Od obračuna s bogatim bankarima do brige za najsiromašnije, od sigurnog ekonomskog oporavka do spornog datuma glasanja, od povećanja plaća do smanjenja poreza: nacionalna se politika ovih dana očekivano pretvara u početak izborne kampanje drugim sredstvima. Vladajući prijetvorno tetoše biračko tijelo, a popis njihovih poteza tek je šoping-lista potencijalnih glasova, upozoravaju zato brižniji komentatori neupućenu javnost. Doduše: naravno da javnost zna da joj se političari samo ulaguju, naravno da političari još bolje znaju da javnost to zna i naravno da komentatori odlično znaju da baš svi sve znaju. Zato se, uostalom, njihovi komentari tako dobro i primaju.
U razdoblju predizborne slutnje živimo dakle složnu političku laž: nešto poput dobrovoljne komedije zabune. Prešutni konsenzus oko karaktera predstave neophodan je da bi svi odigrali propisane uloge. Političari su tu lukavi lažljivci, javnost je manipulirana i naivna, a neovisni su intelektualci posljednji borci za poštenje, iskrenost i stabilne moralne vrijednosti. Nevolja se, međutim, sastoji u tome što je neformalna kampanja zapravo započela znatno ranije: od razgibavanja vojnih snaga na ulicama glavnog grada, preko arbitražnog napinjanja mišića u sukobu sa Slovenijom, pa sve do predsjedničine turneje obalom, čitavo je ljeto prošlo u znaku priprema za izbore. Točnije: oporbena kampanja – u formi braniteljskog kampiranja – lansirana je još prije godinu dana. A nešto ranije, sredinom prošle godine, već je glasovanje za Evropski parlament bilo shvaćeno kao pripremna izborna utakmica za veliki duel na domaćem terenu. Uostalom, još otkako se Karamarkovim usponom desnica srozala u glib nacionalizma, analitičari dvoje oko njenih stvarnih namjera: nije li ipak srbovanje Karamarkovih pomagača tek vrbovanje novih birača?
Američki demokratski izbori tamošnje su kandidate tjerali, tumači Erik Hobsbaum, da iznova igraju na dobitnu kartu ‘crvene opasnosti’, da podižu tenzije i populariziraju paranoju, što je vrijedilo podjednako za tvrde konzervativce kao i za naknadno retuširane demokratske pozitivce poput Kenedija
Uzmimo sada u obzir još i mogućnost da vlast gurne termin izbora prema samom kraju ustavnoga roka u februaru iduće godine, pridodajmo mu nekoliko tjedana neophodnih za konstituiranje nove vlade, potom stodnevni bonton poštede od javnih kritika dok se ta vlada uigrava, pa onda i notornu činjenicu da se ovi ili oni izbori ionako održavaju skoro svake godine… Postaje, na kraju, donekle nejasno kada bi se točno trebao odvijati onaj nepatvoreni politički život, lišen laganja i slatkih obećanja, koji dežurni komentatori prizivaju dok moraliziraju. A čak i pod sumnjivom pretpostavkom da nam za ‘stvarnu’ politiku godišnje ostane više vremena nego što traje prosječna turistička sezona, još je manje jasno zašto bismo na krivce trebali ciljati baš iz moralne perspektive, ako je permanentno izvanredno stanje očito zadano logikom normalnih demokratskih procedura.
Možda zato što smo, zagnjureni u višestranački demokratski kontekst, navikli da je dozvoljeno propitivati baš sve osim same demokracije? Nema, naime, skoro nikoga tko danas neće javno potpisati lijenu frazu o demokraciji kao ‘najmanje lošem među svim sistemima’; ali nema, začudo, ni nekoga tko bi potom precizno, konkretno i direktno objasnio po čemu je taj sistem ipak i dalje loš. Zato bi – tek radi efekta blagog očuđenja – vrijedilo odvrtjeti film unatrag, u vrijeme kada parlamentarna demokracija nije bila jedina igra u gradu. Epohalni portret ‘kratkog dvadesetog stoljeća’ u ‘Dobu ekstrema’ Erika Hobsbauma, recimo, nudi zgodan i koristan detalj: period Hladnog rata, kada je buržoaskom parlamentarizmu još uvijek oponirao jednopartijski socijalizam, lakozapaljivom retorikom uglavnom je podgrijavala samo jedna, zapadna strana. I to zato što su, tumači Hobsbaum prilično uvjerljivo, američki demokratski izbori tamošnje kandidate tjerali da u pravilnim četverogodišnjim razmacima iznova igraju na dobitnu kartu ‘crvene opasnosti’, da podižu tenzije i populariziraju paranoju, što je vrijedilo podjednako za tvrde konzervativce kao i za naknadno retuširane demokratske pozitivce poput primjerice Džona F. Kenedija.
Obrazloženje možda zvuči cinično, ali ima nezgodnu osobinu da je logično: ništa nije racionalnije u sistemu koji počiva na podršci birača od toga da se do te podrške na ovaj ili onaj način dođe, a javne prozivke licemjernih političara i njihovih povodljivih glasača znače pritom malo ili ništa. Tko zna: ako bismo ih odbacili, možda danas na dnevnom redu ne bi bile laži koje političari govore, nego istine o kojima dosljedno šute, poput neupitne činjenice da živimo u državi lišenoj monetarnog suvereniteta i glavnih poluga ekonomskog upravljanja, kojoj vanjsku politiku vodi NATO, dok izvan domene našeg odlučivanja ostaju institucije koje odlučuju o nama. Tko zna: možda o demokraciji ne raspravljamo da ne bismo ustanovili koliko je malo zapravo imamo. Tko zna: nitko ništa ne zna. Jer političari, vidjeli smo, ne govore ono što misle, jer je javnost naivna i povodljiva, jer neovisni intelektualci presudno ovise baš o lažnoj predstavi kolektivnog neznanja. Tako nekako, valjda, u aktualnim globalnim uvjetima izgleda konačna pobjeda demokracije. Za sve ostalo, tu su medijske moralizacije.
