Šesti roman Patricka Modiana na hrvatskom se pojavljuje po drugi put. Premijerno je bio izišao u biblioteci Hit još 1980., samo dvije godine nakon izvornika: čitalo ga se, međutim, malo, a o njemu pisalo rijetko. Bilo gdje izvan Francuske, uostalom, Modiano je ionako dugo bio tek rubno (pre)poznat. To se mijenja tek poslije prošle jeseni, kada mu je dodijeljena Nobelova nagrada: uslijedila je inflacija biografskih informacija, eseji i analize posvećeni opsesivnom piščevom variranju problema rekonstrukcije identiteta, intervjui i prijevodi… Val globalnog zanimanja odmah je uhvatila i agilna zaprešićka Fraktura ponovljenim izdanjima romana ‘Mali dragulj’, a ubrzo potom, evo, i ‘Ulice mračnih dućana’.
Protagonist ove priče, smještene u šezdesete godine prošlog stoljeća, je Guy Roland, asistent u maloj pariškoj detektivskoj agenciji, koji već petnaestak godina boluje od amnezije: ne sjeća se većeg dijela života, svoga pravog imena ni nesreće koja mu je uništila pamćenje. Njegov šef već na prvoj stranici odlazi u mirovinu i ostavlja ga da, sve do posljednje, uzaludno sklapa puzzle vlastitog identiteta, proučavajući stare fotografije, misteriozne dokumente, nepoznate adrese, poruke i pisma. Ulančana struktura romana niže epizode ove osobene igre detekcije – u kojoj je glavni lik istodobno istražitelj i traženi – kao da ih kliže niz lanac označitelja: svako se otkriće pokazuje nedostatnim i upućuje na novi trag, a pouzdano i zaokruženo značenje životne priče neprestano izmiče. Suma promašenih pokušaja donosi nam, ako ništa drugo, pregršt ekstravagantnih, živopisnih i iščašenih likova: od Gay Orlove, ruske plesačice koja iz Amerike pristiže u raskalašeni Pariz i ondje se ubija tabletama za spavanje, preko njenoga muža, pijanističke zvijezde barova i noćnih lokala, pa sve do paranoičnog bivšeg britanskog džokeja, nekolicine ruskih imigranata i Freddieja, Gayina drugog supruga izgubljenog negdje na otocima Polinezije. Guy usput doznaje još i da se u prošlom životu vjerojatno zvao Jimmy Pedro Stern i da je bio grčki Židov koji će kasnije, pod aliasom Pedro McEvoy, raditi za ambasadu Dominikanske Republike…
Svedena na nekoliko osnovnih informacija, ‘Ulica mračnih dućana’ može djelovati kao začudna varijacija onoga što je američki kritičar James Wood nazvao ‘histeričnim realizmom’: pismom koje poštuje procedure realističkog narativa, ali ih neprestano provocira poigravajući se samim rubom vjerojatnosti, hipertrofijom egzotičnih detalja i bizarnim podudarnostima. Temeljni dojam čitalačkog susreta s Modianom, međutim, posve je suprotan: on piše suzdržano, stilski diskretno, umjerenim tempom i monotonim ritmom pripovijedanja. Povremena retorička otkliznuća, poput umetnutih ‘transkripata’ dokumenata, ambicioznijih poetskih slika i globalnih metafora, uronjena su u osnovni tok vješto i elegantno.
Ipak, jedan je aspekt autorske poetike pritom izrazito diskutabilan. On se tiče glavnih Modianovih problemskih preokupacija: stalnog preispitivanja identiteta, nestabilnosti sjećanja i prelamanja velikih povijesnih zbivanja kroz ‘male’, individualne životne priče. Ovakav dijapazon motiva bez greške se uklapa u popis institucionalno verificiranih i konsenzualno potvrđenih ‘značajnih’ i ‘vrijednih’ tema suvremene književnosti, koja kompleksnost i kontradiktornost društvenih i povijesnih procesa kao po inerciji prevodi u registar apolitičnosti, individualne autonomije i humanističke univerzalnosti. Stoga je i dodjelu Nobelove nagrade, skupa s njenim neizbježnim medijskim, prevodilačkim i izdavačkim popratnim pogonom, čini se – baš kao što je nedavno sugerirala američka teoretičarka Sarah Brouillette – ipak najprimjerenije shvatiti kao novu akademsku potvrdu onoga što se danas smatra ‘pravom’, ‘ozbiljnom’ književnošću.
