Prošle godine, uoči lokalnih izbora u Omišu, Tomislav Karamarko spiritualistički je prizivao duh Tuđmanova HDZ-a, uvjeren da će ta seansa osigurati izbornu pobjedu lokalnim HDZ-ovcima. Povratak u prošlost, na izvornu politiku HDZ-a, međutim, već lani je pokazao da ne jamči uspjeh: nezavisni gradonačelnički kandidat Ivan Kovačić pobijedio je HDZ-ova kandidata, a na upravo održanim izvanrednim lokalnim izborima, koje je isprovocirala Karamarkova stranka, Kovačić i njegova nezavisna lista pomeli su HDZ-ove kandidate već u prvom izbornom krugu, iako je Omiš dvadesetak godina slovio za tvrđavu Tuđmanove i Karamarkove stranke.
Zato je lani Karamarko u zanosu omiškim biračima poručivao: ‘Osjećam da su nam se vratili ona energija i emocije s početka devedesetih. Osjećam da su Bog i hrvatski narod ponovno uz HDZ, a čujem i onih 15.000 mrtvih prijatelja iz Domovinskog rata kako nas pitaju što ste im ovo dopustili da naprave od Hrvatske.’ Aktualnu vlast optužio je da je Hrvatsku vratila ‘u blato u kojem se nalazila i 1990. godine’. Na tome nije stao, nego je optužnicu proširio tvrdnjom da Zoran Milanović i članovi njegove Vlade hrvatsku državu ‘nikada nisu ni voljeli ni željeli. Oni su, sada je to jasno, Tuđmanovu pomirbu prihvatili samo kao način preživljavanja, a mi smo bili naivni, pa smo im povjerovali da su zaista stali na našu stranu’. Bilo je Karamarku drago čuti i dobacivanje iz publike: ‘U Kevinu jamu s njima!’
Unatoč povremenim udarcima poput omiških izbornih poraza, kojima rezultira njegovo zazivanje HDZ-ovih duhova iz prošlosti, Tomislav Karamarko ne odustaje i na parlamentarne izbore izvodi kozmetički ušminkan ‘Tuđmanov HDZ’, navodno očišćen od kriminala i kriminalaca koji su stranku, kako tvrdi, zloupotrijebili za osobne interese i vlastitu korist. Onako kako Karamarko danas, oživljavajući HDZ iz Tuđmanova doba, napada i žigoše svoje političke protivnike i neistomišljenike, tako su prije dvadeset i kusur godina tadašnji ideolozi i perjanice te stranke prokazivali Manolić-Mesićevu frakciju, koja se odlučila suprotstaviti ponajprije Tuđmanovoj politici podjele Bosne i Hercegovine, ali i drugim bitnim odrednicama tadašnje HDZ-ove politike, koje su i uvjetovale politiku prema BiH. Karamarko je tada čvrsto stao uz Manolića i Mesića i druge članove HDZ-a koji su se politici stranačkoga vođe suprotstavili i osnivanjem svoje stranke, HND-a. S njima je tada bio i povratnik iz Kanade Dragutin Hlad, jedan od prvih Tuđmanovih savjetnika i Manolićev zamjenik u UNS-u. Upravo je Hlad, odgovarajući na napade ideologa Tuđmanove stranke, prije svega Ivana Aralice, detaljno objašnjavao zašto se Manolić-Mesićeva frakcija odlučila na radikalan korak i žestok sukob s HDZ-ovom politikom; svoju razornu kritiku i analizu Hlad je objavio 1995. u knjizi ‘Zov divljine – HND versus HDZ’.
Tomislav Karamarko danas šutke prelazi preko tog razdoblja svoje političke karijere i vraća se dalje u prošlost, tvrdeći da je izvorni Tuđmanov HDZ ono što treba i današnjoj Hrvatskoj. Prije dvadeset godina, međutim, slagao se s onim HDZ-ovcima koji su okrenuli leđa Tuđmanovoj politici, tvrdeći da je pogubna za Hrvatsku. Danas Karamarko primjerice veliča ‘domoljubno hrvatstvo’ iz ranih devedesetih godina, a ipak je taj HDZ napustio zajedno s onima za koje je Ivan Aralica tvrdio da su tek hrvatski orijentirani i da su se sukobili s onima kojima je hrvatstvo ideologija. Dragutin Hlad konstatira da je, po Aralici, prvima simbol Manolić, a drugima Tuđman. Potom analizira što je to Araličino hrvatstvo kao ideologija i zaključuje: ‘To je hrvatstvo kao okvir svemu, to je hrvatstvo u totalu. Hrvatstvo u totalu, to znači: nacionalizam u totalu. Taj totalitarni nacionalizam u povijesti je političke misli poznatiji pod kraticom: nacizam!’
Dragutin Hlad tu ne staje, nego nastavlja analizirati ideologiju Tuđmanova HDZ-a, pa konstatira da, kad je o njoj riječ, sve počinje i završava s državotvorstvom. Potom raščlanjuje njezine elemente na teorijskom i praktičkom planu. Po Hladu, prvi element ideologije Tuđmanova HDZ-a je nacionalistički populizam. Slijedi Blut und Boden ukorijenjenost, a zatim se sama ideologija javlja kao okvir svemu – obuhvaća sve bitne aspekte ljudske egzistencije, a tu su i masovna partija kojoj je na čelu vođa, monopol i kontrola nad sredstvima informiranja, partijski monopol nad oružanom efektivom i, konačno, centralizirano upravljanje gospodarstvom te birokratska koordinacija inače nezavisnih dijelova društva. Ukratko, Hlad tvrdi da je Tuđmanov HDZ proizveo i uspostavio hrvatski totalitarizam, protiv kojega se Manolić-Mesićeva frakcija odlučila boriti jer su njezini pripadnici, među njima i Karamarko, bili uvjereni da Hrvatsku vodi u propast.
Zato je, objašnjava Hlad, HND neideologijska stranka koja teži stvaranju ‘takvoga društva gdje će svatko poželjeti biti Hrvat – da je Hrvat izbor, a ne slučaj rođenja. HND je stranka koja je otvorena svim ljudima slobodna duha i dobre volje, bez obzira na etničko, rasno, vjersko ili političko porijeklo’. U tim ratnim godinama HND nije uspio pobijediti politiku Tuđmanovog HDZ-a, ali je inicirao procese koji su je godinama rastakali i u većoj mjeri rastočili desetak godina kasnije. Dragutin Hlad se nakon tog neuspjelog prvog juriša na političku tvrđavu Tuđmanovog HDZ-a povukao iz politike, a Karamarko je još dugo slijedio Mesića, koji je ono što je započeo s osnivanjem HND-a nastavio raditi u HNS-u, a pogotovo kao Tuđmanov nasljednik na dužnosti predsjednika Hrvatske.
Dvadeset godina kasnije, Tomislav Karamarko vratio se ideologiji izvornoga Tuđmanovog HDZ-a. Pod njegovim vodstvom HDZ opet zagovara hrvatski totalitarizam. Dok je slijedio Mesića, Manolića, pa i Hlada, valjda je to činio zato što se slagao s ocjenama da je u naravi i logici Tuđmanove vlasti, zbog njezine strukture, proizvodnja unutarnjih neprijatelja. Karamarko se, makar prešutno, tada slagao primjerice s tvrdnjom Dragutina Hlada da ‘stranka na vlasti, poistovjećujući se s državom, u svojim političkim protivnicima vidi neprijatelje Republike Hrvatske ili njenoga ustavnopravnog poretka’. Na vrhuncu Tuđmanove stranačke i državne politike Hlad konstatira da je najveća stranačka krivnja to što je ‘HDZ, koji je jednom ujedinio Hrvate – suprotstavljajući ih vanjskom neprijatelju – danas stranka koja permanentno razjedinjuje hrvatski nacionalni korpus, suprotstavljajući Hrvate međusobno, kao unutarnje neprijatelje’.
Sudeći po svom tadašnjem razlazu s HDZ-om, Tomislav Karamarko se slagao s tom konstatacijom, no danas u Tuđmanovom hrvatskom totalitarizmu, u hrvatstvu kao okviru svega, ‘u energiji i emociji s početka devedesetih’, vidi budućnost Hrvatske, ovaj put s njim kao vođom svih Hrvata, ma gdje bili… osim ako nisu unutarnji neprijatelji koji hrvatsku državu ‘nikada nisu htjeli ni željeli’.
