Sada će vam se obratiti profesor Ivo Banac, član predsjedništva Hrvatskog helsinškog odbora – poručuje iz zvučnika glas Zorana Pusića, predsjednika Građanskog odbora za ljudska prava. Deveti je svibnja 1998. godine i osmi po redu prosvjed za povratak imena Trga žrtava fašizma. Na Trgu hrvatskih velikana, ispred Džamije, zgusnuto je nekoliko stotina građana. Čuje se kako pljeskom pozdravljaju govornika. No kamera je na drugom mjestu. Gledamo kontraprosvjednike iza željezne ograde i pripadnika MUP-a, nekoliko metara od prijavljenog protesta. U prvim redovima je Mladen Schwartz. Pored njega stoji pater Vjekoslav Lasić, isusovac koji redovito održava mise za Antu Pavelića u centru Zagreba. Predvode grupicu od nekoliko desetaka ljudi, koji glasnim zviždukom i urlicima reagiraju na Bančevo ime. ‘Hrvatski izrode, hrvatski izrode!’ poručuju mu predstavnici krajnje desnice. Banac se, međutim, ne da omesti. Sigurnim glasom, uz dozu patetike, govori o nužnosti ujedinjenja antifašističkih snaga. Upozorava na pokušaje apologije ‘jednog sluganskog, kvislinškog pokreta koji se krio pod maskom hrvatstva’. Prokazuje ‘režimske medije’ koji ‘danomice osvježavaju poplavu patvorene povijesti’. Najveću odgovornost za revizionizam i recentnije zločinačke krimene u Hrvatskoj i susjednoj zemlji predbacuje HDZ-u i Franji Tuđmanu. ‘Uvalio nas je u osvajački rat u BiH. Režim HDZ-a na različite je načine podržavao i promicao etničko čišćenje. Pakao Dretelja je njegovo djelo’, poručuje profesor Banac, nadglasavajući mrzilačke komentare koji dopiru iz skupa izvanparlamentarnih stranaka, branitelja, raznih filoustaša i pripadnika fašistoidnog krila Katoličke crkve.

U skupini Bančevih istomišljenika su predstavnici oporbenih stranaka i nevladinih, pretežito antiratnih organizacija, te više stotina običnih građana. Slušaju ga kako govori o Hrvatskoj liberalne demokracije, ljudskih prava i medijskih sloboda, o Crkvi koja se ne smije zloupotrebljavati u vjerske i sekularne svrhe. ‘Naš novi Dan pobjede, siguran sam, nije daleko. Hvala vam’, poručuje im, uz mješavinu njihovog burnog aplauza i hukanja iz redova kontraprosvjednika. Kamera opet fokusira potonje. Negdje na začelju kolone vidi se tada anonimno lice. U skupini koja mržnjom zasipa ‘izroda’ Banca i psuje na spomen Trga žrtava fašizma nalazi se Zlatko Hasanbegović. Vrluda među svjetinom koja diže ruku na nacistički pozdrav, kolektivno pjeva ustašku budnicu ‘Evo zore, evo dana’ i urliče ‘Za dom spremni’, nestajući iza ovećeg transparenta na kojem piše ‘Dinko Šakić, istina je na tvojoj strani’. Iako na kratkom videoisječku ne sudjeluje u pjevanju, ovaj 26-godišnjak dijeli njihove ideološke stavove. Dvije godine prije prosvjeda, kao student povijesti veličao je ustaški pokret u časopisu ‘Nezavisna Država Hrvatska’, u društvu prijatelja Velimira Bujanca.

U skupini koja mržnjom zasipa ‘izroda’ Banca i psuje na spomen Trga žrtava fašizma nalazi se Zlatko Hasanbegović. Vrluda među svjetinom koja diže ruku na nacistički pozdrav…

Obilježavajući 80. godišnjicu službeno priznate islamske zajednice u Hrvatskoj, u tom je časopisu skicirao i poželjnu sliku vlastitog identiteta: vjera i ustaški patos stopljeni do ekstrema. S takvom je vizijom poglavnik Ante Pavelić zagrebačkim i hrvatskim muslimanima ‘poklonio’ džamiju u Meštrovićevu paviljonu. Službeno nazvana Pavelićevom, džamija je otvorena 1944. godine. Njome će se Hasanbegović dosta opširno baviti u svojim znanstvenim radovima.

Fotografija džamije nalazi se i na naslovnici njegove hvaljene knjige ‘Muslimani u Zagrebu’ iz 2007., koja završava prizorom čovjeka dok promatra panoramu Zagreba s vrha 45-metarskog minareta, jednog od tri koje će poslijeratne komunističke vlasti 1948. srušiti. Odluka o rušenju minareta donesena je na zamolbu zagrebačkih muslimana koji su sudjelovali u NOB-u, pod obrazloženjem da su ‘oni simbol krvave ustaške tiranije, ruglo i sramota za nas Muslimane’ i s prijedlogom da se ‘na tom trgu podigne spomenik žrtvama fašizma’. Taj destruktivan čin, praćen službenim preimenovanjem u Trg žrtava fašizma, Hasanbegović će pri kraju navedene knjige opisati kao završetak ‘doba utemeljenja, prvo razdoblje muslimanske nazočnosti u Zagrebu’, nakon čega se ova zajednica ‘vratila u skromne okvire s početka svoga oblikovanja poslije 1918.’

Točno 50 godina nakon vanjskog micanja svakog znaka da je tamo bila džamija, mladi će povjesničar gledati Banca i druge pripadnike oporbe kako drže govore protiv NDH, baš na mjestu gdje su Pavelić i predstavnici islamske zajednice stajali prilikom svečanog otvaranja vjerskog objekta. Hrvatskom nacionalistu, netom završenog posla u formiranju HČSP-ove filoustaške mladeži, ovaj je prizor vjerojatno izgledao kao prvorazredna hereza, uz sve prateće pobornike liberalne demokracije i njihov zahtjev za povratkom imena Trga žrtava fašizma, koji je HDZ početkom devedesetih preimenovao u Trg hrvatskih velikana. Prosvjedi koji su se tamo održavali svakog 9. svibnja, na Dan pobjede nad fašizmom, imali su višestruku simboličku težinu: liberalne elite i obični građani, dominantno reprezentanti lijevog i desnog centra, iskazivali su u centru Zagreba protivljenje Tuđmanovoj nacionalističkoj paradigmi, promovirali proeuropsku političku platformu i osuđivali rehabilitaciju ustaša i upotrebu ustaških simbola, odnosno revizionizam u vezi Drugog svjetskog rata. Premda je HDZ u Ustav ugradio antifašističku tradiciju Hrvatske, Tuđmanov cilj proklamiranog ‘nacionalnoga pomirenja’ zapravo je, prema mišljenju pojedinih povjesničara, značio da se antifašističke komemoracije ignoriraju, a ustaške prešutno toleriraju.

Tuđman je prosvjednike nazivao ‘diletantima i ekshibicionistima’, uz prijedlog da bi se ‘uz taj trg (hrvatskih velikana) trebalo stvoriti možda i veći – trg žrtava komunizma’. Iako je, prvenstveno zbog međunarodne zajednice, izvršna vlast nastojala anulirati otvoreno veličanje ustaštva i marginalne političke opcije, one su se svake godine manifestirale ispred Trga hrvatskih velikana. Odnos između Tuđmanova režima, Hasanbegovićeve fašistoidne desnice i građanskog, liberalnog društva, baš će tamo eskalirati na devetom prosvjedu. U svibnju 1999. godine isti ekstremisti su, neometani od policije pod kontrolom HDZ-a, kamenjem, jajima, bocama i suzavcima nasrnuli na prosvjednike. Fizički su, između ostalih, napadnuti Stjepan Mesić, Vesna Pusić, Zoran Oštrić i Zoran Pusić. Međunarodna zajednica oštro je osudila nasilje i upozorila na rast ekstremizma u Hrvatskoj. Za razliku od HTV-a, tada pod uređivačkom kontrolom HDZ-a, događaj su zabilježili brojni ugledni svjetski mediji, dok su političari poput Mesića optužili HDZ za poticanje nasilja. Ured predsjednika Tuđmana, HDZ, i filoustaški saborski zastupnik Ivan Gabelica, tadašnji stranački Hasanbegovićev šef koji je bio u kontraprosvjedu, također su osudili napade, no prebacujući krivnju na žrtve, pod obrazloženjem da su svojim prisustvom izazvale nasilnike. Hasanbegović je, pokazuju snimke, bio i na ovom prosvjedu.

Nekadašnji marginalni politički aktivist sada je prvi čovjek ‘nove kulturne paradigme’ i jedan od najpopularnijih političara unutar najveće hrvatske stranke

Događaji koji su se tog svibnja odvijali na Trgu hrvatskih velikana bit će jedan od simboličkih epiloga Tuđmanove devetogodišnje autoritarne vladavine i početak ekonomske i svjetonazorske liberalizacije Hrvatske, praćene bujanjem civilnog društva. Nekoliko mjeseci poslije, prvi hrvatski predsjednik je preminuo, a sljedeće godine na vlast je došla Račanova koalicija. Ubrzo je vraćeno i ime Trga žrtava fašizma.

Sedamnaest godina od nasilnog okončavanja prosvjeda, 9. svibnja 2016., stotine predstavnika udruga na Markovu trgu je održalo prosvjed protiv ciljanog institucionalnog uništavanja nevladinog sektora i nezavisne kulture, svega onoga što je najvećim dijelom građeno od zadnjeg prosvjeda za Trg žrtava fašizma. Kamere HTV-a su, međutim, na drugom mjestu: nekoliko desetaka metara od kolone, u prvom je planu ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Pokazujući na prosvjednike, sarkastično primjećuje kako je hrvatsko civilno društvo poprilično veliko. Od početka ove godine Hasanbegović se prometnuo u svjetski poznatog hrvatskog političara, ponajviše zahvaljujući dosljednim proustaškim, revizionističkim stavovima i institucionalnim nasrtajima na obilježja liberalne demokracije. Nekadašnji marginalni politički aktivist sada je prvi čovjek ‘nove kulturne paradigme’ i jedan od najpopularnijih političara unutar najveće hrvatske stranke. U inozemstvu i Hrvatskoj više tisuća ljudi potpisalo je peticiju za njegovu smjenu, dok se u isto vrijeme povećavaju upozorenja zbog rasta ekstremizma i povijesnog revizionizma, poticanog iz vrha političke vlasti. Njegovi ideološki istomišljenici, među njima i oni koji su prije 15 godina prosvjedovali protiv povratka imena Trga žrtava fašizma, danas su istureni predstavnici Domoljubne koalicije, utjecajni politički faktori koji putem Vlade i Sabora društvu nameću šovinističke stavove.

Predvođeni potpredsjednikom Sabora, ulicama marširaju hrvatski veterani i krajnji desničari, uzvikujući ‘Za dom spremni’. Na lokalnim televizijama, ‘retuđmaniziranom’ HTV-u i s crkvenih oltara čuju se otvoreni pokušaji rehabilitacije ustaškog pokreta. Revizionističke uratke poput filma Jakova Sedlara o Jasenovcu, nad kojim se nadvija nevidljivi transparent ‘Dinko Šakić, istina je na tvojoj strani’, ministar kulture nameće kao dobrodošao doprinos raspravi o prošlosti, uz mantričnu osudu ‘svih totalitarizama’. Pojedini intelektualci, oporbeni političari i predstavnici manjina, među kojima i redovni sudionici tadašnjih prosvjeda ispred Meštrovićeva paviljona, podvrgnuti su fizičkim i verbalnim napadima, a Ured predsjednice i HDZ na njih reagiraju identično kao što su to činili njihovi prethodnici prije 15 godina: osuđuju svako nasilje, prebacujući pritom krivnju na žrtve jer su izazvale napade.

Čak su i stavovi suprotstavljenih strana, uz znatno veću opoziciju u javnosti i sudjelovanje krajnje desnice u izvršnoj vlasti, ostali manje-više isti. Samo se, zapravo, jedna stvar radikalno promijenila – mišljenje Ive Banca. Od najžešćeg kritičara HDZ-a profesor se prometnuo u najgorljivijeg javnog branitelja ove političke opcije i apologeta čovjeka koji ga je onomad gledao preko ramena policajaca. Na mjestu gdje je koncem devedesetih održao govor protiv fašizacije hrvatskog društva, Banac je nedavno sudjelovao u otvorenju izložbe s ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem. Izložba pod nazivom ‘Zagrebačka džamija’ otvorena je povodom stote obljetnice zakonskog priznanja islama u Hrvatskoj. Prije dvadeset godina, kao anonimni student, Hasanbegović je isti povod obilježio u časopisu ‘Nezavisna Država Hrvatska’, a danas, kao poznati ministar kulture, to radi u prostorima Hrvatskog društva likovnih umjetnika, bivše Džamije. Na trgu žrtava ‘svih totalitarizama’.

Hasanbegović: Da, bio sam protiv Trga žrtava fašizma, to treba riješiti drugačije

Ministar Zlatko Hasanbegović netom prije zaključenja teksta ipak je stigao telefonski uzvratiti na našu zamolbu za komentar.

‘Nema prosvjeda u Zagrebu od početka devedesetih na kojem nisam bio’, kazao nam je, potvrđujući da je redovno išao i na one ispred Trga hrvatskih velikana. ‘Ne vidim problem u tome. Nisam bio organizator, nego obični građanin. Uostalom, živio sam u blizini’, veli.

Upitan zašto je u pravilu bio među kontraprosvjednicima, kaže kako je tada, ali i danas, bio protiv organizatora inicijative za povratak Trga žrtava fašizma jer su, po njemu, ‘zlorabili pojmove fašizma i antifašizma za rehabilitaciju baštine jugoslavenskog komunizma’. Hasanbegović pritom spominje Građanski odbor za ljudska prava Zorana Pusića. Ministar, međutim, nije bio samo protiv organizatora, protivio se i povratku imena Trga žrtava fašizma.

‘Taj trg je imao svoje ime, Trg hrvatskih velikana, i nisam vidio razlog da se mijenja’, kaže, odbijajući pritom odgovoriti na pitanje je li danas kao ministar kulture i dalje protiv naziva koji je vraćen 2000. godine. ‘Možemo tako o svakoj ulici. To nije tema. Da me pitate jesam li protiv Trga maršala Tita, rekao bih rezolutno – da.’

Trg maršala Tita nije povod našem razgovoru, kažemo, pitajući ga opet što misli o Trgu žrtava fašizma. ‘Smatram da se pitanje obilježavanja žrtava ustaškog režima treba riješiti na drugačiji način’, otkrio je na koncu ministar što danas misli o nazivu ovoga trga. Vraća se na izvor problema, ponavljajući da su inicijatori povratka naziva trga manipulirali pojmom antifašizma, koji je, podsjećamo ga odmah, ne tako davno iz istih pobuda nazvao floskulom.

Pitamo ga je li među tim manipulatorima koji rade na ‘rehabilitaciji jugoslavenskog komunizma’ i profesor Ivo Banac, koji je na skupu držao nadahnuti govor o antifašizmu, dok ga je on gledao preko policijske barikade. Danas je, naime, glavni Hasanbegovićev branitelj u javnosti. ‘To njega trebate pitati. Uostalom, on nije bio organizator’, kaže. Ali je najglasnije odašiljao njihove poruke, upozoravamo. ‘Ljudi se mijenjaju’, odgovara ministar.

Premda je bio na prosvjedu 1999., kad su fašisti napali prosvjednike, ministar se ne sjeća gotovo ničega, pogotovo ne suzavaca i sličnih detalja. Jedino mu se u sjećanje urezalo da je Mesić nekom prosvjedniku ‘frajerski’ oteo barjak (koji je Mesića njime udario po leđima, op.a.) i krenuo za njim. Pitamo ga zašto kao ministar nikad nije osudio ustaški režim koji je ranije nedvosmisleno veličao, već samo ustaške zločine. On veli da je svakom jasno da se osudom zločina bilo kojeg režima osuđuje i sam režim. Kažemo kako ustaški režim nije bilo koji režim, već je temeljen na rasnim zakonima i genocidu. ‘A vi sad znate bolje od mene što je bio’, odgovara sarkastično, ponovivši kako osuđuje sve totalitarne režime. Na pitanje je li se protivio Trgu žrtava fašizma i zbog džamije koja je tamo rušena 1948., odgovara kako mu je majka išla u tu džamiju na vjeronauk, pa je uz nju emocionalno vezan. ‘Uostalom, rušenje bilo kojeg vjerskog objekta je barbarski čin’, kaže na kraju.