Hrvatska se državna politika nije samo pokazala izuzetno sposobnom u rasturanju svoje mljekarske industrije, kao i poljoprivrede općenito, nego posljednjih dana svjedočimo i vanrednoj njezinoj volji da slomi tu istu granu u susjednoj Bosni i Hercegovini. Riječ je naime o vijesti da je Hrvatska nekako ishodila privremenu blokadu konačnog početka izvoza bosanskohercegovačkog mlijeka i mliječnih proizvoda u zemlje EU-a, prvenstveno u Hrvatsku. A po svemu viđenom sudeći, radi se zapravo o preslikavanju modela ponašanja na kakvo su hrvatski političari naviknuti u međunarodnim, recimo europsko-unijskim relacijama. To je ono kad vam Nijemac ili Talijan kao hrvatskom političaru zavrće ruku da biste svoju zemlju podvrgnuli nekim njegovim tržišnim zahtjevima, a onda – uz određenu privatnu naknadu – i pristanete na to. A potom se krenete osvrtati uokolo da pronađete nekoga slabijeg na kome ćete primijeniti novostečeno znanje.
Premda se u dobrom dijelu hrvatskih medija moglo slušati tek papagajsko reproduciranje službene izlike da Hrvatska samo želi valjano zaštititi svoje građane od obaranja standarda u higijeni mljekarske proizvodnje, pokazat će se ubrzo da iza čina zabrane stoje bitno drukčiji motivi. Uostalom, priznao je to i sam Zoran Milanović, kazavši da je odnos s BiH zaoštren ipak ne zbog samog mlijeka i sira, nego zbog toga što ta zemlja već godinu i pol ‘lukavo izvrdava’ određene ‘tradicijske kvote izvoza RH u BiH’ za koje Hrvatska inzistira da se poštuju. I još je nešto veoma zanimljivo te ilustrativno po međunarodne odnose rekao hrvatski premijer. Podsjetio je naime da je Hrvatska poštovala tradicijske kvote izvoza Slovenije u Hrvatsku, onda kad je zapadni hrvatski susjed ušao u EU, i dodao da su tako svi dužni postupati. No kakav je točno dug i kakva tradicija posrijedi, to već nismo mogli pročitati u većini hrvatskih medija. Pa hajde da malo razvidimo istinsku mjeru stvari, počevši od onoga što je bilo prije, a doći ćemo i do onoga što će se zacijelo desiti kasnije.
Hrvatska je prije ulaska u EU bila potpisnicom i korisnicom CEFTA-e, multilateralnog Srednjoeuropskog ugovora o slobodnoj trgovini. Naziv, doduše, pomalo vara, jer se u biti radi o postsocijalističkim zemljama koje se većinom nalaze na jugoistoku Europe. Ulaskom u Europsku uniju te zemlje napuštaju prostor CEFTA-e koji im je omogućavao plasman proizvoda na saveznički povezana tržišta, dok im je izvoz još bio pojačano carinjen na prostoru EU-a. Bruxelles je međutim sve te zemlje koje smjerno čekaju u redu na pristupanje Uniji, podvrgnuo svojevrsnoj ucjeni koja itekako stoji u odnosu prema procjenjivanju njihove EU-perspektive. Tako je od Bosne i Hercegovine zatraženo da ispuni tehničke standarde u mljekarstvu koji podrazumijevaju veća ulaganja i koje, uostalom, nisu mogli dosegnuti ni mnogi hrvatski mljekari. Između ostaloga je i zbog toga Hrvatska, nakon ulaska u EU, negdje putem izgubila preko tri tisuće mljekarskih proizvođača i dovela tu industriju do propasti, ali za ljubav Bruxellesa, Lactalisa i sličnih subjekata.
S druge strane, istoj toj Bosni i Hercegovini ispostavljen je ponižavajući zahtjev da Hrvatskoj i dalje propisuje iste kvote za mogućnost plasmana njezinih proizvoda. Ili drukčije rečeno, preostatku CEFTA-prostora onemogućili smo pristup k Hrvatskoj, ali očekujemo da ga dotične zemlje nama kao izvozniku svejedno dopuste. I to je u osnovi ta famozna tradicijska prinuda, to su ta pravila po kojima su svi dužni postupati, ako je po Milanovićevom. Naročito u okolnostima dok RH i BiH očekuju ishod EU-arbitraže o pitanju čitave te trgovinske razmjene, a na koji su obje pristale, osim što je Hrvatska postala nestrpljiva i želi spor riješiti preko reda u svoju korist.
Ali nije mlijeko jedini sporni predmet u kojem se Hrvatska ponaša nasilnički; prisjetimo se višegodišnjih pokušaja regulacije prometa ljudi i roba u zonama Ploča i Neuma. Nemojmo pritom uzimati u obzir samo onaj i onakav glas što su ga i tad pronosili glavni hrvatski mediji, jer oni igraju za jačeg u ovoj priči, baš kao i hrvatski političari u odnosu na centar EU-a. Radije obnovimo uspomene na pravednički osjećaj koji smo imali kad su nam nametani neprincipijelni diktati, odnosno kad bi vijest o takvim aranžmanima nekako ipak procurila u pomno i sistematično dezinformiranu javnost. A povrh svega nije zgoreg istaknuti da uopće ne idealiziramo politiku Bosne i Hercegovine. Kamoli da dovodimo u pitanje izglednu mogućnost da se koliko sutra ona postavi jednako nepravedno prema nekome trećem i slabijem, jer takav se u kapitalistički globaliziranom svijetu uvijek nekako pronađe.
Rezultat aktualnog hrvatskog ponašanja oko trgovinske razmjene s Bosnom i Hercegovinom očitovao se u međuvremenu i na burnim reakcijama u potonjoj zemlji. Mnogi tamošnji proizvođači hrane i pojedini političari glasno pozivaju na bojkot hrvatskih proizvoda u trgovinama širom BiH. A taj poziv uspio je kao rijetko što ujediniti Bosnu i Hercegovinu, njezine kronično zavađene političare, entitete i identitete, te proizvodne i trgovačke subjekte. Pritom treba znati da Hrvatska i dalje više toga izvozi u BiH nego što uvozimo, ali svejedno službeni Zagreb smatra susjednu zemlju svojim ekskluzivnim lovištem i tako nepromišljenim forsiranjem još veće dominacije riskira izvozni promet od oko 400 milijuna eura godišnje – samo u hrani. Bosna i Hercegovina uložila je međutim u Bruxellesu žalbu na hrvatski veto, pa bi sredinom rujna trebao biti poznat ishod tog spora i daljnji razvoj odnosa između RH i BiH.
