Ovaj osvrt započet ću priznanjem. Internacionalno hvaljen i višestruko nagrađivan roman ‘Adio, kauboju’ Olje Savičević Ivančević tek sam nedavno pročitao. Uživao sam u autoričinoj kraćoj prozi i poeziji, kao i u onoj njezina heteronima Saške Rojc, no roman je spletom okolnosti godinama skupljao prašinu na mojoj listi za čitanje. Kad mi je ‘Kauboj’ napokon dopao ruku, ne samo da se nisam razočarao, nego mi je i bilo žao što o njemu nisam blagovremeno pisao. To ću, evo, pokušati kompenzirati promptnom reakcijom na drugi roman Savičević Ivančević – na nedavno objavljenog ‘Pjevača u noći’.
‘Pjevač u noći’ najvećim dijelom pripovijeda o scenaristici sapunica Naranči Peović, koja se daje u potragu za prijateljem iz mladosti, multimedijalnim umjetnikom Slavujem Mitrovićem. Pripovijest o Narančinoj potrazi, koja se proteže od Ljubljane, preko Splita i Dalmatinske zagore, do ruralnih, ratom opustošenih bosanskih krajeva, isprepliće se s njezinim sjećanjima na turbulentno druženje sa Slavujem i ekscentričnom izbjeglicom iz Bosne Helankom, njihovom poluplatonskom ljubavnicom; naizmjenično s ovim dionicama pojavljuju se pisma koja je u sklopu jedne od svojih umjetničkih akcija Slavuj slao stanarima svoje zgrade. No tijekom čitanja postepeno otkrivamo da je roman kudikamo složenije strukturiran nego što se to isprva dade naslutiti – pa i da prividno središnja priča predstavlja tek dio širega konteksta. Suzdržavajući se od daljnjih spoilera, reći ću samo da drugi dio romana drastično dovodi u pitanje ontološki status prvoga i potiče nas da mu se vratimo s novom optikom.
‘Pjevač u noći’ moćno je, a nepretenciozno pisana knjiga. Savičević Ivančević pokazuje se ne samo kao stilski vrhunski izbrušena prozaistica, nego i demonstrira kakvim talentom za prerađivanje i kombiniranje raznorodnih žanrovskih i poetičkih utjecaja raspolaže. Ona u popratnoj bilješci imenuje cijeli niz takvih upliva – od sapunica i ljubića s kioska, preko filma ceste i epistolarnog romana, pa do tekstova Viktora Ivančića i Srećka Puliga iz tjednika koji upravo čitate; popisu bih svakako dodao još prozu Roberta Bolaña i romane Vojislava Despotova, kao i kultnu omladinsku seriju ‘Buffy, istrebljivačica vampira’. Važno je naglasiti da svi ovi utjecaji nisu od početka očigledni, naprotiv, nerijetko se ukazuju iznenada i naprasno preusmjeravaju naše čitanje, namećući nam nove recepcijske kodove. Eto ilustracije kako se žanrovski karakter određenog teksta ne ostvaruje kroz nizanje formalnih matrica i postupaka, kako to razumije dobar dio postjugoslavenske kritike, nego se žanrovska identifikacija teksta događa u suradnji s čitateljem/čitateljicom.
Utoliko što pripovijeda o potrazi za slobodom i emancipacijom s onu stranu stega koje nameću heteronormativnost, patrijarhat, monogamija i građanski uzusi ‘normalnosti’, ‘Pjevač’ je i snažan queer tekst, u širem smislu tog pojma (pobuna je prije svega utjelovljena u Helankinom liku). Međutim, ispisujući pripovijest o jednoj neobičnoj i višeznačnoj (samo)potrazi, Savičević Ivančević je napisala i pripovijest o Umjetnosti kao mediju borbe protiv zaborava, zatiranja i, u konačnici, smrti. Ova predodžba možda zvuči kao floskula, no autorica upravo izvlači maksimum iz pretpostavljene ‘naivnosti’ navedene premise. Konzumirajući neopterećeno njezinu ‘pitku’ prozu, obret ćemo se u autoreferencijalnoj priči o životu, smrti i trajanju. ‘Možda je jedino tako moguće. Osvojiti natrag prostor, nanijeti život preko smrti’, komentira pripovjedačica veseli, kričavi mural kojim je Slavuj prekrio zidove škole u kojoj se u svakom ‘našem’ ratu navodno dogodio masakr. Te su riječi i posve primjeren moto za ovaj iznimni roman.
