Forsiranjem zajedništva u postizbornim pregovorima o formiranju parlamentarne većine Most pokušava unaprijed suzbiti političke konflikte u budućem parlamentu i vladi. Na prigovore da će formiranjem troglave velike koalicije ukinuti parlamentarnu opoziciju, čelnici Mosta odgovaraju da to nije točno jer će svi prijedlozi buduće vlade biti podložni radikalnoj kritici i rušenju u Saboru, a rušit će ih i barem dio zastupnika koji su istu tu vladu podržali i izabrali. I u Mostu su dakle svjesni da velika koalicija nije jamstvo da političkih konflikata u parlamentu i vladi neće biti.
Nametanjem zajedništva SDP-ovoj i HDZ-ovoj koaliciji kako bi ostvarili mokre snove svih zaljubljenika u beskonfliktnu državu-naciju, Božo Petrov i drugi čelnici Mosta već su izazvali konflikte kako u vlastitim redovima tako ih potaknuli i u drugim političkim grupacijama. Ruku pod ruku sa zajedništvom oduvijek ide i otpadništvo, a mostovci su nam još jednom pokazali da zajedničari otpadnike iz svojih redova odstranjuju kao kukolj. Iz Mosta su dosad odstranjena već četiri ‘kukolja’ koja su posumnjala u veliku koaliciju i mogućnost općenacionalnoga stranačkog konsenzusa o svemu i svačemu; sad kad su Petrov i društvo operacionalizirali model velike koalicije po kojemu bi mostovcima pripala svega šestina funkcija u vladi i ponešto marginalnih saborskih dužnosti, porasle su šanse da se među njima poveća broj otpadnika. Uz Petrova, koji si je rezervirao kontrolnu, potpredsjedničku funkciju u vladi, svega još dva-tri mostovca mogu računati na ministarske fotelje, iz kojih bi mogli oživotvoriti svoje političke ideje. Zato preostali, čije se ambicije izjalove, lako mogu postati ‘kukoljem’, pogotovo stoga što bi u alternativnoj varijanti, pri koaliranju samo s jednom od dviju velikih opcija, i više njih moglo preuzeti važnije funkcije. Jer što god pričali o razlozima svoga političkog angažmana, svima im je cilj bio osvojiti političku moć, kako bi svoje ideje mogli ugraditi u politički sustav i upregnuti ga u cilju promjene političkih, ekonomskih i društvenih odnosa. Priliku koja im se ukazala ni Petrov ne želi propustiti, pa ni drugi ambiciozniji mostovci nemaju razloga samo je tako ispuštati iz ruku.
Most je mantranjem o reformskom zajedništvu minirao i svoje temelje, ali je klicu razdora posijao i u objema velikim koalicijama te među zastupnicima nacionalnih manjina. A i marginalni ostatak parlamentaraca računa je li im politički isplativije priključiti se zajedničarima ili ostati ‘kukolj’. SDP-ova i HDZ-ova koalicija ne kriju da im je mrsko Mostovo ucjenjivačko guranje u postizborni brak, ali sve dok se nadaju da mogu Most privući na svoju stranu, njihovi čelnici neće zalupiti vrata velikoj koaliciji. No nakon ovotjednoga kruga konzultacija pritjerani su uza zid i neće još dugo moći izbjegavati decidirani odgovor. Strah da bi odbijanjem velike koalicije izgubili šansu da budu dio vlasti doveo je ovoga tjedna Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka za isti stol. Ali i strah ima svojih granica, a i loša je podloga za donošenje bilo kakvih, pa i ključnih političkih odluka.
SDP-ovoj i HDZ-ovoj koaliciji novi izbori nisu više takav bauk kao što su do jučer bili, jer nakon jednomjesečnih jalovih pregovora pod Mostovom dirigentskom palicom javnost nije tako teško uvjeriti da je najbolje da birači odaberu izlaz iz sadašnje pat-pozicije. Novih se izbora, zapravo, sada najviše trebaju plašiti u Mostu, koji bi u izbornu utrku ušao u krnjem sastavu, a protiv sebe bi dobio sve druge aktere na političkoj sceni: obje velike koalicije, ali i sve one opcije koje je pomeo na proteklim izborima. No i prije nego što padne konačna odluka o novim izborima, nad Mostom se nadvija dodatna opasnost od daljnjeg mrvljenja i osipanja. Oni među njima koji sumnjaju da bi ponovili izborni rezultat imaju pravo krenuti stopama Drage Prgometa i Stipe Petrine, pa odlučiti konzumirati svoj izborni rezultat u savezu sa SDP-ovom koalicijom (s kojom lakše mogu postići parlamentarnu većinu).
Zbog te je mogućnosti Milanovićevoj opciji u ovom trenutku teže pristati na veliku koaliciju i nestranačkog mandatara, ali i Karamarkova ne može biti sigurna da bi si načelnim pristajanjem na nestranačkog mandatara i veliku koaliciju osigurala parlamentarnu većinu, jer su joj za nju potrebni svi Mostovi zastupnici, a upitno je bi li svi oni pristali uz Domoljubnu koaliciju ako Hrvatska raste odbije troglavu. S druge strane, novi bi izbori u HDZ-u ubrzali proces preispitivanja stranačke politike koja je rezultirala bitno slabijim izbornim rezultatom od očekivanog; Karamarkovo vodstvo moralo bi položiti račune, pristati na unutarstranačku demokratizaciju i radikalne kadrovske promjene, što u nabrijanim predizbornim uvjetima može izazvati velike lomove i razdor u stranci. Stoga ne čude glasovi koji govore da bi HDZ-ovo vodstvo moglo pristati na nestranačkog mandatara kako bi pridobilo Most.
Svi ti postizborni konfliktni procesi i previranja u pojedinim strankama, koalicijama, platformama, među manjinskim i drugim zastupnicima, potaknuti su ili su dobili zamah zahvaljujući Mostovom pokušaju nametanja reformskog zajedništva političkom i državnom vrhu zemlje. Most je u javnosti pobrao puno aplauza zato što je u postizbornim pregovorima razgovore o reformama stavio ispred svađa o ideološkim, političkim i svjetonazorskim razlikama. Puno mu se plješće i stoga što je za isti stol posjeo ljute političke protivnike, a sve, navodno, kako bi se smanjile društvene tenzije i Hrvatska usmjerila prema novom razvojnom ciklusu. Točno je da su neki stari i dugovječni konflikti i sukobi gurnuti u stranu, ali očito je i to da su u prvi plan izbili neki novi i drugačiji, koji neće nestati čak i ako Petrov i društvo uspiju, makar nakratko, sve političke rogove strpati u istu vreću. I u Mostovoj vreći različiti rogati politički interesi i opredjeljenja nisu izdržali dulje od nekoliko mjeseci, pa ne bi ni u reformskoj nacionalnoj vrećetini, jer politika je sazdana od konflikata, a višestranački izbori, parlamentarna demokracija i pravna država uspostavljani su i razvijani kao bolji od drugih načina da ih se mirno i u demokratskoj proceduri raspetljava i razrješava.
Bježanje u veliku koaliciju pred društvenim i političkim konfliktima poniklima na različitim interesima ponekad je nakratko moguće, pogotovo ako je neizbježno, ali samo ako ne izaziva nove i opakije konflikte od onih koji se tim velikim okupljanjem nastoje stišati i riješiti. Nepomirljivi konflikti nastali unutar Mosta zbog velike koalicije i nestranačke vlade, međutim, sugeriraju da bi se u političkom i državnom vrhu zemlje oni još drastičnije razmahali – ako bi se ta koalicija i vlada kojim slučajem dogodile.
