Sirize u odabiru i insistiranju na rješavanju problema isključivo u dogovoru s europskim institucijama? Je li politička i medijska moć srednje klase unutar Sirize bila presudna da se ustraje na politici traženja ‘dobrog eura’, odnosno ostanka u eurozoni, ali uz nižu razinu štednje?
Nisam siguran da je posve tako. Siriza je imala snažnu potporu u radničkoj klasi, siromašni dijelovi Atene i Soluna glasali su za nju, ali ova je potpora uvelike bila pasivna, nije bilo aktivnog angažmana i nije prevedena u institucionalne mehanizme. Ljudi iz radničke klase glasovali su za Sirizu, ali Siriza nikada nije osigurala čvrsto uporište u radničkoj klasi. Ostala je mala, tradicionalna organizacija s jakom komponentom intelektualaca. Oni su formulirali dio argumenata i zahtjeva i oblikovali taj europeistički pristup. Siriza nikada nije uspjela osigurati čvrstu bazu u grčkom društvu, to je elektoralni savez koji neće dugo potrajati kada izgubi pozicije moći.
Kakva je onda bila povezanost Sirize s društvenim pokretom iz 2011. i 2012. godine?
Taj društveni pokret bio je mnogo drukčiji nego što se obično misli. On nije proizveo institucionalne organizacije, institucionalne forme. Siriza je imala korist od tog pokreta, ali na pasivan način, bila je to pasivna potpora, ništa organizacijski novo nije proizašlo iz te potpore.
