Nedavno je na Radio-televiziji Srbije prikazan danski dokumentarni film "Masakr u Dvoru". Riječ je Dvoru na Uni i događaju od 8. kolovoza 1995., kada je u tamošnjoj osnovnoj školi, a pored baze Danskog bataljona UN-a, na posebno svirep način pobijeno devetero civila, većinom psihičkih bolesnika. Nesretni ljudi bili su štićenici bolnice u Petrinji i povlačili su se preko Dvora na Uni, kao i deseci tisuća drugih civila. U gužvi i panici koja je tada vladala, u nerazjašnjenim okolnostima, postali su žrtvama nepoznatih ubojica.
Dokumentarac se ne bavi utvrđivanjem krivnje i upiranjem prsta u pripadnike hrvatskih ili srpskih jedinica. Zločin u Dvoru 20 godina muči dansku javnost koja, poput nizozemske vezano uz Srebrenicu, traži odgovor na pitanje zašto njihovi vojnici nisu branili živote civila i zapucali na krvnike koji su im bili pred nosom. Antizvijezda filma je zapovjednik Danskog bataljona UN-a, koji se vraća na mjesto svoje najveće mrlje u karijeri i razgovara sa svim akterima, tražeći i sam odgovore na pitanja koja ga muče 20 godina. S jedne strane, on ponavlja službenu priču da nije imao mandat zapovjednika da se vojnici pod njegovim zapovjedništvom umiješaju u sukob. S druge strane, i on je samo čovjek, koji je četiri godine rata proveo u Dvoru, družeći se s tamošnjim stanovništvom. U trenutku kada njegovi vojnici s transportera gledaju kako se osnovnoj školi približavaju naoružani ljudi, tražeći da po njima zapucaju jer znaju što će se dogoditi, nije mu bilo lako donijeti odluku koja će ga progoniti dok je živ: odluku da slušaju više zapovijedi i da se ne miješaju.
Na pitanje tko je počinio zločin odgovor je trebalo dati Državno odvjetništvo RH, koje u suradnji sa srpskim Tužilaštvom za ratne zločine navodno istražuje što se dogodilo. Pripadnici Hrvatske vojske uporno ponavljaju kako tog dana nisu bili u Dvoru, iako ima dokaza da nije tako. Koliko je ova tema osjetljiva svjedoči reakcija samozvanog istražitelja ratnih zločina srpske pobunjeničke vojske, umirovljenog pukovnika HV-a Ivice Pandže Orkana, koji je očito pasionirani gledatelj RTS-a, na kojem je pogledao film i nakon toga odlučio "podnijeti kaznenu prijavu u sisačkoj policiji protiv svih onih koji su omogućili stvaranje tog filma, te protiv onih koji su oblatili Domovinski rat ovim sramotnim uratkom".
U izjavi za "Slobodnu Dalmaciju", u tekstu koji potpisuje navijački raspoložen novinar Marko Didić, Orkan kaže kako je skandalozno da je "film snimljen uz pomoć Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, Ministarstva kulture i uz potporu HAVC-a, koji je na direktnoj sisi Ministarstva kulture". "Nakon šoka od filma, krenem u istraživanje i vidim na web-stranici HAVC-a da su oni 15. travnja ove godine produkcijskoj kući Nukleus film Siniše Juričića dodijelili 250.000 kuna za manjinsku produkciju tog filma. Znači, film je sufinanciran iz državnog proračuna RH, iz čega se može izvući zaključak da je hrvatska država sufinancirala film protiv sebe same", dodaje Orkan.
Interesantno je da nije samo Orkan "iznenadjen i uvredjen" filmom, nego i sam novinar, koji ga inače nije ni pogledao. Didića čudi kako se netko uopće usudio snimati film o toj temi, iako o tome hrvatsko pravosuđe nije ni počelo, a kamoli donijelo završni sud. Muči ga i ne da mu mira film koji, prema njegovom mišljenju, "prikazuje istinu o masakru na toliko vjeran i Srbiji sklon način da je uradak nedavno emitiran na prvom programu RTS-a, nakon bogate najave u središnjem dnevniku".
U ovakvim histeričnim reakcijama na to da se netko uopće usudio progovoriti o stravičnom zločinu u Dvoru vjerojatno leži odgovor na pitanje zašto ni 20 godina nakon pokolja nisu utvrđene činjenice o njemu i podignute optužnice protiv ubojica.
