Nakon upadljivog zastoja početkom desetljeća, izdavačka djelatnost zagrebačkog Durieuxa u novije vrijeme prolazi vidan revival. U proteklih godinu-dvije ova je kuća tako objavila niz zapaženih naslova beletrističke i nebeletrističke provenijencije, poput zbirke priča ‘Tamno ogledalo’ Ivane Rogar (i same urednice u Durieuxu) ili studije ‘Marx u digitalnom dobu’ teoretičarke medija Katarine Peović Vuković. Izdavačke politike Durieuxa pritom očito ne zaziru ni od prelaznih i hibridnih književnih formi – o čemu može posvjedočiti knjiga ‘Crna limfa / zeleno srce’ Željke Matijašević.
Podnaslovljena ‘Alternativni leksikon duše’, ‘Limfa’ je u popratnoj bilješci određena kao ‘prvo neznanstveno djelo’ ove teoretičarke, psihoanalitičarke-praktikantkinje i profesorice na zagrebačkoj komparatistici. Posrijedi je upravo leksikonski ustrojena zbirka pojmova iz svakodnevice, opće i popularne kulture, povijesti te psihoanalitičke teorije i prakse; primjerice, slovo ‘G’ obuhvaća natuknice ‘Gitara’, ‘Gotska Hrvatska’, ‘Govor tijela’, ‘Granica’, ‘Grga Čvarak’, ‘Grupna psihologija’ i ‘Guru’. Tekstove Željke Matijašević možda bi se najbolje moglo obuhvatiti odrednicom ‘kreativne nebeletristike’ (creative non-fiction): oni se kreću u rasponu od teorijskoga krokija, mikroeseja, preko dnevničkog zapisa, ispovjedne proze, čak do pjesme u prozi. Autorica sve vrijeme drži do prvoga lica i naglašeno osobne perspektive, poigravajući se pozicijama analitičarke u kliničkom procesu i sveučilišne profesorice, a nerijetko se i (barem naizgled) referirajući na konkretna iskustva iz psihoanalitičkog procesa.
Kao i svojim znanstveni(ji)m radovima, Matijašević i ovom knjigom, teorijskim trendovima unatoč, poprilično uvjerljivo demonstrira da psihoanalitički diskurs ostaje itekako relevantan i vitalan. Doduše, to se ne bi reklo na osnovu stranica na kojima se upušta u političku analizu, satiru ili alegoriju. Tekstovi kao što su ‘Gotska Hrvatska’, koji predlaže sliku suvremene Hrvatske kao zemlje uznemirenih i međusobno nepomirenih (političkih) sablasti, ili recimo ‘Patrijarhat’, koji donosi satirični prikaz hipotetičkog ‘antipatrijarhalnog’ društvenog poretka, ne samo da nisu posebno inspirativni, nego i zapadaju u banalnost. Srećom, takva mjesta nisu reprezentativna za cjelinu knjige i daleko su od najboljeg što ona ima za ponuditi.
Naime, onda kad svoje raznolike interese preispituje na pozadini vlastitog analitičarskog iskustva, Matijašević ispisuje dionice koje se istodobno čitaju kao nadahnuta proza i kao zanimljiva, teorijski dobro potkrijepljena esejistika. Takvi su, recimo, tekstovi ‘Id-ego-super-ego’, u kojem ove tri instance u dramskoj formi međusobno dijalogiziraju u psihi jednog (fiktivnog?) analizanda, ‘Kokoš’, koji razvija zabavno miničitanje Freudove poznate anegdote o pacijentu koji misli da je kokoš, ‘Nekrolog’, koji analizira jednu bizarnu osmrtnicu, ili autopoetički ‘Svjetonazor’, koji pokušava rastumačiti što bi to bio psihoanalitički svjetonazor. Oni obuhvaćaju širok spektar raspoloženja i tonova – neki su zaigrani, neki enigmatični, a neki mučni – ali nam i daju do znanja da, ma koliko predana svojim interesima i strastima, autorica vlastitu poziciju i zadaću ne shvaća smrtno ozbiljno.
Ako ćemo se i sami poigravati simptomalnim čitanjima, ‘Limfa’ nas može i dodatno zabaviti: primjerice, autoričinu neskrivenu averziju, gotovo mržnju prema narcističkim patologijama i strukturama ličnosti možemo tumačiti kao simptom njezina radnog staža u akademskom polju kapitalističke Hrvatske. Takve pikanterije, naravno, samo su šlag na torti – i pored svojih manjkavosti, ovo nesvakidašnje, idiosinkratično štivo ima čime držati čitateljsku pažnju.
