Fotomonografija ‘Jasenovac 1945-1947’ autora Đorđa Mihovilovića, povjesničara i istraživača zaposlenog u JUSP-u Jasenovac, bila je tema tribine koja je u utorak održana u Srpskom privrednom društvu ‘Privrednik’. Kako je objasnio moderator Saša Kosanović, riječ je o knjizi koja kroz 758 fotografija dokazuje da u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata nije postojao logor za hrvatske domoljube, kao što to sve češće tvrde revizionisti.
Prema riječima predsjednice Upravnog vijeća JUSP-a Jasenovac Nataše Mataušić, Mihovilović, koji nije sudjelovao na sinoćnjoj tribini, dokazao je da su civili i fotografi imali pristup Jasenovcu odmah nakon završetka rata, što ne bi bilo moguće da je na tom području postojao ikakav zatvorenički objekt.
- Tko zna čitati fotografije, moći će iz njih pročitati više nego što bi mogao iz teksta. One dokazuju da poslijeratnog logora nije moglo biti – rekla je Mataušić.
Osim razrušenih objekata logora i umorenih tijela, knjiga donosi i fotografije života seljaka iz obližnje Donje Gradine, koji su odmah po povratku na svoja ognjišta počeli obrađivati njive i obnavljati stambene i gospodarske objekte s materijalom iz razrušenog logora. Kako je objasnio povjesničar Milan Radanović, riječ je o ljudima od kojih je veliki broj bio zatočen u Jasenovcu ili je bio u zbjegu na Kozari.
- Svatko od njih je u svojoj familiji imao stradalog u logoru pa obradu njiva i građevinske radove ne možemo tumačiti kao blasfemiju – objasnio je Radanović.
S tim se složio povjesničar i novinar Novog lista Tihomir Ponoš koji je podsjetio da je takvo ponašanje proizlazilo iz borbe za opstanak budući da je Europa u tom periodu bila kontinent gladi.
- Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata nije postojala kultura sjećanja, a Jasenovac je, uostalom, tada bio jedno od najrazrušenijih mjesta na ovdašnjim prostorima. Bilo je iluzorno čuvati logorske cigle jer su one trebale lokalnom stanovništvu – rekao je Ponoš, na što je Nataša Mataušić dodala da je 1945. godine prevladavao stav da civilne žrtve što prije treba zaboraviti budući da je Hrvatska kolaborirala s nacistima i da je počinila zločine nad vlastitim stanovništvom.
Činjenicu da Jasenovac tada nije bio prepoznat kao centralno mjesto stradanja, potvrđuje i odnos tadašnjeg državnog vrha prema tom logoru.
- Smatram da je Tito pogriješio što službeno nije otišao tamo, a žrtve su to očekivale. Čini mi se da se pokušavalo gledati u budućnost, generacija naših roditelja nije bila opterećena stradanjem njihovih roditelja, a društvo je istodobno rapidno napredovalo. Pitanje Jasenovca nije potencirano zbog potencijalnih kontroverzi, ali smatram da se ta tema trebala otvoriti ranije, a ne tek 1980-ih, kada su je iskoristili prvo srpski, a potom i hrvatski nacionalisti – kazao je Radanović i dodao da revizionisti s ovdašnjih prostora i danas jedini drugima daju vjetar u leđa.
Da posljedice odnosa prema prošlosti iz 1990-ih osjećamo i danas, potvrdio je Ponoš koji je rekao da se suočavamo s negacijom ili pokušajem prevrednovanja zločina iz Drugog svjetskog rata.
- Takav stav je u jasnosti nametnut kao legitiman diskurs. U pristojnim društvima se o tome ne razgovara niti se razgovara s ljudima koji manipuliraju činjenicama – rekao je novinar koji je podsjetio na slučaj Davida Irvinga, britanskog negatora Holokausta, koji je zbog te etikete pokrenuo sudsku tužbu protiv povjesničarke Deborah Lipstadt i na koncu bankrotirao.
- Kod nas je takvo nešto nemoguće zamisliti. Nadam se da će Mihovilovića fotomonografija imati učinak na društvo, ali ne vjerujem da će imati veći odjek jer imamo one kojima činjenice ništa ne znače. U našem društvu postoji glasna skupina koja se silno trudi da cijelu Hrvatsku prevedu na stranu poraženih – zaključio je Ponoš.
Mataušić je upozorila da je jačanje revizionizma u hrvatskom društvu samo Spomen-područje Jasenovac dovelo u nikad nepovoljniji položaj. Kako je objasnila, vrhunac negativnog odnosa prema tom mjestu stradanja je dosegnut 2016. godine, kada je funkciju ministra kulture obnašao Zlatko Hasanbegović, čiji potezi nisu naišli na osudu tadašnje ravnateljice spomen-područja Nataše Jovičić.
Da je revizionizam pronašao uporište u institucijama, potvrdio je Radanović koji je iznio primjere Hrvatskog instituta za povijest, gdje je održana tribina na kojoj se tvrdilo da u Jastrebarskom nije postojao ustaški logor za djecu, i zadarskog ogranka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koji je objavio članak Stipe Pilića i Blanke Matković, članova Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koji su posthumne ostatke žrtava iz Donje Gradine pripisali sudionicima Križnog puta.
Za riječ se javio i Hrvoje Klasić, povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji je zaključio da oni koji manipuliraju činjenicama nisu samo u institucijama, nego još uvijek i u hrvatskoj Vladi.
