Nakon ljetnih žega, u ranu jesen Knin se vraća svojoj stvarnosti, ispunjenoj egzistencijalnim brigama stanovnika koji se čas na tržnici cjenkaju kao i bilo gdje drugdje, a trenutak potom u mesnici prevrću novčanice i kovanice po rukama, pitajući se hoće li išta ostati za subotnju kavu… Netko kupuje cigarete u trafici, novine malotko, a promet središnjom Tomislavovom ulicom uglavnom protječe bez nervoznog automobilskog trubljenja, svojstvenog velikim gradovima. Nešto dalje od centra tiho prolaze ljudi s nedostatnim prihodima, koji skupljaju plastičnu i ostalu ambalažu što ju je moguće unovčiti: tako će preživjeti današnji dan, a možda dotekne i do sutra. No predaha nema, svi jure ususret prvim jesenjim kišama, koje će uskoro obojati grad otpalim lišćem… Na polupraznoj tržnici doznajemo da ljudi sa sela vikendom ne dolaze u grad, radije ostaju na svojim imanjima pobrati urod.

Svi se samo vraćaju u prošlost, umjesto da se bave budućnošću, da vidimo od čega će ovaj narod živjeti. Kao da nikakvih drugih tema nema osim Domovinskog rata, Oluje i Srba. Ljudima je ovdje dosta politike i politikantstva – kaže dožupanica Anja Šimpraga

- Jesu li to vaše jabuke, jesu li prskane? - pitamo stariju gospođu za jednim štandom.

- Nisu prskane, slatke su, moš’te probat’, pa ako ne valja, bacit’.

- Malo je tvrda - primjećujemo nakon što kušamo.

- Ta je jabuka tak’a, za onog ‘ko ima zube. Jel’ slatka? Mora bit’… - zaključuje prodavačica sama.

Kupujemo jabuke, pa pitamo kako se živi u Kninu.

- Malo je ljudi, nije k’o nekad. Radnim danom nema nikoga. Ljudi su otišli - kaže.

- Otišli su, da se mnogi ne vrate - dodaje njezina kolegica sa štanda.

Mnogi će se Kninjani potužiti da mladi odlaze iz grada, da ga u sve većem broju i sve češće napuštaju. A tko jednom ode, teško će se vratiti, ako to uopće ikad učini. Odlaze zamalo poput lica s osmrtnica, obaveznoga gradskog štiva na klimavim drvenim panoima. Između fotografija pokojnika iznad kojih je ucrtan krst ili križ, tek toliko da se znade tko je što bio, netko je umetnuo oglas o prodaji stada od pedeset ovaca… Kao malo koje drugo mjesto, Knin je zatočenik devedesetih, o čemu svjedoče i nazivi njegovih javnih površina: Trg Oluje 5. kolovoza 1995., Ulica 7. gardijske brigade, Ulica doktora Franje Tuđmana, Ulica Gojka Šuška, da ne nabrajamo ostale koji su dobili svoje mjesto u novijoj historiji grada.

Pratimo kolosijeke željezničke pruge koja se poput krvotoka račva i pruža gradom; prometa i života ondje danas gotovo i nema, iako je Knin bio jedno od najvećih željezničkih čvorišta bivše države. Na kolodvoru jedna žena odsutna pogleda i jedan pas. Žena kaže da čeka vlak kako bi otišla na nečiju sahranu. Pogledom tražimo kolodvorske radnike, bilo kakva službena lica; pronalazimo ih prateći glasan razgovor što dopire iza otvorenih vrata.

Ovdje je ionako sve izmiješano, od brakova do kumstva i svega drugoga. Što se tiče proslava obljetnica, u šali kažemo da se Knin svake godine nanovo oslobađa – govori Nebojša Sinobad Gula

- Vozi li još vlak za Split ili Šibenik? - pitamo ih.

- Za Šibenik vozi nagibni, ali presjedate u Perkoviću. Imate i putnički u 15 i 30, zapravo u 15 i 18, taj vozi direktno - kaže nam jedan željezničar.

- Kako je općenito, ima li gužve? - pitamo dalje.

- A kako je… hvala bogu, zajebano. U našoj su struci sve poskidali, reducirali ljudstvo, pa mi dodatno radimo još tri-četiri posla za isti novac. Ovo je Divlji zapad i vi meni recite kako dalje? - uzvraća nam jedan protupitanjem.

- Preživjet će Hrvatske željeznice, zasigurno - odgovaramo.

- Preživjet ću ja HŽ, al’ neće on mene - komentira ironično.

S dožupanicom Šibensko-kninske županije Anjom Šimpragom susrećemo se kod spomenika Oluji. Razgovor započinjemo podatkom da je, prema posljednjem popisu stanovništva, 40 posto Kninjana bilo mlađe od 30 godina i da je od tada više od tri tisuće njih napustilo grad.

- Najviše ih je otišlo u Njemačku, nešto manje u Irsku. Riječ je uglavnom o mladim ljudima s djecom, ali ima i, kako se ono kaže, muškaraca bez obaveza koji su otišli raditi na građevinu, kako bi možda nešto uštedjeli. Rade javna služba i gradska uprava, trgovine i kafići. Proizvodnih pogona nema, pa se mladi nemaju gdje zaposliti - kaže dožupanica.

Od značajnijih proizvodnih pogona u Kninu je opstao samo onaj Tvornice vijaka, bivšega TVIK-a koji je sada u vlasništvu samoborskog DIV-a. Od predratne tri hiljade, danas je ondje zaposleno svega četiristotinjak radnika. Željeznica je zapošljavala oko dvije hiljade ljudi, sada jedva 150. Zahvaljujući pretvorbi i privatizaciji devedesetih propala je i Kninjanka, nekadašnja tvornica tekstila.

- Malo je toga ostalo, pa bi se ovdašnji ljudi trebali okrenuti zemlji, poljoprivredi i seoskom turizmu, no rijetko se tko time bavi. Ljudi uglavnom žive od socijale, koja iznosi oko 1.300 kuna mjesečno za tročlanu familiju, što je dostatno tek za pokrivanja režija - pojašnjava Anja Šimpraga.

Pitamo je kako komentira stav nekih braniteljskih udruga iz Knina da nije sporno što su pripadnici Devete bojne HOS-a za proslave obljetnice Oluje uzvikivali ustaške parole, kao i njihovu podršku bivšem načelniku kninske policije Miljenku Lelasu koji, uz odobrenje nadređenih, nije postupio po zakonu i priveo bukače, pa ga USKOK istražuje zbog zlouporabe položaja i ovlasti.

- To ne donosi dobro ni srpskoj ni hrvatskoj populaciji. Svi ovdje trebamo živjeti, kako prije rata tako i sada. Očito je da te braniteljske udruge svoj stav opravdavaju objašnjenjem da su se borili za domovinu, pa misle da mogu raditi što hoće. Što drugo reći? To nema smisla. Svi se samo vraćaju u prošlost, umjesto da se bave budućnošću, da vidimo od čega će ovaj narod živjeti. Kao da nikakvih drugih tema nema osim Domovinskog rata, Oluje i Srba. To treba nadići, ljudima je ovdje dosta politike i politikantstva. Takvo što nije drago slušati ni Hrvatima starosjediocima - ističe dožupanica.

Što se tiče povratka u Knin i okolna sela, kaže da je to uglavnom dovršen proces. Često je na terenu, razgovara i sluša ljude.

- Treba vidjeti kako doista žive ljudi u okolnim mjestima, ne samo u gradu. Knin bi razvoj mogao bazirati na turizmu, mnogo je takvih lokaliteta oko njega. Dakle seoski turizam, domaća hrana i slično - smatra Anja Šimpraga.

Dožupanica nije jedina koja tako misli. Marko je potomak Sinobadovih, stare gradske loze. Po struci je arheolog, zaposlen je u Šibeniku kao konzervator-nadzornik pri Ministarstvu kulture, a posao mu je uglavnom terenski, u cijeloj općini i županiji.

- Ne pravim razliku između života u Kninu za vrijeme obilježavanja Oluje i onoga koji se odvija nakon toga. Krajnje sam apolitičan, a velike mase i skupove, posebno one ispolitizirane, zaobilazim. Nastojim da politika ne utječe na moj život ili da me barem ne frustrira. U Kninu mi je lijepo, izabrao sam živjeti ovdje sa suprugom i djetetom, iako sam mogao i drugamo otići - govori Marko Sinobad.

Da se Knin polako osipa primijetio je za duljih šetnji gradom.

- Kako imam malo dijete, često s njime šećem gore-dolje, uzduž i poprijeko grada, i prvi put sada uočavam koliko je pust u poslijepodnevnim satima. Koliko je to u brojkama, ne znam, ali jasno je da fali ljudi - kaže on.

Unatoč svemu, optimist je koji u svemu traži pozitivne stari, pa tako vjeruje i u budućnost Knina i kninskoga kraja.

- Jako je dobro da se Šibenik razvija kao županijski centar i da privlači novac iz europskih fondova. To je važno i za Knin, jer ovdašnji ljudi rade u Šibeniku. Ako je dobro jednome, bit će i drugome - zaključuje naš vedri sugovornik.

Život u Kninu ugodan je i 20-godišnjem Igoru Paklaru i to unatoč tome što je prije svega pet godina bio proglašen hrvatskim gradom s najvećim udjelom mladih u broju stanovnika, a sada je na začelju ove ljestvice.

- Vidjeli ste i sami, u gradu su samo kafići i trgovine, mladi se ljudi nemaju gdje zaposliti - kaže nam, pa nas podsjeća da gradsko Veleučilište radi već jedanaest godina.

- Ima tamo odličnih smjerova, npr. poljoprivreda. Knin je dobro mjesto za školovanje za tu struku. S jedne strane imate Dinaru koja se može iskoristiti turistički, za alpinizam ili paraglajding, a tu su i polja u okolnim selima, no problem je što mladi školovani ljudi odlaze u druge gradove i druge države. Stoga smo u svibnju osnovali podružnicu SDP-ova Foruma mladih, kako bismo organizirano radili za dobrobit grada - ističe Paklar, dodajući da su u organizaciji portala Feral news sudjelovali na nogometnom turniru i akciji dobrovoljnog darivanja krvi kako bi sakupili novac za atletsku stazu Kluba sv. Ante.

U Šuškovoj je ulici sada najstariji otvoreni kninski kafić, koji je s radom započeo nekoliko mjeseci prije izbijanja rata. U njega, doznajemo od vlasnika Đure Kostića, dolaze i Kninjani i njihovi gosti, bez obzira na nacionalnost i političku opredijeljenost. Gazda Đuro ne želi lamentirati o politici, domeće tek da Kninu ne predviđa neku svijetlu budućnost, ali da on, unatoč tome, iz svoga grada nikad neće otići, poput nekih drugih. Problem je, kaže nam ipak, što je politička podobnost ispred bilo kakvih stručnih kvalifikacija i to do te mjere da možeš imati stotinu fakulteta, ali će posao prije pripasti kumovima, prijateljima, rođacima… Da mladi odlaze iz Knina uočio je nakon što je izgubio pet-šest stalnih gostiju.

- Dajder nam isto - poziva gazda svoga konobara Nebojšu Sinobada Gulu da nam posluži piće.

Gula je lokalni umjetnik i ugostitelj, bivši snimatelj Reutersa.

- Ovdje je ionako sve izmiješano, od brakova do kumstva i svega drugog. Što se tiče proslava obljetnica, u šali kažemo da se Knin svake godine nanovo oslobađa. Svi ti političari, pa tako i bivša gradonačelnica Josipa Rimac koja također dolazi u ovaj kafić, među ljudima normalno funkcioniraju, ali u javnosti ostavljaju sasvim drugačiju sliku - govori Gula, dok njegovu smjenu preuzima Jovo Jankelić.

Prvi sumrak zahvaća Knin. Iz jednog kafića, gdje se uglavnom okupljaju mladi Kninjani, dopire urbana glazba. Pije se pivo. S Tvrđave pogled puca na novu bogomolju Katoličke crkve, jedan od simbola građevinske megalomanije lokalne vlasti. A narod i dalje odlazi iz grada, na ovaj ili onaj način.