Sva je prilika da je projekt Balkan Noir od ambiciozne komercijalne inicijative spao na nišu. Podsjetimo: ovu ediciju krimi-proze hrvatskosrpskog izričaja pokrenuli su 2014. najveći hrvatski izdavači u suradnji s tabloidom ‘24 sata’, a cirkulirala je kioscima i poštanskim štandovima po koliko-toliko pristupačnim cijenama. Medijskoj pompi koja je nastala oko Balkan Noira nije odmoglo ni ustanovljavanje pozamašne novčane nagrade pod ovim imenom, za krimić godine. Nepune tri godine kasnije opstaje još samo brend – logo Balkan Noir na koji nekoliko izdavačkih kuća polaže pravo – dok se entuzijazam za redovnom produkcijom i masovnom distribucijom očigledno istopio. Novi triler Josipa Mlakića (svojedobno prvog dobitnika nagrade) tako je štampan u tvrdom uvezu, distribuira se u knjižarama i stoji nimalo popularnih 139 kuna.
Mlakićev naslov ‘Majstorović i Margarita’ podsjeća na ‘Ništa sljezove boje’ Ivice Đikića: parafraza, odnosno igra riječima koja prije nego zanimanje ili smijeh izaziva bolnu grimasu. Ipak, postavka njegovog zapleta obećava. U redakciju okultnog lista ‘Peto oko’ stiže anonimno pismo koje upozorava na tajanstveno zakrivljenje na autoputu nadomak mjesta Blizanci, nevidljivo ljudskom oku i vjerojatno oblikovano uz pomoć okultnih sila. Reporter Jozica Majstorović, nesigurni mladić koji boluje od dijabetesa i živi s bolesnom i posesivnom majkom, putuje istražiti slučaj, a nenadanu podršku u bizarnom okruženju u kojem će se naći nalazi kod lokalke Margarite. Nažalost, brzo otkrivamo da su ova vrlo zanimljiva polazišta u romanu iskorištena na suboptimalan način.
Mlakićeva pripovijest, između ostalog, konstantno oskudijeva na inventivnosti. Likovi poput lokalnog krimosa s braniteljskim pedigreom sklonog ekstremnim promjenama raspoloženja ili svećenika koji sluša Thompsona i vozi Harley Davidson djeluju već izlizano unutar imaginarija suvremene hrvatske proze. Ističe se jedino lik Margarite koji na zanimljiv i zabavan način iznevjerava kliše fatalne žene. I autorova odluka da radnju smjesti u rane nulte godine djeluje simptomatično: kao da mu se nije dalo razmišljati kako bi se njegov zaplet razvijao u doba društvenih mreža i pametnih telefona. Premda u raspletu upošljava uvijek zanimljiva barokna fabularna sredstva poput prerušavanja i lažnih identiteta, on i taj segment romana uglavnom odrađuje, a ne razrađuje.
Poseban ekskurs zaslužuje Mlakićeva navada da književne i kulturne reference ugrađuje i na unutarpripovjednu (unutarsvjetovnu) razinu. Kao da ni Blizanci, nazvani po planinskim vrhovima koji ih nadvisuju, niti npr. ime nestale djevojke Laure, nisu dovoljno jasan citat i omaž ‘Twin Peaksu’, on u više navrata stavlja likovima u usta komentare o navedenim paralelama pa čak i uvodi lik koji je opsjednut Lynchovom serijom. Ni asocijacija na ‘Majstora i Margaritu’ kod Mlakićevih likova neće proći bez komentara. Nećemo nagađati o autorovoj motivaciji za ovakav postupak. Recimo tek da u književnom smislu on djeluje amaterski, dok je na recepcijskoj razini – iritantan.
I urednički blurb, i Mlakić u javnim istupima, pa i inicijalna postavka radnje najavljuju ‘Majstorovića i Margaritu’ kao silno ekscentrično štivo. U samom tekstu međutim ekscentričnost mahom izostaje. Samo rijetke scene, poput one koja se odvija na blizanačkim maškarama, uspijevaju djelovati pomjereno i ostvariti dojam začudnosti. Takva mjesta djeluju kao da je autor na njih nabasao slučajno i ovu pripovijest ne uspijevaju unaprijediti u originalno i napeto trilersko štivo kakvo je mogla biti.
