Jadranka Brnčić doktorirala je na Filozofskom fakultetu, a na Teološkom fakultetu ‘Matija Vlačić Ilirik’ u Zagrebu predaje biblijsku hermeneutiku i izborni predmet Biblijski simboli. Sudionica je kritičkih rasprava i okruglih stolova, poput onoga na šibenskom Festivalu alternative i ljevice (FALIŠ) s temom uloge Crkve u društvu. Objavila je nekoliko knjiga, od poezije do teoloških eseja, a za ‘Novosti’ govori o sprezi politike i klera, aktualnoj situaciji na zagrebačkom Filozofskom, Vatikanskim ugovorima, simbolima u najnovijoj predstavi Olivera Frljića, svećenstvu koje veliča zločinačke režime…
Što vaši studenti uče u sklopu izbornog predmeta Biblijski simboli?
Uče o razlici između metafore i analogije, znaka i simbola. Kao i promišljati o pitanjima poput onoga je li u zemlji u kojoj se većina ljudi deklarirala kršćanima križevima mjesto u javnim prostorima ili nije.
Čini mi se da je Frljić provokacijom želio potaknuti na razmišljanje o političkoj upotrebi vjere i o tendenciji prisutnoj u nas da se kršćanstvo smatra religijom i to plemenskog tipa, što ono nije. S razlogom želi upozoriti na tu okolnost kao na strukturu nasilja unutar kojeg živimo
Kakav je vaš stav o tome?
Negativan, jer križ prenesen iz religijskog u javni prostor prestaje biti simbolom, a postaje znakom: od simbola patnje i otkupljenja postaje znakom identitarne pripadnosti nametnute svima. Problem razlikovanja znaka i simbola vezan je i uz najnoviju kontroverzu koja prati predstavu Olivera Frljića ‘Naše nasilje i vaše nasilje’. Zabranjena je u Sarajevu uz obrazloženje Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije BiH da vrijeđa katolike, ali i muslimane, da se izruguje sadržaju vjere i onome što ona predstavlja. Međutim, jedno je religijski simbol unutar religijskoga sustava, a drugo taj isti simbol prenesen u kakav drugi sustav, u kojem postaje znakom, provokacijom što poziva na razmišljanje.
Politička upotreba vjere
Riječ je i o karakterističnoj Frljićevoj poetici?
Da. Čini mi se da redatelj takvom provokacijom želi potaknuti na razmišljanje o političkoj upotrebi vjere i o tendenciji prisutnoj u nas da se kršćanstvo smatra religijom i to plemenskog tipa, što ono nije. Frljić, s razlogom i pravom čini mi se, želi upozoriti na tu okolnost kao na strukturu nasilja unutar kojeg živimo. Dodatan je problem što je rijetko koja publika ovdje zrela prihvatiti da je predstava u kojoj, kako je preneseno, Isus nekoga siluje uopće moguća. No ta jaka provokacija nije vrijeđanje religijskih simbola, nego poziv na radikalno propitivanje njihove uporabe. A tek je onda i pitanje ukusa. Iako sama nisam sigurna da bih je voljela pogledati, to nije razlog da se ona zabrani.
Posve je legitimno biti osobno suglasan s izjavom da je pobačaj zločin i u svom se životu ponašati u skladu s tim, ali nedopustivo je žene koje su pobacile osuđivati kao zločinke. Nije li osuda osoba određeno duhovno ubojstvo, a unošenje crkvenih u sekularne zakone religijski totalitarizam?
U posljednje se vrijeme govori o formiranju nove lijeve, progresivne socijaldemokratske stranke koja bi zagovarala socijalnu državu skandinavskog tipa s naglaskom na sekularnost i otpor klerikalizaciji. Bez obzira na konačni ishod te priče, smatrate li da imamo dovoljno progresivnih snaga koje bi konačno svele Crkvu u okvire sekularne države?
Kao građansko društvo u Jugoslaviji nismo prošli pravu sekularizaciju u smislu u kojem su je prošla zapadna građanska društva, odnosno nismo naučili razlikovati područje za koje je nadležna sekularna država od područja religijskoga potisnutog u privatnost. Taj proces sekularizacije uvelike je onemogućio i rat. Umjesto jačanja duhovnosti i same vjere, u religijsko su se polje vratili prastari instinkti: jedan je onaj za održanjem opstanka nacionalne zajednice, drugi je instinkt nostalgije za političkom moći. Čini mi se da je u nas ta nostalgija golema, zajedno s instinktom kojim crkvena klerikalizirana hijerarhija i dalje posvuda vidi svoje neprijatelje. Što se tiče ograničavanja crkvene dominacije, to je proces koji se s jedne strane tiče sazrijevanja same Crkve za demokraciju (kao sadržaja političkog života građana, a ne sredstva za postizanje vlastitih interesa), a s druge transparentnosti njezina političkog i ekonomskog djelovanja. U pozitivnom smislu, to bi značilo premještanje odgovornosti crkvene hijerarhije i udruga koje navodno promiču kršćanske vrijednosti iz područja napadanja neistomišljenika i zadiranja u sekularne zakone u područje koje im pripada, a to je rad s vjernicima, ne samo kao pripadnicima Crkve nego i kao građanima koji sudjeluju u političkom životu svoje zemlje, te, dakako, pomaganje potrebitima.
Neki su oporbeni političari ponovno potegnuli pitanje revizije Vatikanskih ugovora. Bi li to mogao biti dobar početak ograničavanja dominacije Crkve kojoj je izgleda, barem u Hrvatskoj, samo nebo granica?
To je svakako jedan od načina, kako ste rekli, ograničavanja crkvene dominacije. Pretpostavljam da je priča o ugovorima vrlo složena. Paradoks je da je kanonsko pravo strukturirano po modelima sekularnih zakona, posebice po modelu Deklaracije o pravima čovjeka, da bi si onda Crkva prisvojila prava a izuzela se iz dužnosti poput plaćanja poreza, zdravstvenog osiguranja svojim djelatnicima itd. Uspostavljanje ravnoteže između prava i dužnosti te transparentnost financijskog poslovanja nužni su ne samo za funkcioniranje pravne države na svim razinama nego i za formiranja mentaliteta ljudi u Crkvi: oni su građani kao i svi drugi. Ipak, teško da će propitivanje Vatikanskih ugovora uskoro doći na red, pogotovo ako znamo tko će vladati Hrvatskom iduće četiri godine.
Opasno moraliziranje
Poznata je situacija na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, kojem se pokušala nametnuti suradnja s Katoličkim bogoslovnim fakultetom: kako vi gledate na to?
Ne bih osobno imala ništa protiv suradnje KBF-a i Filozofskog fakulteta kad bi KBF doista bio teološki fakultet koji se znanstveno i kritički bavi sadržajima teologije; nažalost, prije ga nazivam obrtničkom školom za svećenike i vjeroučitelje. Iako nećemo ulaziti u razlike između filozofije i teologije te hermeneutike i biblijske hermeneutike, one jedne bez drugih ne mogu. U tom bi smislu, sadržajnom, ta suradnja mogla biti korisna. Međutim, čini se da u ovom slučaju nije bila riječ o suradnji, ponajprije onoj na znanstvenoj razini. Studenti FFZG-a od spajanja s KBF-om ne bi imali nikakve koristi, a studenti KBF-a imali bi itekakve: produkcija vjeroučitelja veća je od potražnje za njima, pa bi se studentima KBF-a pružila mogućnost da diplomiraju još jedan predmet i tako lakše pronađu zaposlenje, a s obzirom na klimu u društvu možda i prije onih koji su završili samo FFZG. No ugovori o suradnji, voljom većine djelatnika Filozofskog fakulteta, neće biti potpisani, a studenti su, osim sposobnosti borbe za vlastite interese, pokazali i političku zrelost koja se ne ograničava samo na pitanja vezana uz taj ugovor nego se proteže i na ona o autonomiji Sveučilišta.
Dotaknuli ste se maločas uloge Crkve koja bi trebala raditi s vjernicima: spada li u to i podrška aktivistima različitih sekti ‘hoda i borbe za život’, koji se u krugu bolnice mole protiv pobačaja i gnjave žene koje posjećuju liječnika?
Posve je legitimno biti osobno suglasan s izjavom da je pobačaj zločin i u svom se životu ponašati u skladu s tim, ali je nedopustivo pritom žene koje su pobacile osuđivati kao zločinke, pa i ne znajući okolnosti koje su ih na to primorale. Nije li osuda osoba određeno duhovno ubojstvo, a unošenje crkvenih u sekularne zakone religijski totalitarizam? Žele li kršćani smanjiti broj pobačaja u svojoj sredini, nema smisla paradirati s transparentima koji omalovažavaju ‘grešne’ žene, nego valja raditi na tome da im se pomogne u kadikad nemogućim situacijama. Štoviše, moraliziranje je i opasno jer ne ostavlja prostor za prepoznavanje potreba.
Pomiješajmo još malo vjeru i politiku: tribina ratnog zločinca Darija Kordića u jednoj šibenskoj crkvi, kako je ocijenjeno, uvreda je za svakog normalnog čovjeka i vjernika, a kad svećenici drže mise zadušnice za ustaške generale, pukovnike i osuđene zločince, to je Bogu za plakati… boje li ga se takvi uopće?
Nemam ništa protiv toga da svećenici drže mise za Pavelića i koga sve ne, ali kao za privatne osobe. Međutim, kad se mise javno oglašavaju, to je nedvojbeno politički čin s jasnom porukom. Jednako kao što je to bio doček Darija Kordića na aerodromu: na njega biskup Vlado Košić nije došao u civilnom odijelu, nego u biskupskoj odori, znači kao predstavnik svih nas koji pripadamo Katoličkoj crkvi. Crkva takvim političkim ispadima poručuje ne samo da su joj nacionalna pripadnost i njezina isključivost iznad svega, pa i same vjere, nego da cilj kojim se postiže nacionalna homogenost opravdava svako sredstvo, pa i zločin. Boje li se oni Boga, pitate. A pitanje je – kojeg i kakvog Boga?
Na Festival tradicije i konzervativnih ideja u organizaciji udruge Vigilare, koji će se od 24. do 27. listopada održati u Zagrebu, dolazi i kardinal Raymond Burke, koji za pedofiliju u crkvenim krugovima okrivljuje – feministkinje! Što mislite o predstojećem događanju?
Kad vidimo sva ta imena na okupu, da ne spominjemo program skupa, teško se oteti dojmu da se objavljuje rat svjetonazora i da o pitanjima koja se tiču općeg dobra svih građana ondje neće biti ni riječi. Još manje će biti nastojanja da se ta pitanja razumiju ne zatvarajući se pred analizama suprotstavljenih stajališta, da ne govorimo o samokritici Crkve. Ne bi me čudilo da iza svega stoji Opus Dei. Pripadnici te katoličke organizacije prodrli su u visoke poslovne i političke krugove i imaju jak utjecaj na stanje u zemlji. Demokracija nije vrijednost u koju oni vjeruju. Po njihovom elitističkom shvaćanju društva, više im odgovaraju autoritarni režimi. Čini se da su Hrvatsku, kao članicu EU-a, izabrali za oruđe kojim će se suprotstaviti liberalnim demokracijama Zapada. Glavni im je cilj usmjeriti društvo u jednom smjeru, prema što izraženijoj ulozi Katoličke crkve – da ona određuje moralne vrijednosti društva i da se društvo, inače multikonfesionalno i pluralističko, ravna prema usko shvaćenom katoličkom svjetonazoru. Uspiju li u tome, jao si ga onda i samom kršćanstvu.
Svećenici ljevičari žive u unutarnjoj emigraciji
Ima li danas ikoga u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj tko bi simpatizirao ideje istinske ljevice?
Ljevica rekonstruira i redefinira samu sebe. Pojmovi ‘desno’ ili ‘lijevo’, pa i sam pojam ‘kršćanstvo’, nisu samorazumljivi, ti koncepti na različitim prostorima i u različitim vremenima mogu imati bitno drugačije značenje. Ako govorimo o ljevici kao onom političkom spektru koji se zalaže za socijalnu pravdu i pritom afirmira demokratske vrijednosti i vladavinu prava, onda je to opcija vrlo bliska izvornim kršćanskim poimanjima odnosa prema drugima; mogli bismo reći i da su ljevičarske ideje o socijalnoj pravdi, rodnoj, etničkoj i klasnoj ravnopravnosti prvi put jasno postavljene u Novom zavjetu. Dakle problem nije u bliskosti između političke ljevice i kršćanstva, nego u navodnom slaganju između desničarskih snaga i ideologija te kršćanstva. Taj savez između desnice i kršćanstva prečesto je bio prisutan u povijesti i zapravo je posljedica zamjene teza. U takvoj situaciji kršćani skloni tzv. lijevim idejama u nas su uglavnom marginalizirani, a njihovi su stavovi prešućivani, pa i proglašavani nekršćanskima. Ima ih i među svećenicima, ali oni su primorani živjeti u svojevrsnoj unutarnjoj emigraciji, onoj unutar Crkve.
