Reakcija je, naizgled, bila pretjerana: tek što se nekoliko stotina studenata okupilo na ulicama Montreala, u petak, 27. marta, oklopljeni odredi policije rasturili su prosvjed topovskim udarima i suzavcima, uhapsivši osamdesetak ljudi. Ako brza egzekucija stoji u očitom nerazmjeru s povodom, mogli bismo to pripisati uvjetovanom refleksu: da su montrealski policajci podjednako hitro bili reagirali prije tri godine, kada je započela borba protiv povećanja školarina, ne bi potom Quebecom mjesecima marširale stotine tisuća demonstranata. Postoji, doduše, i druga opcija: glavni razlog disciplinskih mjera predostrožnosti možda nije lekcija nedavne prošlosti, nego prijetnja iz bliske budućnosti. Već mjesec dana, naime, svijetom se širi studentski bunt, sve masovniji i odlučniji. Žarišta otpora množe se, zanimljivo, isključivo u ‘razvijenim’ državama, ondje gdje su vlade navodno – za razliku od ruinirane kapitalističke (polu)periferije – uspješno nadvladale ekonomsku krizu.
Dva najveća kanadska sveučilišta – Univerzitet u Torontu i Univerzitet York – blokirana su još od kraja februara. Studenti i profesori zauzeli su i elitnu britansku akademsku adresu, London School of Economics. Prije njih, okupiran je amsterdamski univerzitet, da bi se pobuna proširila Nizozemskom: štrajkaju Groningen, Leiden, Maastricht, Utrecht… Zahtjevi se ponešto razlikuju od zemlje do zemlje i od fakulteta do fakulteta, ali temeljni su ciljevi isti: zaustavljanje komercijalizacije i birokratizacije visokog obrazovanja. ‘Neoliberalni univerzitet je primjer suvremenog klasnog saveza financijskih elita i korporacijskih birokrata’, poručuju studenti iz Toronta, on je ‘mjesto reprodukcije profesionalno-menadžerske klase’, na štetu ‘političkog položaja radništva’. Jednake procese prepoznaju ‘okupatori’ u Londonu: ‘Univerziteti sve više nameću privatizacijski, profitni i birokratski poslovni model visokom obrazovanju.’ U Amsterdamu govore o ‘birokratiziranoj komercijalizaciji univerzitetskog života koju provodi vlada’…
Posve nasuprot popularnom narativu o efikasnosti i jednostavnosti glatkih tržišnih odnosa, iskustvo Zapada jasno pokazuje kako kafkijanski groteskna administracija postaje glavnom polugom podvrgavanja obrazovnog sustava logici kapitala
Dobar dio ovakvih tumačenja u Hrvatskoj nam, naravno, nije nepoznat. Precizno i detaljno su ih artikulirali studenti i profesori još u vrijeme blokade fakulteta 2009. godine; tko je želio čuti, mogao je. Već tada je upozoreno da imperativna logika državne proračunske štednje prebacuje trošak školovanja na studente, nudeći im zauzvrat model privatnog zaduživanja kao jedinu ulaznicu za ‘društvo znanja’; cijena tog znanja otplaćuje se onda decenijama, a pristup učenju pretvara u kalkulaciju financijskih dobitaka i gubitaka. Komercijalizacija visokog obrazovanja svojim učincima pritom uvelike nadilazi akademsko polje i postaje jednim od presudnih faktora reprodukcije kapitalističkog sistema: kako bi se shvatili njeni dosezi, dovoljno je znati da je primjerice samo u SAD-u iznos ukupnih studentskih dugova narastao iznad 1,3 bilijuna dolara, pa je sada veći od svih ostalih oblika zaduženja, osim stambenih kredita. ‘Meko’ podrivanje autonomije sveučilišta pritom uspješno briše svoje tragove: discipline neprilagođene autoritetu tržišta postupno se gase, s njima i prostor za propitivanje sistema.
Osnovni smo smjer ovakve kritike pretvaranja sveučilišta u pogon za uvećanje privatnih profita i proizvodnju kreditno zauzdane radne snage, dakle, upoznali prije nekoliko godina, a već smo tada mogli čuti i protuargumente, oslonjene uglavnom na pripovijest o rastrošnoj državi, glomaznoj administraciji i traljavoj neučinkovitosti staroga sustava. Posebno je zanimljivo stoga iz perspektive periferije, zaglavljene u glibu ‘socijalističkog mentaliteta’, uočiti da pobuna kanadskih, britanskih i nizozemskih studenata ne cilja samo komercijalizaciju obrazovanja, nego i – podjednako oštro – golem balast birokratskog aparata. Zato spominju figuru ‘korporacijskog birokrata’, zato govore o ‘birokratskom poslovnom modelu’ i zato napadaju ‘birokratiziranu komercijalizaciju’: posve nasuprot popularnom narativu o efikasnosti i jednostavnosti glatkih tržišnih odnosa, iskustvo Zapada jasno pokazuje kako kafkijanski groteskna administracija postaje glavnom polugom podvrgavanja obrazovnog sustava logici kapitala. Pisac i novinar Alex Preston nedavno nas je u ‘Observeru’, pišući o ‘ratu protiv humanističkih studija’ na britanskim sveučilištima, podsjetio da ta operacija nije ni po čemu nova. Naprotiv, osmišljena je još u pionirskim danima tačerističke ofenzive na javna dobra: ‘Rijetko se spominje da je Thatcher – jedina premijerka koja je prije toga bila ministrica obrazovanja – univerzitete pretvorila u iznimku neoliberalne težnje decentralizaciji. Nametnula im je još više državne kontrole nego ranije kako bi ih prisilila da se prilagode viziji poduzetničkog obrazovnog sistema.’
Tako se dakle na zapadnim sveučilištima još jučer kalio kapitalizam: tako se održava i danas, produbljujući jaz između prezaduženih studenata i birokratske kaste zadužene za ekstrakciju privatnih profita. A državni aparat, daleko od toga da bi predstavljao prepreku tržišnim odnosima, svakodnevno i predano radi na njihovom održanju. Uglavnom propisima, zakonima, obrazovnim strategijama. Ali zatreba li – vidjeli smo, evo, na ulicama Montreala – učinit će to suzavcima i topovskim udarima.
