Sudionik Narodnooslobodilačke borbe, direktor Instituta za samoupravljanje, zastupnik u Saveznoj skupštini u Beogradu, sudac Ustavnog suda Socijalističke Republike Hrvatske, direktor kumrovečke Političke škole ‘Josip Broz Tito’ – samo su neke od funkcija koje je obnašao pravnik Juraj Đuka Hrženjak, politički i društveno aktivan tokom cijelog života. Ususret stotom rođendanu napisao je knjigu ‘Stoljeće života – antifašistički zapisi i kultura sjećanja’, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Razlog d.o.o. Hrženjak za ‘Novosti’ govori o jačanju revizionizma, ulozi Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu, jugoslavenskom komunizmu i privatizaciji 1990-ih.
Stotu godinu ste dočekali u zanimljiva vremena: ljetos je obilježena 75. godišnjica antifašističkog ustanka naroda Hrvatske, a istovremeno svjedočimo, kako ste napisali u knjizi, ‘sve agresivnijem djelovanju ustaških sljedbenika’.
Unazad nekoliko godina svjedočimo ekstremnom desničarenju, prljavom širenju mržnje prema drugima i drugačijima, neljudskom ponašanju i omalovažavanju antifašističkih vrijednosti. Također, mladi svijet se već godinama truje putem neobjektivnog školskog sustava i djelovanja različitih udruga koje su svoje netolerantne ideje realizirale kroz institut referenduma. Nova vlada pod vodstvom Andreja Plenkovića još će dugo imati problema s takvom orijentacijom, ali se nadam da će je u svom mandatu uspjeti prevladati i hrvatske građane usmjeriti u konstruktivnom pravcu, pravcu poštivanja svakog čovjeka bez obzira na njegovu vjeru, naciju, jezik ili rasu. Jedino na takvim osnovama možemo graditi bolji život za sadašnje društvo i za generacije koje dolaze iza nas. Svjestan sam da je aktualna vladajuća garnitura okrenuta ka centru i desnici i od nje ne treba očekivati da bude ljevičarska. No smatram da se Hrvatska trenutno kreće u dobrom smjeru i da se možemo nadati stabilizaciji.
U redovima katoličkog svećenstva bilo je onih koji su na različite načine sudjelovali i pomagali nop. Jedan od njih je bio Svetozar Rittig
Ipak, riječ je o vladi u kojoj je pozicija ministra zdravstva dodijeljena Milanu Kujundžiću, koji je 2003. posjetio grob Ante Pavelića, a ministrom obrazovanja postao je Pavo Barišić koji je 1990-ih veličao ustaškog ministra Julija Makanca.
Različiti ljudi su u svojoj prošlosti radili različite stvari. Takve koje danas kritiziramo zbog njihovih nekadašnjih postupaka ipak treba razumjeti. Pritom trebamo uzeti u obzir da su to radili u određenom kontekstu i da su tada bili relativno mladi. Naime, ne može se nikome poreći pravo da sazrije i u sebi prelomi određene stavove. Međutim, ako će oni i ubuduće ponavljati takve greške, onda je riječ o upitnim osobama. To ćemo tek vidjeti, pustimo da vrijeme učini svoje.
Užas u ustaškim logorima
NOB-u ste se priključili krajem 1941., kada ste se sa suprugom Janjom uputili u Liku. Jedan od događaja na koji se danas pokušava baciti sjena je upravo lički ustanak. Ljetos ste posjetili Srb, nedugo nakon što su podno Spomenika ustanku članovi A-HSP-a podigli šator?
Takvi ne zaslužuju da išta kažem o njima. Opraštam svima koji ne znaju što se u tom kraju uistinu dogodilo 1941. godine i s takvima rado razgovaram. Međutim, prezirem osobe koje namjerno šire neistine jer je riječ o lašcima. Uostalom, takvi su ubijali čak i ‘svoje’ Hrvate samo zato što se nisu slagali s ustaškim režimom, koji im je mjerilo svakog početka i kraja. Riječ je o osobama koje se sa svojim hrvatstvom busaju u prsa iako su tu istu Hrvatsku temeljito opljačkale i koje iz generacije u generaciju prenose poruku mržnje prema drugima i drugačijima.
Po završetku rata svjedočili ste užasima koje su ustaše ostavili u logoru Stara Gradiška. U knjizi ste napisali da ste tamo vidjeli slike koje su nadmašile sve strahote ratnih sukoba kojima ste do tada svjedočili. Danas se i broj tih žrtava dovodi u pitanje, dok se istovremeno viktimiziraju ubijeni nakon Drugog svjetskog rata.
Boli me kada vidim kako se danas odnosi prema ustaškim logorima i njihovim žrtvama. Užasava me pomisao da se u blizini spomen-područja Jadovno nalazi natpis ‘Dobrodošli u Jadovno’. Istina, tabla stoji na ulasku u istoimeno selo. Ali zašto onda i u svim okolnim mjestima ne stoji isti natpis? Već godinama se nastoje falsificirati događaji iz Drugog svjetskog rata, ali neporecivo je da je antifašistička borba nastala kao odgovor na zločine i okupaciju. Što god danas pričali, istina je da su kvislinzi utjecali na dio hrvatskog naroda i one iz siromašnijih krajeva hrabrili da ubijaju Srbe i Židove kako bi se domogli njihove imovine. Toliko o njihovoj velikoj Hrvatskoj. A kada su se stvari okrenule, onda su se ubojice i pljačkaši počeli povlačiti zajedno s okupatorom. Među njima je bilo i onih koji su bježali u strahu zbog propagande koju je Katolička crkva širila o partizanima.
Danas se često spominje Bleiburg, koji uopće nije mjesto zločina. Naime, zločin je počinjen kod Tezna i tamo nisu ubijeni samo Hrvati, kako se to danas nastoji prikazati. Pored ustaša, domobrana, Nijemaca i vlasovaca, tamo je ubijeno i 5000 crnogorskih četnika! No revizionisti to ne žele priznati. Za njih ne postoje ustaše, već ‘domoljubi pod utjecajem okupatora’. Nažalost, umjesto svete istine koju nitko ne može oboriti, danas se u školama iznose takve laži.
Komunizam je sveta ideja
Spomenuli ste Katoličku crkvu. U knjizi ste za dio klera napisali da je bio ‘idejni tvorac i suorganizator ustaškog pokreta u Hrvatskoj’. Kako gledate na djelovanje Crkve danas?
U Crkvi, kao i u ostatku društva, ima čestitih ljudi, ali ima i onih koji zločine počinjene od strane ustaša, kao što su oni u logoru Jasenovac, žele uporno pripisati komunistima, i to članovima Partije, koja je nesumnjivo pogriješila kada se obračunavala s religijom. Međutim, to je pogrešna argumentacija. Kao idejni pripadnik komunizma uporno inzistiram na razlikovanju članova Komunističke partije i komunista. Naime, komunizam je sveta ideja. Pa ipak je komuna zajednica kojoj su pripadali prvi kršćani. A Partija kao i svaka druga: lijepe ideje, obećanja ovakva i onakva, a kada je preuzela vlast, onda se ponašala kao i svaka druga – reakcionarno. No Komunističku partiju je istodobno karakteriziralo i stvaralaštvo zahvaljujući komunističkoj ideji i vrijednostima koje su u Drugom svjetskom ratu mobilizirale staro i mlado, intelektualce i seljake, pa i svećenike. Naime, u redovima katoličkog svećenstva diljem Hrvatske bilo je onih koji su na različite načine sudjelovali i pomagali Narodnooslobodilački pokret. Jedan od njih je bio Svetozar Rittig, župnik crkve sv. Marka, koji je pred ustašama i nacifašistima 1941. pobjegao iz Zagreba. Nakon kapitulacije Italije 1943. priključio se partizanima, kasnije je postao vijećnik ZAVNOH-a, a na Trećem zasjedanju izabran je u njegovo predsjedništvo. To je primjer koji dokazuje da u Crkvi ima onih koji dosljedno provode svoju vjeru. Ali isto tako ima i svećenika koji i danas zloupotrebljavaju svoju poziciju moći. Takvima bih poručio da puste na miru one koji ne vjeruju.
Četrdesetih smo jasno vidjeli što je pred nama, ali početkom devedesetih to nije bilo moguće jer je sve bilo zamotano u celofan. Prodavana nam je priča o povratku tobožnjih domoljuba koji su, eto, istjerani
Međutim, i sami ste u mladosti pokušali postati dijelom Crkve…
Nisam rođen kao ateist. Bio sam vrlo pobožno dijete jer sam odgojen u obitelji koja se molila tri puta na dan. Svaki svoj uspjeh sam pripisivao vjeri u Boga i žarko sam želio postati fratar ili svećenik. U osnovnoj školi sam pisao molbe okolnim župnicima moleći ih da mi pomognu da se školujem za svećenika. Budući da od njih nikada nisam dobio odgovor, pisao sam i fratrima u Varaždinu. Oni su mi odgovorili da će me rado primiti, ali da moram imati dva odjela, toliko i toliko pari veša, toliko čarapa i 1200 dinara mjesečno. Naravno da sam se razočarao u njih. Na kraju sam se upisao u Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a za vrijeme drugog razreda, zahvaljujući jednoj časnoj sestri, postao sam ministrant i živio u crkvenim prostorijama. Međutim, tokom odrastanja sam pročitao na stotine knjiga, koje su na mene ostavile trajni pečat i usmjerile me u drugom pravcu.
Dio knjige posvetili ste događajima iz devedesetih koje ste označili kao ‘povratak u prošlost’. Tih ste godina napisali knjigu ‘Neminovnost zajedničkog življenja Hrvata i Srba u suvremenoj RH’. Na kakve je reakcije naišla?
Nisam imao nikakvih problema, ako ne računamo činjenicu da sam za tu knjigu jedva pronašao izdavača. Nekako sam to ipak uspio, a kasnije sam saznao da je doživjela i drugo izdanje. Te su godine utjecale i na mene. U prvom sam trenutku pothranjivao nadu da idemo u nešto dobro, iako sam uvijek, oslanjajući se na ZAVNOH-ovske principe, smatrao da je jedinstvena Hrvatska postojala i unutar Jugoslavije. Uostalom, i danas imamo ZAVNOH-ovsku Hrvatsku i nikakvu drugu! Jer da nije bilo ZAVNOH-a, Hrvatska uopće ne bi postojala. Ne zaboravimo da je naša država bila industrijski najrazvijenija i najbogatija federalna jedinica Jugoslavije. Svi su bili zaposleni, a fabrike su nicale jedna za drugom. Ali onda je došla 1991. godina, vratili su se oni koji su već jednom uništili Hrvatsku i počeli pljačkati sve odreda. Četrdesetih smo jasno vidjeli što je pred nama, ali početkom devedesetih to nije bilo moguće jer je sve bilo zamotano u celofan. Prodavana nam je priča o povratku tobožnjih domoljuba koji su, eto, istjerani. Franjo Tuđman je tada po uzoru na zapadne zemlje odlučio kreirati 200 bogatih obitelji koje su, kao, trebale donijeti promjene. Ali budući da nisu ništa stvarali i da su bili neznalice i neradnici, članovi tih obitelji mogli su se obogatiti samo pljačkom zemlje. Dobar radnik takvo nešto nikada ne bi prihvatio. Na kraju su se bogatili pojedinci kao što je Miroslav Kutle. Čovjek koji je najprije bio šef saborskog restorana na kraju je dogurao do vlasnika ‘Slobodne Dalmacije’. Velike zasluge u svemu tome ima i Gojko Šušak, koji je napravio sve da se zločince proglasi herojima, a heroje zločincima.
Bivši predsjednik Stjepan Mesić je u predgovoru vaše knjige napisao da bi u nekim drugim prilikama vaša sjećanja bila preporučena u srednjim školama kao obavezna lektira. Mislite li da će uskoro doći ta vremena?
Takva vremena moraju doći. Ne kažem da moja knjiga ima posebnu vrijednost. Učinio sam ono što sam mogao, iznio sam istine kojima sam svjedočio od djetinjstva pa do današnjih dana. Posebnu zahvalnost dugujem izdavačici Miri Šuvar, koja mi je pomogla da ‘Stoljeće života’ bude što bolje i odgovornije napisano, i vašoj novinarki Mirni Jasić, koja je nesebično odvajala svoje slobodno vrijeme kako bi sa mnom radila od samog početka. Uvjeren sam da će knjiga koristiti mnogima već danas, a oni koji se ne žele suočiti s činjenicama neće je ni pogledati sve dok obrazovni sustav ne dobije objektivnu, depolitiziranu dimenziju. U slučaju povijesti to znači da treba govoriti i o Teznom i Hudoj jami, ali i o Jasenovcu i Jadovnom. Pritom obavezno treba suprotstaviti činjenice tako da se jasno vidi što je uzrok, a što posljedica nekog događaja. Drugim riječima, Tezna i Hude jame ne bi bilo bez ranijih ustaških zločina. Bez takvog načina učenja nema istine ni objektivnosti. Zato iz sveg srca želim da mlade generacije budu odgovorne prema prošlosti i još odgovornije prema budućnosti.
