HDZ-ova ‘domoljubna’ koalicija u završnicu izborne kampanje ulazi s antisrpskom politikom kao jednim od glavnih aduta kojim namjerava potući izbornu konkurenciju. Pobunjeni branitelji, kao predizborni glasnogovornici Karamarkova HDZ-a, i nakon drugog kruga pregovora s premijerom Zoranom Milanovićem i njegovim suradnicima poručili su da neće ukloniti svoje šatore iz Savske 66 dok Vlada ne objavi popis pripadnika agresorske vojske i ne smjeni ministra branitelja Predraga Matića. O svim drugim pitanjima i problemima zbog kojih su se pobunili s Vladom će tražiti rješenja u okviru posebnih radnih skupina, ali iz Savske neće otići dok se ne udovolji tim njihovim zahtjevima, s time da ne ustraju na trenutnoj Matićevoj smjeni, nego zasad traže da ne bude glavni Vladin pregovarač, što se u konačnici svodi na isto: njegovo puštanje niz vodu ako Milanović pristane na minoriziranje njegove uloge u pregovorima s Klemmovim i Glogoškijevim pobunjenicima.
U prvi plan ultimativnih veteranskih zahtjeva, uz punu podršku HDZ-ovih lidera, istovremeno se probilo objavljivanje popisa pripadnika agresorske vojske, navodno zbog zaštite braniteljskog dostojanstva, a stvarno zbog mobilizacije birača na antisrpskoj politici koja se zagrijavala i podgrijavala od Karamarkova preuzimanja liderske pozicije u HDZ-u. Već tada je Karamarko, ocjenom da je ponižavajuće bilo koaliranje sa SDSS-om u mandatima Sanaderove i Kosoričine vlade, naznačio vraćanje protusrpskoj politici kao HDZ-ovoj dobitnoj izbornoj karti od njegova osnivanja pa do Sanaderova zaokreta tijekom pristupnih pregovora s Europskom unijom. Vraćanje izvornoj protusrpskoj stranačkoj politici nastavljeno je antićiriličnom kampanjom u Vukovaru kojom se rušilo SDP-ovu gradsku vlast, ali i potkopavala politika i pozicija Milanovićeve vlade i bivšeg predsjednika Ive Josipovića, a uoči skorašnjih parlamentarnih izbora lansiran je zahtjev za objavljivanjem popisa pripadnika agresorske vojske, dvadeset godina nakon kraja rata, Erdutskog sporazuma i mirne reintegracije istočne Slavonije i Baranje te zakonske abolicije svih pripadnika pobunjene srpske vojske koji nisu počinili ratne zločine.
Do prije neki dan, vođe pobunjenih veterana iz Savske 66 i HDZ-ovi lideri predvođeni Karamarkom prozivali su Milanovićevu vladu, Kukuriku koaliciju i bivšeg predsjednika Josipovića zbog njihova navodnog jugoslavenstva i kriptokomunizma, a kako im se, sudeći po anketama, ta kampanja izjalovila, sada su u predizbornu igru ubacili Srbe, navodno samo one koji su sudjelovali u građanskom ratu i agresiji na Hrvatsku. Kako istovremeno licitiraju s brojkom od 100 tisuća Srba koji su navodno s oružjem u ruci rušili hrvatsku državu, ako se tom broju dodaju i članovi njihove uže i šire obitelji, zagovornici objavljivanja popisa pripadnika agresorske vojske očito bi veliku većinu Srba u Hrvatskoj uvrstili među agresore i njihove jatake. Unatoč činjenici da je ogromna većina njih odavno napustila Hrvatsku, preostali abolirani Srbi i njihove obitelji poslužit će Karamarkovu HDZ-u da preko njihovih leđa mobilizira HDZ-ove i druge birače kojima su Srbi još uvijek crvena krpa na koju nasrću čim im se njome mahne ispred očiju.
Već licitiranje s brojkom od 100 tisuća agresorskih vojnika ukazuje na to da je riječ o antisrpskoj politici. Svojedobno je, naime, Miroslav Tuđman govorio da su obavještajne službe, na čijem je čelu bio, u pripremi ‘Oluje’ procjenjivale da se broj pripadnika krajinske vojske kretao između 30 i 50 tisuća, pa se napuhavanjem broja agresora i pobunjenika uvećava i navodna srpska opasnost u današnjoj Hrvatskoj. Iako je u razdoblju od popisa 1991. do popisa stanovništva 2011. broj Srba u Hrvatskoj smanjen sa 581 na 186 tisuća, oni su još uvijek, sudeći po izbornoj kampanji HDZ-ove ‘domoljubne’ koalicije i zahtjevima pobunjenih veterana, ‘remetilački faktor’ i glavna opasnost koja se nadvija nad hrvatskom državom.
I sam termin ‘pripadnici agresorske vojske’ svjesno je iskrivljavanje činjenica, jer agresorski vojnici su pripadnici vojske jedne države koja je napala drugu državu, a većina pripadnika pobunjene krajinske vojske bili su domicilni Srbi, a tek manjim dijelom državljani Srbije ili neke druge bivše jugoslavenske republike. U tom slučaju uglavnom su bili pripadnici JNA na redovnom služenju vojnog roka, a manjim dijelom dragovoljci koji su došli ratovati u Hrvatsku. Fond za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda, kojemu je na čelu dugo bila Nataša Kandić, još je 2011. objavio poimenični popis državljana Srbije koji su poginuli ili nestali u ratovima u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji. U tim ratovima, od njihova početka pa do kraja, ukupno je poginulo i nestalo 2028 srpskih državljana, u većini kao pripadnici JNA (1039). FHP je na taj popis poginulih i nestalih uvrstio sve one koji su rođeni i živjeli u Srbiji; koji su rođeni u Srbiji, a živjeli su u Hrvatskoj i BiH; koji su rođeni u Hrvatskoj i BiH, a živjeli u Srbiji, te one koji su rođeni u Srbiji, a ne zna im se mjesto boravišta. Od ukupnog broja poginulih srpskih državljana u Hrvatskoj je poginulo njih 850, u BiH 832, u Sloveniji 23, a za 323 nije utvrđeno mjesto pogibije ili nestanka.
Iako ne postoji popis svih poginulih pripadnika srpske pobunjeničke vojske i pripadnika JNA u ratu u Hrvatskoj, nego se procjenjuje da je ukupno poginulo između šest i osam tisuća vojnika i civila, 850 poginulih srpskih državljana u ratu u Hrvatskoj čini desetak posto ukupno poginulih, pa je logično pretpostaviti da ih je u tom omjeru otprilike bilo i u ukupnom broju u postrojbama pobunjeničke i agresorske vojske. Kako je najviše srpskih državljana poginulo u napadu na Vukovar, vjerojatno ih je i najviše tamo ratovalo, a manji broj ih je sudjelovao u ratu u drugim okupiranim dijelovima Hrvatske.
Kad Đuro Glogoški i drugi lideri pobunjenih veterana traže od Vlade objavljivanje popisa pripadnika agresorske vojske, oni zapravo traže objavljivanje popisa svih onih protiv kojih su ratovali, a velika većina njih, oko 90 posto, bili su pobunjeni Srbi iz Hrvatske, koje se po međunarodnim standardima ne može uvrštavati u agresorsku vojsku jer nisu došli u Hrvatsku iz druge države s njezinom vojskom, nego su dobrovoljno ili mobilizacijom bili pripadnici pobunjene vojske koja je osnovana na dijelovima teritorija Hrvatske u kojima su do rata i pobune živjeli. Zbog oružane pobune 30 do 50 tisuća Srba iz Hrvatske, u proteklih 25 godina iz Hrvatske je izbjegla ili je protjerana većina Srba, njihov ukupni broj se smanjio za skoro 400 tisuća, za dvije trećine njihova predratnog broja. Zbog manjine pobunjenih Srba koji su ostali živjeti u Hrvatskoj, uglavnom nakon mirne reintegracije istočne Slavonije i Baranje, Karamarkova ‘domoljubna’ koalicija i pobunjeni veterani iz Savske 66 traže poništavanje zakona o aboliciji i objavljivanje popisa pripadnika agresorske vojske kako bi i njih i članove njihovih obitelji natjerali u bijeg iz Hrvatske, a pritom i mobilizirali birače koji su uvjereni da će bolje i sretnije živjeti kad svi Srbi budu protjerani iz Hrvatske.
