Predsjednička kandidatkinja, lako moguće i prva hrvatska predsjednica, Kolinda Grabar-Kitarović među ostalim izjasnila se i o problematici kemijskog kastriranja. U svom uobičajenom – ne bih se nikom htjela zamjeriti – stilu (poznatom i kao ‘Josipovićev stil’) Grabar-Kitarović izjavila je da će se založiti, u krajnjoj liniji, i za kemijsku kastraciju silovatelja i pedofila, pod uvjetom da se s tim složi struka. Dakle, za slučaj da bude kritizirana zbog ataka na temeljna ljudska prava (zagovaranje prisilnog ‘liječenja’), predsjednička aspirantica ima siguran uzmak – konačni pravorijek donijet će struka, dok će ona sama u očima glasnijeg dijela javnosti, godinama prepariranog anti(pseudo)pedofilskom histerijom, ostati pozitivkom spremnom, barem potencijalno, na drastične korake u borbi protiv onog što je označeno kao megazlo.
Kamo može odvesti kemijska kastracija, i to tzv. dobrovoljna (‘slobodno’ izabrana u alternativi kastracija ili zatvor), pokazuje slučaj ‘oca kompjuterske znanosti i umjetne inteligencije’ Alana Turinga. Dotični je sveučilišni profesor, naime, 1952. krivično gonjen zbog homoseksualnih radnji, tada nedopuštenih u matičnom mu Ujedinjenom Kraljevstvu, te je umjesto zatvorske kazne izabrao podvrgavanje injekcijama estrogena koje su mu skršile seksualni nagon i izazvale niz traumatičnih nuspojava, da bi naposljetku skončao u samoubojstvu. Doduše, ostaje otvorenim je li kemijska kastracija izravno dovela do samoubojstva (postoje i pretpostavke da posrijedi nije bilo samoubojstvo nego nesretan slučaj, no uglavnom ih se smatra neuvjerljivima), međutim aktualna Turingova filmska biografija nazvana ‘Igra oponašanja’ o tome ne dvoji. Po njoj, slavni je znanstvenik kemijskom kastracijom nagnan u suicid ne samo zato što mu je ona uništila seksualni nagon, nego i stoga što mu je ozbiljno ometala kognitivne sposobnosti. U tom smislu film svakako ima aktivističku notu, možda mu se može predbaciti i pristranost (u stvarnosti, naime, Turing je kontinuirano dobivao injekcije godinu dana, godinu potom hormonskoj je terapiji bio tek povremeno izložen i navodno ju je psihički dobro podnosio), međutim teško da može biti sumnje o tome kakvo je poniženje za jedan ekstraordinaran um predstavljalo kažnjavanje za (nenasilno) prakticiranje prirodnih nagona koje sam nije smatrao nimalo spornima.
Alan Turing nije bio samo genijalni matematičar, pionir kompjuterologije i žrtva antihomoseksualne panike, nego i čovjek za kojeg je Winston Churchill izjavio da je dao najveći pojedinačni doprinos u pobjedi nad nacizmom. Turing je naime predvodio tim britanskih stručnjaka koji je uspio razbiti nacistički princip šifriranja ostvaren putem znamenite naprave zvane enigma, što je, prema nekim procjenama, Drugi svjetski rat skratilo za barem dvije godine. ‘Igra oponašanja’ scenarista Grahama Moorea i režisera Mortena Tylduma vrlo umješno, kroz prepletanje triju vremenskih razina, povezuje Turingovo profesionalno i intimno bavljenje kodovima komunikacije, njegove i tuđe, tematizira ne samo igru oponašanja nego i igre skrivanja i razotkrivanja, kako špijunskih tako i erotskih (štoviše, erotsko se promovira kao ključno u rješavanju špijunskog). U jezgri strukture pratimo pokušaj razbijanja njemačkih šifri, dok u orbiti izvan nje kruže dirljivo platonska ljubavna priča iz Turingovih školskih dana te postratno kriminaliziranje.
Usprkos takvom komponiranju, riječ je o filmu vrlo klasične teksture, uzornom primjerku ‘stare škole’ kojem finu aromu daje osebujni Benedict Cumberbatch u glavnoj ulozi. S njim gledanje filmova ili tv-serija (po potonjima je u nas najpoznatiji) nikad nije kastracijsko iskustvo.
