Nije više novost da je Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci u posljednje dvije godine postalo mjesto izrazitog političkog angažmana i odvažnog estetskog eksperimenta. Otkada su na njegovu čelu Oliver Frljić i Marin Blažević ovo kazalište snažno kritizira nacionalne mitove, povijesne nepravde i provocira ustajale umjetničke duhove. Najnovija predstava ‘Kasandra’, prema romanu Christe Wolf, a u režiji Nade Kokotović i s Mirom Furlan u naslovnoj ulozi, nastavak je bitke koju ovaj teatar bez prestanka vodi. Predstava govori o ženi (u vrijeme Trojanskog rata) koja neprestano upozorava na katastrofu što se sprema i koju nitko ne sluša, zato što se suprotstavila ratnohuškačkoj histeriji i zato što je žena. Na taj način ova izvedba upire prstom u današnju hrvatsku stvarnost, u kojoj se društvene kritičare na sve načine želi eliminirati, dok nova desnica opasno prijeti i slavi u nekoj vrsti nacionalne ekstaze.
Nadalje, angažiranje Mire Furlan, jedne od najboljih glumica Hrvatske i Jugoslavije, koja je početkom 1990-ih bila žestoko napadana kao ‘nacionalna izdajnica’, kao i Nade Kokotović, heretične redateljice u posljednjim godinama Jugoslavije, predstavlja društvenu poruku prvog reda. Najtočnije rečeno, ovakav potez pljuska je svima onima koji posljednjih 25 godina nisu imali petlju pozvati najbolje umjetnice ovih prostora u domaći teatar, na mjesto koje im pripada, a koji sada žele zaboraviti ružne događaje i progutati svoju nečistu savjest. Može svatko misliti o Frljiću i Blaževiću što god hoće, ali oni jesu pozvali u teatar Miru Furlan i Nadu Kokotović, za razliku od svih onih koji s figom u džepu i uz sijaset bljutavih opravdanja to nisu učinili.
Sama izvedba nije nikakav glamurozni comeback, ni moralni hommage jednoj glumici i jednoj redateljici, nego je ‘Kasandra’ jednostavno – uzbudljiva predstava. Tema usamljenog ljudskog glasa, koji upozorava nasuprot uspaljene gomile, danas je aktualna u Hrvatskoj i Srbiji jednako kao i na mitinzima desničara u Njemačkoj ili na predizbornim skupovima u Americi. Živimo u prilično opasnom vremenu u kojem se hrabri glasovi razuma sve slabije čuju. Drugo, čim se Mira Furlan popela na pozornicu, čim je izgovorila prvu rečenicu i pogledala u publiku, bilo je jasno da pred nama stoji jedinstvena glumica koja glasom, govorom tijela i čitavim unutarnjim bićem najdublje svjedoči onaj poziv za koji je stvorena. Da, bila je to noć kazališne kraljice i zato je bilo uživanje gledati našu najbolju glumicu na djelu nakon 25 godina.
Osim toga, Nada Kokotović, koja se primarno profilirala kao koreografkinja, u Jugoslaviji i kasnije u Njemačkoj, s ‘Kasandrom’ nam je na vrlo uspješan način predstavila žanr koreodrame koji u Hrvatskoj nije dovoljno poznat. Stapanje drame i plesa dalo je priči o usamljenosti usred svijeta nasilja intenzitet i tragizam, a plesu podarilo izvedbenu snagu i dramatičnu gracioznost. Ostali dio ansambla, Olivera Baljak, Anca Zgurić, Jelena Lopatić, Nikola Nedić, Jasmin Mekić, Tanja Smoje i drugi, na profesionalno uvjerljiv način predočili su nam opasan svijet buke i bijesa koji nam je danas dobro poznat. U predstavi postoji i ogroman zid koji se čitavo vrijeme zlokobno okreće oko svoje osi: s jedne strane je gladak, a s druge izbušen granatama i mecima. Taj zid crna je metafora svijeta koji na jednoj strani nudi raj bogatih, a na drugoj pakao Bliskog istoka i Sirije.
Konačno, ova predstava bez sumnje zaslužuje kružno putovanje po zemljama bivše države, kako bi se naši narodi suočili s problemom koji se ponovno rađa, ali i s jednom glumicom i jednom redateljicom koje su mnogi željeli nasilno iščupati iz kolektivnog sjećanja.
