Na što se svelo pedesetak dana Vladinog prinudnog upravljanja Todorićevim koncernom Agrokor? Svelo se na grčevito pronalaženje načina da se ishodi novi kredit težak između 200 i 250 milijuna eura, kredit nužan za funkcioniranje ključnih Agrokorovih kompanija u iduća tri ili četiri mjeseca, a jedino čemu su se uspjeli domisliti Ante Ramljak, Vladin izvanredni povjerenik u Agrokoru, i potpredsjednica Vlade Martina Dalić jest tzv. roll-up model: budućim kreditorima nudi se opcija da za svaki euro novog kredita osiguraju prvenstvo naplate iste količine eura koje su Agrokoru isporučili prije 10. travnja, odnosno prije stupanja na snagu Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, tzv. Lex Agrokora ili Lex Todorića.
Samo osjetno profitabilnije poslovanje Konzuma (i Mercatora) te Tiska može spasiti Agrokor, a to je ono čemu se sad poklanja najmanje pažnje: fokus Ante Ramljaka i njegovih ljudi je na očajničkom pronalaženju kredita
- Interes je jako velik, tako da iznos koji oni nude premašuje iznos koji mi tražimo - kazao je Ramljak u ponedjeljak, nakon sastanka s Maksimom Poletajevim, zamjenikom direktora ruske Sberbanke, glavnog Agrokorovog financijskog vjerovnika, čija kreditna izloženost iznosi oko milijardu i dvjesto milijuna eura. Povjerenik pritom nije mislio na spremnost Sberbanke da se upusti u roll-up, jer Rusi u tome vjerojatno neće sudjelovati, nego na spremnost drugih banaka kojima je, također, u Agrokoru zarobljen velik novac, premda bitno manji od novca Sberbanke.
Ramljak, međutim, nije kazao da nije imao nikakve šanse prikupiti 200 ili 250 milijuna eura novog kredita mimo pribjegavanja trikovima i mamcima kao što je roll-up kreditiranje, odnosno mogao je doći do kredita mimo roll-upa jedino da je pristao na samoubilačku kamatu koja je, prema neslužbenim informacijama, sezala i do 15 posto. Ramljak nije kazao ni to da su vrlo dvojbene pravne mogućnosti za munjevitu provedbu kreditne operacije koju je zamislio, a njemu je važan svaki dan i svaki sat: posebni zakon kreiran zbog propasti Agrokora, po mnogim stručnjacima, ne otvara izravno mogućnost roll-upa, a čak ako bi Vlada i uspjela progurati tumačenje da sadašnji zakon to ne zabranjuje, ostao bi još čitav niz ozbiljnih problema s Ramljakovim, ili Vladinim, modelom namicanja novog kredita. Uzgred, ako bi se Lex Agrokor morao mijenjati da bi se provela ova kreditna zamisao, to bi se moralo odigrati jako brzo, što bi dodatno potenciralo višetjedne nedaće premijera Andreja Plenkovića s parlamentarnom većinom. No i bez toga, rekosmo, ima dovoljno problema s realizacijom roll-upa, a ključni se sastoji u tome da se njime nesumnjivo ide na ruku krupnim financijskim vjerovnicima, dakle bankama, jer su banke, i to ne sve koje su dosad pratile Agrokor, jedine dovoljno snažne da sudjeluju u takvoj vrsti igre.
A ta igra ne bazira se na ravnopravnosti i jednakim izgledima svih kojima je Agrokor ostao dužan prije 10. travnja ove godine. Oni koji imaju dovoljno novca za nastavak igre dobivaju prednost u naplati starih tražbina, što drugima, posebno dobavljačima, ostavlja veliki prostor za sudske tužbe protiv države. Isti model, međutim, vjerojatno će biti ponuđen i dobavljačima: kreditiranje u vidu isporuke robe, a u zamjenu za dobivanje prvenstva u naplati dijela starih dugova. Ovo će, također, moći biti prihvatljivo samo dijelu dobavljača, i to onim većim, a pitanje je mogu li više i oni povećavati izloženost prema Agrokoru. Pritom se dobar dio njih ovih dana suočava i s realnom bankarskom prijetnjom da će se pokrenuti naplata regresnih mjenica: to su mjenice koje je Agrokor izdavao svojim dobavljačima, da bi dobavljači zatim te mjenice prodavali bankama uz proviziju od nekoliko postotaka, ali uz klauzulu da će u slučaju nenaplativosti mjenica kod Agrokora banke uzeti natrag novac koji su dale dobavljačima i vratiti im Agrokorove mjenice. To je, naravno, moćno sredstvo bankarskog pritiska na dobavljače, e da bi ovi u većini tiho pristali na roll-up model.
Ako bi se Lex Agrokor morao mijenjati da bi se provela kreditna roll-up zamisao, to bi se moralo odigrati jako brzo, što bi dodatno potenciralo višetjedne nedaće premijera Andreja Plenkovića s parlamentarnom većinom
Lexom Agrokor Vlada je, zapravo, kreirala zatvoreni krug ucjene: Agrokor, to jest Vlada, ucjenjuje bankare i dobavljače traženjem svježeg kreditiranja da bi se uopće mogli nadati povratu dijela starih potraživanja, bankari ucjenjuju krupnije dobavljače regresnim mjenicama, krupniji dobavljači onda isti princip prenose na svoje dobavljače i radnike, i pritom smanjuju proizvodnju, dok se male Agrokorove dobavljače zasad, uglavnom iz političkih razloga, održava na životu Ramljakovim prioritetnim isplatama. Taj krug puknut će u času kad se shvati da više nitko ne želi kreditirati Agrokor čak ni pod uvjetima roll-upa, a do toga će doći najkasnije u rujnu, kad se uvidi da Konzum, centralna Agrokorova tvrtka, ne uspijeva braniti ni svoj sve manji udio na tržištu i da se ne uspijeva reorganizirati tako da bude efikasniji te da zarađuje više novca. Reorganizacija, uz ostalo, vjerojatno podrazumijeva i nemalo smanjivanje broja radnika, a teško je vjerovati da je čovjek kojeg je postavila Vlada spreman vući takve poteze, naročito u krajnje neizvjesnoj političkoj situaciji, sa skorim izborima kao realnom solucijom. Antu Ramljaka, što god on govorio i što god govorili oni koji su ga instalirali, ne vodi isključivo poslovna logika i matematička racionalnost, nego na njegove poteze itekako utječu politika i politička očekivanja. To je otežavajuća okolnost za dugoročno spašavanje Agrokora, bez obzira što tko mislio o tome u kakvom bi odnosu trebali biti država i tzv. slobodno tržište.
I to je glavni razlog što je Maksim Poletajev potegao iz Moskve na sastanke s premijerom Plenkovićem i povjerenikom Ramljakom: ruski bankari misle da trebaju imati mnogo aktivniju ulogu u operativnom upravljanju važnijim Agrokorovim kompanijama, ponajprije onima iz maloprodajnog sektora, jer vide da se u proteklih mjesec i pol u tom pogledu nije poduzelo ništa suvislo i konstruktivno, a znaju da Agrokor nema budućnosti bez generiranja ozbiljnije količine novca upravo u tom segmentu poslovanja. Konzum je i dalje u fazi grčevitog održavanja na površini i u neizvjesnosti u vezi sa svakom idućom plaćom, dakle, daleko od racionalnog i dugoročnog promišljanja svoje buduće tržišne pozicije i još dalje od konkretnog plana kako da se, barem u Hrvatskoj, nosi s neusporedivo moćnijom konkurencijom iz Njemačke. Svaki novi izgubljeni tjedan dovodit će Konzum u sve nepovoljniju situaciju, što će znatno umanjiti vjerovničke šanse da vrate svoj novac plasiran u Todorićev koncern. Samo osjetno profitabilnije poslovanje Konzuma (i Mercatora) te Tiska može spasiti Agrokor, a to je ono čemu se sad poklanja najmanje pažnje: fokus Ante Ramljaka i njegovih ljudi je na očajničkom pronalaženju kredita, što je situacija koja će se vjerojatno ponoviti i u rujnu, i na istraživanju stvarnog financijskog stanja firmi koje čine Agrokor.
S druge strane, još nema jasnog stava oko onih proizvodnih kompanija za koje se mislilo da su zdrave, poput Leda, Zvijezde i Jamnice, a stava ne može ni biti prije nego što se ustanovi u kojoj su mjeri te tvrtke opterećene jamstvima za kredite koje je podizao Agrokor i tko su kreditori koji drže ta jamstva. Prošlog tjedna objavljeno je da je Ledo opterećen s 18,9 milijardi kuna jamstava za kredite matičnom koncernu, ali prije će biti da je Ledo bio solidarni jamac i da su tim vrtoglavim iznosom – petnaestak puta većim od sadašnje vrijednosti Leda – obuhvaćena i jamstva još nekih tvrtki iz sastava Agrokora, vrlo vjerojatno i Zvijezde i Jamnice. To je, naravno, svejedno dramatična situacija i da bi se išta moglo planirati s tim trima kompanijama mora se razmrsiti klupko međusobnih financijskih odnosa, a to neće biti nimalo jednostavno i uzet će vremena, što nikako ne može biti dobro za njihove sadašnje tržišne pozicije i za eventualnu buduću prodaju ili ulazak strateških partnera.
A kad smo već kod Leda, Zvijezde i Jamnice, kojima treba dodati i PIK Vrbovec, sasvim je neobjašnjivo da se u prvi medijski plan nikako ne može probiti činjenica da je Hrvatska banka za obnovu i razvoj 21. prosinca 2016. odobrila, a sredinom siječnja ove godine isplatila 48,3 milijuna eura povlaštenog kredita spomenutim firmama ‘u svrhu pripreme izvoza’. U tom času svakom zainteresiranom bio je dostupan barem dio službenih izvještaja koji su govorili o enormnoj financijskoj izloženosti ovih tvrtki, a članovi Nadzornog odbora HBOR-a tim su podatkom morali raspolagati pri razmatranju odluke o prebacivanju skoro 50 milijuna državnih eura na Todorićev račun. Zašto su onda odlučili da se kredit odobri? Zašto su odlučili baciti u vjetar 378 milijuna kuna? Zašto su odbili vjerovati brojevima koje su imali pred sobom? Jesu li imali izbora?
Ovo su bili članovi Nadzornog odbora HBOR-a u to vrijeme: ministar financija Zdravko Marić (predsjednik), ministrica gospodarstva Martina Dalić (zamjenica predsjednika), ministrica regionalnog razvoja Gabrijela Žalac, ministar turizma Gari Cappelli, ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić, (bivši) ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović, predsjednik HGK Luka Burilović te saborski zastupnici – Boris Lalovac (SDP), Ivana Ninčević-Lesandrić (HDZ) i Grozdana Perić (HDZ). Zdravko Marić, naravno, izuzeo se od odlučivanja u ovome slučaju zbog poznatih razloga. ‘Što se tiče kredita koje je dao HBOR, prošli su kreditni odbor, sredstva su data s namjenom, nakon što se vidjela dokumentacija i tu nema ništa sporno. Dapače’, izjavio je Andrej Plenković početkom travnja u Saboru.
Zašto Državno odvjetništvo ili policija još uvijek nisu razgovarali sa svim ovim ljudima? Ili ne znamo da jesu?
