Hrvatski antifašizam nije upitan. Tako, barem, možemo zaključiti nakon što je gusti raspored obljetnica početkom maja natjerao političare, kolumniste i povjesničare pred mikrofone, tipkovnice i kamere, da vlastitim doprinosima pokušaju uveličati nešto što je od njih neusporedivo veće. Ako antifašizam nije pod znakom pitanja, međutim, onda bi pitanje – parafrazirajmo na trenutak sociologa Rastka Močnika – moglo glasiti: a koliko antifašizma imamo danas? Imamo ga – čini se prema ponuđenim javnim doprinosima – točno onoliko koliko u jednu perifernu evropsku državicu vazalske vanjske politike i prekrojene kolektivne memorije antifašizma uopće može stati: imamo ga, dakle, mizerno i malo. Izgleda, naime, da je za hrvatski antifašizam danas presudno to što je hrvatski; njegov antifašistički karakter, s druge strane, preliminarno je suspektan, pa ga neprestano valja opravdavati i razjašnjavati, dezinficirati od komunističke prošlosti i legitimirati nacionalnom neovisnošću. ‘Da nije bilo istarskih partizana, Istra ne bi bila hrvatska’, poručio nam je premijer Zoran Milanović već u prvoj rečenici govora na središnjoj svečanosti obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom. ‘Domovinski rat iz kojega smo izašli kao pobjednici, zakašnjeli je, posljednji čin sukoba koji se događao prije sedamdeset godina’, dodaje ministar obrane Ante Kotromanović u ekskluzivnom članku za jedan domaći portal. ‘Pobjeda hrvatskog antifašizma također je i Domovinski rat’, podupire tezu SDP-ov zastupnik Daniel Mondekar u HRT-ovoj emisiji ‘Otvoreno’. Čitav je Drugi svjetski rat, prevladava dojam, vođen s ciljem međunarodnog priznanja Hrvatske pedesetak godina kasnije: deseci milijuna vojnika i civila na savezničkoj strani u smrt su išli misleći uglavnom na pripajanje Istre matici zemlji, pod Staljingradom se branio Dubrovnik, a iz Normandije zaobilaznim putem kretalo prema Kninu. Negdje u pozadini povijesnog revizionizma vladajuće stranke, poneki će liberalni kolumnist priskočiti pedantnom analizom dominantno hrvatske nacionalne pripadnosti poginulih partizana – koji su na Sutjesci, bit će, krvarili zato da bismo im danas lakše brojali krvna zrnca – i scena je, eto, postavljena: na njoj, umjesto proslave pobjede protiv nacizma, gledamo paradu provincijalnog narcizma. Koreografiranu, pritom, prema osnovnim standardima kotrljajućeg nacionalizma.
Na sreću, dominantni diskurs povijesnog revizionizma antifašizma nije bio i jedini u danima prisjećanja. Na Savskom nasipu nekoliko je hiljada ljudi bez straha i srama pjevalo ‘Internacionalu’
Iako načelno deplasirane, tvrdnje lijevih liberala nisu sasvim promašene: kao i svaka laž, one kriju moment istine. Zbog njega ih vrijedi pažljivije promotriti. Krovna teza aktualnih prilagođavanja antifašističkog karaktera narodnooslobodilačke borbe publici s posebnim potrebama – ona o podjednako antifašističkom karakteru Domovinskog rata – nije netočna zbog toga što njeni autori navodno otkrivaju; posve suprotno, točna je upravo zbog onoga što nam skrivaju. Pod imenom Domovinskog rata, naime – znaju to već i prosječno upućeni – svjetska povijest prepoznaje prvenstveno borbu Staljinovih snaga protiv nacističke okupacije zemlje od 1941. do 1945: samo utoliko možemo reći da je Domovinski rat bio neosporno antifašistički. Nezgoda se sastoji u tome što to nije onaj Domovinski rat koji domaćim liberalima treba. To je, naprotiv, rat koji je danas na Zapadu temeljito zaboravljen – nedavno istraživanje pokazalo je, recimo, da manje od 13 posto anketiranih njemačkih, francuskih i britanskih građana zna da je Crvena armija imala presudnu ulogu u oslobađanju Evrope, dok skoro polovica smatra kako su najzaslužniji za pobjedu nad Hitlerom bili Amerikanci – pa je ovogodišnja proslava Dana pobjede u Moskvi prošla bez zapadnoevropskih i američkih državnih vođa. U bojkotu su složni bili socijaldemokrati, liberali i konzervativci: očekivano poslušna, znamo, i hrvatska predsjednica. I eto kako paradoksalna praksa autoflagelantskog slavlja domaćih lijevih liberala završava u primjereno bizarnoj kontradikciji: dok jedan Domovinski rat proglašavaju antifašističkim ne bi li se dodvorili lokalnim ideološkim oponentima, ti oponenti implicitno odriču antifašistički karakter onom Domovinskom ratu koji se na antifašizmu temeljio. Ako do sada nije bilo jasno, napokon se precizno vidi: pokušavajući se distancirati od komunističke i socijalističke komponente ovdašnjega povijesnog antifašizma, insistirajući umjesto njih na hrvatstvu partizanskih boraca i kontinuitetu između četrdesetih i devedesetih, hrvatski liberali – kako to drukčije reći – naprosto vode pogrešan rat.
Na sreću, dominantni diskurs povijesnog revizionizma antifašizma nije bio i jedini u danima prisjećanja. Mreža antifašistkinja Zagreba rekonstruirala je, nakon četvrt stoljeća zaborava, manifestaciju Trnjanski kresovi iz kasnosocijalističkih godina: na Savskom nasipu nekoliko je hiljada ljudi bez straha i srama pjevalo ‘Internacionalu’ i razvilo crvene zastave. A u noći uoči proslave, grad je bio oblijepljen plakatima s natpisom ‘Čestitamo vam 70. godišnjicu oslobođenja Zagreba!’ i popratnom parolom: ‘Antifašizam, solidarnost, internacionalizam, jednakost, socijalizam’. Plakati su, naravno, brzo uklonjeni; parolu, ipak, vrijedi upamtiti. Tko, naime, ne razumije zašto na dan povijesne pobjede nad fašizmom u neraskidivom nizu piše baš tih pet riječi, osuđen je da mu povijest pišu poraženi.
