Prije otvorenja izložbe ‘Chto delat?’ u zagrebačkoj Galeriji Nova, slovenski umjetnici Janez Janša, Janez Janša i Janez Janša održali su predavanje; duhoviti i inteligentni, u sat su se vremena osvrnuli na svoj dosadašnji, skupni umjetnički rad, tijekom kojeg su promijenili svoja osobna imena u ime tadašnjega slovenskog premijera Janeza Janše. Jedan od njihovih planiranih projekata je objavljivanje fotografija koje će publika moći skinuti s interneta u visokoj rezoluciji, tiskati na svojim platnim i kreditnim karticama i potom ih poslati na potpisivanje tom umjetničkom trojcu.

Očekujete li da će vam ljudi vjerovati?

Janez Janša: Da.

Janez Janša: Da. Ja vjerujem ljudima i ne vidim razloga zašto ljudi ne bi vjerovali Janezu Janši.

Janez Janša: Da.

Umjetnička vrijednost u dvojnosti

Od državnih dokumenata i kreditnih kartica pravite readymade objekte, čime se dovodite u izrazitu opasnost da vam država i banke oduzmu papire, jer ih koristite na način koji ne dopuštaju njihova pravila. No aura tog čina upravo je ta dualnost, koja se prodajom ili nemogućnošću prodaje umjetničkog djela gubi?

Janez Janša: Riječ je o tome da isti predmet ima dvije funkcije, identifikacijsku i umjetničku, i da iza tih funkcija stoje javne ustanove i državni organi: Ministarstvo unutarnjih poslova i Muzej suvremene umjetnosti. U toj se situaciji sudaraju dva polja i ustavno zagarantirana sloboda umjetničkog izražavanja dobiva svoje jasno određene granice. Jednostavno rečeno, kada bi Ministarstvo unutarnjih poslova dopustilo prodaju službenih dokumenata, pa makar i javnoj, državnoj instituciji, to bi bio presedan na koji bi se moglo pozivati i u nekim drugim, manje nedužnim situacijama. Istovremeno, može li se govoriti o slobodi umjetničkog stvaralaštva ako Ministarstvo smije intervenirati u polje umjetnosti?

Janez Janša: Nas ne zanima tko je u toj situaciji jači, znamo da je umjetnička vrijednost upravo u toj dvojnosti – ne u ambivalentnosti, ne u tome što se ne zna je li to identifikacijski dokument ili umjetnički rad. Ne radi se ni o shizofrenosti predmeta, on je i prvo i drugo – riječ je o tome da je subjekt i to što jest i nešto drugo.

Proizvodimo umjetnost s ograničenim rokom trajanja. Kada osobni dokumenti više ne budu vrijedili, kada im prestane funkcija identifikacije, bit će samo dokument neke prijašnje situacije, prazni predmet sjećanja. Zamijenit će ga novi, koji će biti neodvojivi dio umjetničkog rada sve dok i njima ne prođe rok trajanja

Janez Janša: Proizvodimo umjetnost s ograničenim rokom trajanja. Kada osobni dokumenti više ne budu vrijedili, kada im prestane funkcija identifikacije, bit će samo dokument neke prijašnje situacije, prazni predmet sjećanja. Zamijenit će ga novi, koji će biti neodvojivi dio umjetničkog rada sve dok i njima ne prođe rok trajanja.

Na nedavnom predstavljanju u Zagrebu kazali ste da nema razlike između muzeja i banke. Gdje su u svemu tome umjetnici?

Janez Janša: Ljudi vjeruju bankama i zato im povjeravaju svoj novac, nadajući se da će im to biti uzvraćeno kamatama, čime će podići vrijednost uloženog novca. Kada neko umjetničko djelo postane dio muzejske zbirke, automatski mu počinje rasti vrijednost. Zato umjetnici rado povjeravaju ili prodaju svoje radove muzejima, u nadi da će to podići vrijednost njihovih djela, odnosno njihova imena.

Janez Janša: Umjetnička autonomija je paradoksalan pojam jer s jedne strane smanjuje intervenciju nosilaca moći u umjetničko djelovanje, a s druge učinak umjetnosti na društvo.

Janez Janša: Rosa Luxemburg je tvrdila da je sloboda sloboda onih koji misle drugačije, Laibach da je sloboda onih koji misle jednako. Mi tvrdimo da je to sloboda onih koji misle i jednako i drugačije.

Prije četiri godine Janeza Janšu je zbog rezanja zastave Republike Hrvatske tužio Krešo Mustač, riječki ratni veteran i umjetnik. Izazvali ste tada velik broj reakcija, uključujući i osudu tadašnje premijerke Jadranke Kosor. Kako je završila ta priča?

Janez Janša: Janez, to je pitanje za tebe…

Janez Janša: Državni odvjetnik Županijskog državnog odvjetništva odbacio je kaznenu prijavu zapisavši da ‘izložena zastava Republike Hrvatske ima ulogu i svojstvo scenskog rekvizita, kao što je slučaj u mnogim filmovima u kojima se zastava ili para ili pali, s tom razlikom što na filmu i u nekim predstavama tu istu zastavu režu i pale glumci, a ovdje su to činili posjetitelji koji su na neki način sudjelovanjem u predstavi, šetnjom od instalacije do instalacije te postupanjem po uputama uz pojedinu instalaciju, postali defakto glumci i živi akteri predstave, što je i sami smisao iste.’

Ime je posrednik, interface

Zašto je ljude toliko uzbudio sam čin vaše promjene imena? Shvaćaju li da ste time uspjeli hakirati analogni administrativni sustav u kojem se osobe razlikuju po svojim imenima?

Janez Janša: Ime je posrednik, interface, način na koji stupamo u zajednicu. Na neki način, ime više pripada zajednici nego pojedincu. Ime nam je dano i jedan dio života posvećujemo tome da se na njega naviknemo. S druge strane, naše osobno ime mnogo više upotrebljavaju drugi nego mi koji ga nosimo. S promjenom imena je, na neki način, kao i sa smrću: smrt daleko više pogađa one koji su živi nego onoga koji je umro. Slično je i s promjenom imena, zajednica ima daleko više poteškoća s prihvaćanjem promjene imena od pojedinca koji je to učinio.

Janez Janša: Shakespeareova Julija u svom čuvenom monologu na balkonu lamentira o tome što je ime, tvrdeći da bi ono što nazivamo ružom jednako slatko mirisalo i pod nekim drugim imenom.

Janez Janša: Kada smo radili predstavu ‘Što nas više bude, prije ćemo biti na cilju’ pitali smo se bi li ruža jednako mirisala da joj je ime bilo Janez Janša.

Janez Janša: Ime i identitet nisu isto. Ja mirišem jednako kao i prije, dakle bavim se istim stvarima, imam isti svjetonazor, družim se s istim ljudima itd. No svjestan sam toga da me neki ljudi gledaju drugačije.

Janez Janša: Ime je performativ, što znači da djeluje samim činom (ne)izgovaranja. U tom je kontekstu jedna od najzanimljivijih gesti ona teoretičara Blaža Lukana, koji je izjavio da me je neko vrijeme izbjegavao samo zato da ne bi trebao izgovoriti ime Janez Janša.

Smatrate da nema razlike između života i umjetnosti, a ušli ste u zonu društveno-političkog djelovanja? Može li uopće postojati umjetnost koja nije politična?

Janez Janša: Danas nije problem u tome želi ili ne želi umjetnost biti politična, problem je u tome što je politika potpuno nestala iz politike, barem politika kao bavljenje pitanjima od važnosti za cijelu zajednicu. Umjetnost je jedno od rijetkih polja u kojem se raspravlja o takvim pitanjima.

Janez Janša: Za naš rad je ključni pojam kolateralna umjetnost – to je praksa u kojoj umjetnička djela nastaju kao posljedica određene društvene situacije, u našem slučaju promjene imena, koja nastaje neovisno o djelovanju umjetnika i širega kulturnog miljea.

Janez Janša: Kolateralna umjetnost ima učinke koji nastaju neovisno od njenog djelovanja. Novinarka ‘Dela’ Jela Krečič pisala je o tome kako se kao novinarka koja izvještava o našem radu na neki način osjeća kao naša suučesnica – svako medijsko pojavljivanje Janeza Janše, Janeza Janše i Janeza Janše je kolateralna posljedica njihova rada. Ne znam osjećate li se i vi jednako.

Janez Janša: Ali i mediji su sami prigrabili novu situaciju nastalu promjenom naših imena: politički tjednik MAG intervjuirao je nas trojicu umjesto političara koji je odbio dati intervju, a ‘Dnevnik’ je objavio vijest da će se na izborima jedan od nas pojaviti kao protukandidat političaru Janši. Vjerojatno je najbolji primjer novinarstva kao kolateralne posljedice promjene imena kolumna Borisa Dežulovića ‘Da li je Janez Janša kreten?’ iz 2007., koju je potpisao kao Ivo Sanader.

Identitet je dinamička kategorija

Je li doista moguće da se kao osobe niste promijenili s promjenom imena, posebice stoga što umjetnost za vas više nije simulacija, otkako su vaši životi i identiteti postali umjetničkim djelom? Na koji način možete uopće sačuvati svoj osobni integritet?

Janez Janša: Kada smo u ljeto 2007. tadašnjeg predsjednika vlade Janeza Janšu pismom obavijestili o promjeni svojih imena, naveli smo sljedeće: ‘Mi sami ne vidimo granice između našeg rada, umjetnosti i života, a vjerujemo da se u tom pogledu ne razlikujemo od Vas. Zajedno živimo za to što stvaramo te bismo, uz Vaše dopuštenje, voljeli ovdje citirati riječi iz pisma koje ste nam poslali kada smo se učlanili u SDS: Što nas je više, to ćemo brže stići do cilja.’

Janez Janša: Ja ne čuvam osobni integritet, ja ga gradim. Nitko me nije pitao želim li živjeti, ali sada, kada sam tu, od života mogu nešto napraviti. A mogu se i provlačiti kroz njega kao gusjenica ispod lista.

Janez Janša: Kritičar Rok Vevar lijepo je rekao da je identitet dinamička kategorija i da ga čudi kako većina ljudi kroz život prolazi sa samo jednim imenom.

Neki od vas imaju dvojna državljanstva, pa je jedan Janez Janša u Hrvatskoj Emil Hrvatin. Planirate li ikada vratiti svoja prvobitna imena?

Janez Janša: Ja sam već promijenio ime iz Janez Janša u Žiga Kariž. Ime Janez Janša koristim kao pseudonim, kao i političar kojem je službeno ime Ivan Janša.

Filozof Mladen Dolar tvrdi da će nas ime nadživjeti, da je ime ono po čemu će nas pamtiti, da je naše ime doslovce uklesano u vječnost, u nadgrobni kamen, da smo mi samo epizode u životima svojih imena. Zamislite samo koliko će epizoda imati ime Janez Janša!

Janez Janša: Ne, činjenica da legalno imam dva različita osobna imena čini me potpuno zadovoljnim. Zašto bih mijenjao ime Janez Janša u prijašnje ime, kada njega ionako imam?

Janez Janša: Ime nema ograničeni rok trajanja. Filozof Mladen Dolar tvrdi da će nas ime nadživjeti, da je ime ono po čemu će nas pamtiti, da je naše ime doslovce uklesano u vječnost, u nadgrobni kamen, da smo mi samo epizode u životima svojih imena. Zamislite samo koliko će epizoda imati ime Janez Janša! Vratili imena ili ne, zauvijek ćemo ostati epizode u životu imena Janez Janša.

Od kulturnih institucija tražimo da ne pristaju na logiku moći

Ima li uopće smisla kritizirati institucije, ako se uvijek dogodi aproprijacija svake kritike? Kritična, neovisna i suvremena umjetnost tako opet postaje dijelom svijeta umjetnosti, još jedan proizvod koji je izgubio svoj revolucionarni potencijal...

Janez Janša: Problematičnost kritike kulturnih institucija vidimo u tome što je njihova pozicija danas toliko marginalna. Naš pristup je suučesništvo institucija – tražimo od institucija kulture da doista budu takve institucije: da se postave prema cjelokupnoj društvenoj realnosti kao eksperti kulture i da u društvu pozicioniraju kulturu kao djelatnost važnu za cjelokupno društvo. Na taj način mogu pojačati i svoju društvenu poziciju.

Janez Janša: Kada se nađemo u situaciji kao što je prodaja osobnih dokumenata muzeju, od muzeja tražimo da dosljedno stoji na stajalištu da su ti predmeti umjetnička djela i da ih kao takve ta institucija, u ovom slučaju Muzej suvremene umjetnosti u Ljubljani, želi uključiti u svoju kolekciju. Naravno, Ministarstvo unutarnjih poslova će tvrditi da je to osobni identifikacijski dokument, a upravo na toj točki dolazi do suučesništva: u društvo se unose pitanja na koja još nema odgovora i na kulturnoj je instituciji da se argumentom – jer ona želi uključiti te radove u zbirku, tvrdeći da su to umjetnička djela – postavi naspram drugog argumenta. A ne da pristane na logiku moći.

Vaša gesta je izrazito snažna, na nju su žestoko reagirali političari i drugi moćni ljudi. Na određeni ste način postali i smetnja, konstantni šum, tadašnjem premijeru Janši. Je li vas bilo strah, jeste li se bojali osvete doista moćnih ljudi?

Janez Janša: Da.

Janez Janša: Ne.

Janez Janša: I da i ne. Strah zbližava ljude.