Imamo veliki problem. Deblja nam se fabrikaaa… To je svojevremeno, s karakterističnim zagrebačkim razvučenim zadnjim ‘a’ u riječi fabrika, tvrdio Ivan Šifter, generalni direktor Tvornice olovaka Zagreb i čovjek koji je posebno zaslužan za njen nekadašnji uspjeh. Sada već davno pokojni Šifter, po struci ekonomist, a po životnom opredjeljenju partizanski prvoborac, dosjetio se naime neobičnog načina kako da poveća produktivnost tvornice. Tako da bitno smanji broj suvišnih činovnika, a da nikoga ne otpusti, što su organi samoupravljanja objeručke prihvatili. Činovnike ne trebamo, rekao je on, ali radnike da. Tko želi ostati u TOZ-u, mora od pisaćeg stola prijeći za stroj. Pritom će svatko dobiti prekvalifikaciju i veću plaću. Neki su otišli smrknuti, ali većina ih se sutra vratila na novi posao. Posljedica: povećana je proizvodnja, novi dohodak omogućio je nabavku novih strojeva, pa su uvedeni i novi proizvodi. Uskoro su cijelom kolektivu narasle plaće do zakonski dozvoljenog maksimuma, pa su se na druge načine dovijali kako bi radnici dobili više. Dijelili su se viškovi i trinaesta plaća, trošilo se na društveni standard, od stanova i kolektivnih izleta do regresa za ljetovanje, onima koji su to željeli plaćalo se doškolovanje i tečajevi stranih jezika, imali su svoj bazen i kuglanu, a svakog se mjeseca birao najbolji radnik koji je za nagradu dobivao fiću. Onda su počeli u pogone nositi kavu i kolače… Tada se kolektiv počeo debljati…
Danas, TOZ odlazi u stečaj. Umjesto tisuću zaposlenih, ostaje ih nekoliko desetaka koji će uoči nove školske godine dostaviti robu u trgovine. A što poslije toga? Na njihovoj paleti školskih bojica nema tonova kojima bi mogli naslikati vedriju budućnost. Pa ipak, stečaj se otvara pred izbore za koje stranke najavljuju nove ekonomske programe. Krije li se u njima nešto što bi pomoglo TOZ-u da ponovno stane na noge? Naravno, nije riječ samo o TOZ-u. Politika koja je vođena u proteklih četvrt stoljeća nije uništila samo TOZ, već i najveći dio hrvatske proizvodnje, posebno one koja je bila tehnološki napredna i donosila veću dodanu vrijednost. Posvećujući TOZ-u dvije stranice, ‘Nedjeljni Jutarnji’ piše: ‘Uprave nisu ulagale u prostor i nabavu nove opreme, što je na kraju dovelo do zatvaranja. Pisalo se i o kaznenim prijavama i raznim malverzacijama.’ Da bi preživjeli iznajmljivali su prostor, planirali izgradnju velikog stambenog bloka na terenu tvornice, ali jedina dobra marketinška ideja bila je da imenu tvornice dodaju ‘Penkala’. Za sve se, međutim, ne može kriviti uprave, koje su se smjenjivale u posljednjih četvrt stoljeća.
TOZ Penkala paradigma je propasti hrvatske proizvodnje, a posljedično i stanja nacionalne ekonomije, koja se ubrzano pretvara u turističku monokulturu. Sve što je napravljeno još 1990-ih godina u režiji HDZ-a, najvećim dijelom pod dirigentskom palicom Borislava Škegre, a čega su se sve potonje vlade držale kao pijan plota, prelomilo se i preko leđa TOZ-a. Počelo je s tim da su, kao i u cijeloj zemlji, radnici spriječeni da postanu vlasnici tvornice, iako je ona njihovih ruku djelo. U njihovim samoupravljačkim odlukama investicije su uvijek imale prednost pred zaradama i ostalim financijskim ili materijalnim primanjima. Izgubili su, zatim, bivše jugoslavensko tržište, a nerealno jaka kuna dvostruko ih je udarila. Otežala im je osvajanje novih tržišta, pa i zadržavanje onih koja su nekada bila njihova, a stvorila im je konkurenciju dampinški jeftinog uvoza. Sve kao i kod drugih proizvođača. Jedino su trgovcima cvjetale ruže. TOZ je, zapravo, dugo izdržao.
Kad je riječ o propasti hrvatske industrije, nije pravedno govoriti samo o grijesima uprava poduzeća, iako ni oni nisu mali. Najveću krivicu snose uprave zemlje. Vlade i parlamenti, koji su svojom kompradorskom politikom uništili nekad prosperitetnu industriju, a zemlju doveli u kolonijalni položaj. Za kolonije je karakteristična monokultura. Treba samo čuti kako se danas govori o Hrvatskoj. Kao o karipskim turističkim rajevima. Kao o otocima u struji, kako je nekad pisao Hemingvej. Samo iskreni naivci se time oduševljavaju. Monokulturni rajevi za strane turiste najčešće su pakao bijede za velik dio domaćeg stanovništva, u kojima se ne proizvodi ništa, pa ni plastelin, flomasteri i bojice.
HDZ je s razlogom kritizirao ekonomsku politiku aktualne vlasti, iako je to, zapravo, bila njihova, HDZ-ova politika uspostavljena još davne 1994. godine. To se još moglo progutati uz najavu nove i bolje politike kojom će, kad se vrate na vlast, popraviti svoje stare greške. Ali izbori su pred vratima, a i dalje se ponavljaju samo iste općenite kritike za nesposobnost i loše rezultate. Sada, međutim, one zvuče šuplje, čangrizavo i nesimpatično, i to ne zbog blagog oporavka kojim se hvali Vlada. Svima je jasno da je to premalo i presporo i da se traže radikalnije promjene kursa kojim plovi ekonomski državni brod. Zato je vrijeme da se kaže što se novog nudi. Čekanje točnog datuma izbora slaba je isprika. U svim drugim elementima kampanja je već u punom jeku. Samo se s ekonomijom čeka Godoa.
Upravo je TOZ Penkala dobar test za svaku novu ekonomsku politiku. Priprema li se nešto što će i tom poduzeću dati novu šansu? Postoji li, uopće, takav kamen mudraca i ima li u našim strankama neki alkemičar koji ga je u stanju otkriti? HDZ je najavio da ga je pronašao u bavarskom IFO institutu i da će poslovično uspješni Nijemci sigurno imati recept i za nas. Ako bude dobar za TOZ bit će i za druge, bez obzira na to je li napisan penkalom ili kompjutorom. Onda su došli Nijemci, rekli što smjeraju, doduše oprezno i u šarenom omotu općih mjesta i uobičajenih ekonomističkih fraza, ali svi su ih dobro razumjeli. U istreniranoj hrvatskoj javnost odmah se protiv njih digla kuka i motika, pa ih se preko svoje saborske haubice, Ivana Šukera, počeo odricati i uplašeni HDZ. Što su to oni rekli? Samo notornu istinu da bez realnog tečaja nema ni realne i uspješne ekonomije. To dobro znaju i domaći ekonomisti, ali za razliku od Nijemaca oni drže jezik za zubima. Oni su naučili da su u Hrvatskoj daleko najjači i najopasniji interesi onih koji ništa ne proizvode, ali zato obilato troše zadužujući djecu i unuke sadašnjih generacije.
Legendarni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić ne spominje TOZ Penkalu. On i dalje gradi fontane (spomenike sebi) i baja o zagrebačkom metrou. Stvorena je specifična hrvatska ekonomska škola, koja uči da je dobro samo ono što odgovara trgovcima robom i novcem. Da istovremeno treba iskazivati brigu za prezadužene građane i ubrzano plijeniti njihovu imovinu. Odvjetnik zvan Kralj Ovrha postao je jedan od najbogatijih ljudi u zemlji. Sada su tu nauku vjerojatno usvojili i njemački ekonomisti. Veži konja gdje ti gazda kaže, a gazda je onaj koji plaća njihove honorare. Slijede stranački programi puni plemenitih ciljeva. Ali kako reče Ajnštajn, isti postupci neminovno vode do istih rezultata.
