Kraljevina Srbija i službeni Beograd nisu organizirali atentat na Austro-Ugarskog prestolonasljednika Franza Ferninanda u Sarajevu, na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, koji je bio povod Beču za napad na Srbiju i Prvi svjetski rat. To bi bio siže knjige ‘Istraga u Sarajevskom atentatu’ autora Lea Pfeffera, istražnog suca u tom slučaju. Ovu unikatnu knjigu posjeduje Gradska knjižnica Karlovac, a i sam Pfeffer završio je život u ovom gradu, što je tek nedavno predstavljeno kao jedna od lokalnih znamenitosti.

Na 140 stranica knjige Pfeffer opisuje samu istragu i ispitivanje pripadnika Mlade Bosne, organizacije što se borila za slobodu i samostalnost Bosne i Hercegovine koju je Austro-Ugarska monarhija jednostavno anektirala svom carstvu, a da se ostale evropske sile tome iz raznih razloga nisu usprotivile. U to vrijeme Prusija je ojačala ekonomski želeći svoju snagu potvrditi politički i vojno, a tu čini se, prestolonasljednik se baš nije dobro uklapao. Mladu Bosnu činili su učenici, studenti, radnici i seljaci među kojima je dosta bilo maloljetnika, i to iz redova Srba, Hrvata i Muslimana, premda se sva krivica za atentat već stotinu godina pokušava svaliti na službeni Beograd pod egidom velikosrpskog nacionalizma. Službeni Beč nije ni sačekao kraj istrage, ali je od svog sudskog činovnika Pfeffera je tražio da dokaze uskladi s unaprijed donijetim zaključcima i ultimatumom Kraljevini Srbiji.

- Iako me svjetski rat zatekao još pri vođenju istrage, bio sam uvjeren i onda kao i danas, da sarajevski atentat nije izazvao rat već je on bio tek zublja koja je potpalila složenu lomaču ukrštenih interesa, napisao je Pfeffer.

Zaključio sam da su moguće dvije stvari: ili vladajući krugovi u svojoj ograničenosti nisu predvidjeli opasnost kojoj izlažu Prestolonasljednika, ili ako su to predvidjeli onda su sve hotimično tako udesili da bi izazvali sukob, piše Pfeffer

Zato što nije postupio po ‘uputama’ Beča, Leo Pfeffer (1877 - 1952.) je otpušten iz službe i vraćen u Karlovac nakon završetka Prvog svjetskog rata, u dio grada Dubovac. Tamo je živio sa suprugom Idom Salamon u kući njenog oca, uglednog karlovačkog trgovca i gradskog zastupnika. Točno mjesto i datum Pfefferovog rođenja nisu poznati i više je različitih podataka o tome, ali sam piše da je 1901. imao 24 godine, što znači da je rođen 1877. Po nekim podacima je bio Hrvat, katoličke vjere i židovskih korijena., navodno rođen u negdje u Slavoniji, a po drugim podacima je Riječanin, rođen u Novom Vinodolskom 24. Jula, ali 1887. godine ( Sušačka revija 91/92, autorica Slavica Bakić). U svakom slučaju, živio je u Karlovcu do 1901. kada je upućen na službu u Bihać, a otuda 1912. u Sarajevo. Po povratku u Karlovac nije mogao dobiti posao kao sudac pa je radio u Gradskoj štedionici i kao trgovac koad tasta.

Iako su mnogi svjetski historičari pisali o atentatu, ipak je Pfefferova knjiga najautentičniji i najprecizniji dokument, gotovo stenogram saslušavanja optuženika, s autorovim primjedbama i komentarima o tom događaju. Knjigu je izdalo zagrebačko poduzeće Nova Evropa 1938. godine. Vlasnik i urednik bio je novinar i publicist Milan Ćurčin, koji je napisao i predgovor na četiri stranice i napomene na kraju knjige sa objašnjenjima na 36 stranica. Ćurčin (Pančevo, 1880.- Zagreb,1960.) bio je pjesnik, književni kritičar, publicist, novinar, prevodilac. Jedan je od predstavnika srpske moderne i značajan književni historičar. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, od 1916. Do 1919. živio je u Londonu gdje se družio s jugoslavenskom emigracijom. U Zagreb je došao 1920. i počeo je samostalno izdavati nezavisni časopis Nova Evropa. Drugi svjetski rat preživio je u Splitu, u kući Ivana Meštrovića, a u Zagreb se vratio 1947. godine. Kao penzioner bio je aktivan u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu.

Sačuvano je tek nekoliko primjeraka Pfefferove knjige. Prvo izdanje bilo je na latinici, a drugo na ćirilici. U karlovačkoj Gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić, u Zavičajnom odjelu, imaju dva latinična primjerka i jedan ćirilični. Na latiničnom izdanju je žig Učiteljske knjižnice kraljevske velike realne gimnazije u Karlovcu. Kako su ti primjerci ‘preživjeli’ Drugi svjetski rat, nije poznato.

- Nakon duge potrage uspjela sam pronaći knjigu pa imamo prvo i drugo izdanje na latinici i ćirilici. Tu knjigu malo tko posjeduje. Kod mene je bila izvjesna gospođa Bogović koja živi u Italiji i koja je Pfefferova unuka, no ni ona nema knjigu. Moglo bi se zaključiti da je tom knjigom Pfeffer ‘nagazio nekoga’, odnosno istragom je ustvrdio da iza atentata nije stajala Srbija, već se radilo o svjetskoj uroti, pa su ga odmah penzionirali i iz Sarajeva protjerali u Karlovac gdje je i umro, kaže Rosana Bergant Mikulić iz Zavičajnog odjela karlovačke Gradske knjižnice.

O koliko se savjesnom, dobrom čovjeku i službeniku radilo, potvrđuje činjenica da je Pfeffer kao istražitelj priznanje i sve podatke od optuženih dobio ispitivanjem i razgovorom, dok su ih policajci tukli i maltretirali, ali ništa nisu saznali. Kada je čuo za mučenja, Pfeffer ih je zabranio.

- Pošto su se svi, osim perovođe (zapisničara), na moj zahtjev udaljili, izjavio mi je liječnik, da rane po spoljnim znacima nisu opasne, ali da nisu isključene komplikacije. Iz tog razloga proveo sam preslušavanje ukratko, zašavši odmah ‘in medias res’, piše Pfeffer o saslušanju Gavrila Principa.

Povodom stogodišnjice Sarajevskog atentata, sami Austrijanci su 2014. organizirali niz kulturnih manifestacija. O tome su, među ostalim, pisali i Deutsche Welle, People’s World i drugi širom svijeta. Deutsche Welle, tako, povodom jedne izložbe piše kako su Austrijanci u prvoj godini rata u Srbiji na smrt vješanjem osudili više od 30 hiljada ljudi, uglavnom civila te da se stoljeće nakon toga rata austrijsko društvo tek počelo suočavati s tim dijelom svoje povijesti. U Beču je izvedena drama ‘Pucnji iz Sarajeva’ redatelja Milana Dora, sina srpsko-austrijskog spisatelja Mile Dora. Milan Dor je Pfeffera prikazao kao pedantnog činovnika kojemu su činjenice bile svetinja i koji nije bavio politikom.

Austrijska javna radiotelevizija ORF i bavarski ZDF su snimili i film ‘Sarajevo 1914.’, koji je prikazan i na hrvatskom RTL-u. U filmu režisera Andreasa Prochaske guverner-zemaljski, poglavar Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarskoj monarhiji, general Oskar Potiorek poziva nadvojvodu Franza Ferninanda da promatra manevre carske vojske na samoj granici sa Srbijom, što je očita provokacija. Sugerirano je da se netko kome je Franz smetao odlučio da bude likvidiran, vidjevši u njegovoj posjeti odličnu ‘priliku’ za to. Koje su tu tajne sile i interesi bile upletene teško je reći, ali je za sve optužena Srbija. Kao i u djelu Milana Dora i u filmu je na ovaj način intepretirana historija. Na samom kraju knjige Pfeffer je napisao:

- U ogromnoj građi koja je objavljena, i kod nas i na strani, po ovom predmetu, svakako je nedostajala - kako su već mnogi konstatovali - riječ suca istražitelja. Ta će praznina sada biti popunjena. Pritom imam samo još jedno da kažem, a to je: da su, iako je istraga o sarajevskom atentatu iznijela na vidjelo razne činjenice, ipak ostale neotkrivene mnoge tajne koje će se teško doznati, a možda i neće nikada. Ostavimo da o tome progovori istorija – završava svoju knjigu Leo Pfeffer.

U filmu i u predstavi Pfeffer u Sarajevu ima ljubavnu vezu s jednom bogatom sarajevskom Srpkinjom, koja ima sina Miloša. Njega policija hapsi, kako bi suca ucijenila, što se pretvara u sučevu ličnu dramu jer ne može i ne smije pomoći mladiću, a htio bi zadržati vezu sa njegovom majkom, koju na kraju gubi. Kako je vidljivo iz nekih izvora, Pfeffer je u Sarajevu, a možda još i u Bihaću, bio oženjen Srpkinjom, ali se njeno ime ne spominje kao ni broj djece koje je imao sa njom. Da je bio oženjen Srpkinjom Pfeffer svjedoči sam, ali nije pojasnio kako se oženio Idom Salamon nakon povratka u Karlovac. Krajem prošle godine na kući u kojoj je živio Pfeffer, u karlovačkoj gradskoj četvrti Dubovac, u kojoj su i službene prostorije te četvrti, otkrivena je spomen ploča u čast Pfefferu. Na bočnoj strani kuće veliki je poster - izlog sa slikom Lea Pfeffera sa ženom Idom Salamon i s dvije manje fotografije sa suđenja u Sarajevu.

Nemoguće je ukratko prepričati cijelu Pfefferovu knjigu, ali nekoliko detalja ipak govori o njemu kao o poštenom i korektnom čovjeku koji je savjesno obavljao svoj posao, ali se između redova dade iščitati i njegovo političko uvjerenje o potrebi udruživanja i ujedinjenja Južnih Slavena. On smatra da je Princip pucao u znak protesta protiv ugnjetavanja Južnih Slavena te da je zbog toga događaj imao političku pozadinu. Taj momenat nastojali su u svoju korist iskoristiti svi oni koji su atentatom pogođeni, oni koji su ga organizirali i oni koji su ga izvršili. ‘Sudac - istražilac tada mora biti filozof; svaki filozof ide za tim da dozna istinu, a do apsolutne istine je nemoguće doći već se može doći - blizu istine’, smatra Pfeffer.

- Kao sudac napadnute države, odnosno vlasti, nisam bio ovlašten da neposredno iznosim pogreške te vlasti koje su izazvale atentat. Morao sam to učiniti posredno. Pustio sam atentatorima da govore slobodno, da iznesu bez ikakova obzira sve ono zlo koje su vlasti počinile, po njihovom uvjerenju, piše Pfeffer. Bosnu bez ograde naziva podjarmljenom zemljom, kojju je trebalo pacificirati i ‘civilizirati’ pod okupacijom Austro-Ugarske monarhije.

Dan prije atentata Franz i supruga Sofija su autom išli Sarajevom, zaustavili se pred jednom trgovinom sagovima i ušli u trgovinu, a policija nije bila obaviještena o tom dolasku pa je na brzinu pred tom trgovinom opkolila auto.

- Narod, koji se tu skupio, priredio je tom zgodom, uz pomoć policije, spontane ovacije. Kada sam se malo kasnije sreo sa svojim šurjakom (op.a. ženinim bratom), koji je bio namješten kao sudija kod sudskog odjeljenja Zemaljske Vlade (on je bio Srbin, pravoslavne vjere, a ja Hrvat, katoličke vjere), raspravljali smo o sutrašnjem dolasku Prestolonasljednika na sam Vidovdan, i obojica smo bili uvjereni da bi se sutradan vrlo lako mogao dogoditi kakav atentat jer da je ovakav dolazak na taj dan očigledno izazov za Srbe. Ja sam još dodao da mi sve to izgleda upravo tako kao da su oni u Beču namjerno poslali u Sarajevo Ferdinanda, očekujući da će se tom zgodom prirediti demonstracije, pa da imadu uzrok za konflikt sa Srbijom. Konačno smo, ipak došli do zaključka da će pouzdano po ulicama biti postrojena vojska koje ima toliko mnogo oko Sarajeva za vrijeme manevara. Kasnije sam sam zaključio da su moguće dvije stvari: ili vladajući krugovi u svojoj ograničenosti nisu predvidjeli opasnost kojoj izlažu Prestolonasljednika, ili ako su to predvidili onda su sve hotimično tako udesili da bi izazvali sukob - piše Pfeffer. No vojske o kojoj govori kao mogućem osiguranju sutradan nije bilo.

Pfeffer je sutradan, na Vidovdan, poveo najstariju kćer sa sobom, a ostalu je djecu ostavio kod kuće, pa otišao na doček Prestolonasljednika te tako sudjelovao u historijskom događaju. Kao pravi profesionalac uočio je dosta nelogičnosti i konfuzije u osiguranju, što mu je očigledno pomoglo u kasnijoj istrazi pa i kod donošenja zaključka da je sve bilo unaprijed organizirano, ali ne iz Srbije. Nakon samog atentata u toj gužvi ga je sreo šef, predsjednik Okružnog Suda, Ilnicki, koji mu je odmah saopćio da će voditi istragu. Tu je odmah vidio i Gavrila Principa kojeg je vodila policija, kojeg opisuje kao ‘gologlava mladića krvave glave’.

Pfeffer je svoje sjećanje na atentat pisao četvrt vijeka kasnije, 1938. pravilno uočivši još jednu nailazeću opasnost, koja je bila još gora od rata započetog 1914. Kao i u sumnjama u namjerno lošu organizaciju Ferdinandovog boravka u Sarajevu, tako je tačno detektirao kakva katastrofa bi se ponovo mogla dogoditi.

- Zato zle posljedice tog rata osjeća i danas skoro nakon četvrt vijeka gotovo cijeli svijet. Čovjek bi pomislio, da će onakovo iskustvo urazumiti čovječanstvo, a gle, danas kao da se sprema još veća lomača ukrštenih interesa, koja čeka opet na neku iskru da je ponovo zapali. Da li nam tu skorašnja istorija može pomoći, ili bar učiniti da naslutimo uzroke ovakoga stanja. Da li dobro shvaćena istorija, koja počiva na objektivnim činjenicama, može ipak postati učiteljicom života, bar za naraštaje koji dolaze?, pita se Pfeffer 1938. godine.

Nažalost, nimalo nije bezazlena činjenica da je Pfefferovo potonje pitanje aktuelno u svijetu i Evropi.