Nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je u 85. godini preminuo Predrag Matvejević, jedan od najistaknutijih evropskih intelektualaca. Matvejević je smatrao da je zadaća intelektualca društveni angažman i posvetio joj je cijeli svoj život. Držao je da akademski rad nema smisla ukoliko se ne pretoči i u javno djelovanje, u borbu za obranu ideala, u zaštitu slabijih, u zalaganje za pravednije društvo i poštenije društvene odnose.

Za vrijeme socijalizma je javno branio pisce i druge javne ličnosti koje su se našle na udaru kaznenopravnih propisa ili dogmatskih snaga, i to u doba kad nije bilo ugodno biti na indeksu, kao što je on bio, premda autor ‘Razgovora s Krležom’ i tada već ugledan književnik na jugoslavenskom i evropskom, prvenstveno francuskom prostoru.

Autor brojnih peticija i pisama upućenih tadašnjim najvišim rukovodiocima, zalagao se za ‘socijalizam s ljudskim licem’, slobodu javnoga djelovanja i javne riječi. Iz toga je razdoblja najpoznatije njegovo pismo Titu, kojim ga poziva da podnese ostavku i da omogući veću demokratizaciju društva. Neke od tih javnih ličnosti, u vlasti ili pri vlasti u tobože neovisnoj Hrvatskoj, danas njegovu podršku, naravno, rado zaboravljaju, ili je bar vješto prikrivaju.

Devedesetih, za vrijeme ‘demokrature’, termina koji je rado rabio, Matvejević se snažno angažira na razobličavanju pogubnih posljedica snažnoga bujanja nacionalizama na jugoslavenskom prostoru. Dakako, to mu donosi žestoke napade talibana nacionalizma, a među njima posebno onih koji su crvenu knjižicu zamijenili plavom, onih koji su, jel’te, ‘socijalizam razarali iznutra’, velikih demokrata koji mu nisu mogli oprostiti dosljednost i nesebičnost u zalaganju za pravednije društvo i društvene odnose, za razobličavanje nacionalističkih paradigmi i za prava manjina, i koji će ga i osuditi na pet mjeseci zatvora uvjetno, zbog objavljenoga novinskoga teksta o njima.

No kada je početkom devedesetih u poštanskom sandučiću pronašao metak ispaljen iz pištolja, shvatio je da je vrijeme da privremeno ode, kako je sam govorio, ‘između azila i egzila’, najprije na Sorbonu u Francusku, a potom u Italiju, gdje je kao profesor slavenskih književnosti na rimskom sveučilištu La Sapienza i dočekao mirovinu.

Kroz cijelo se to vrijeme odazivao brojnim pozivima i predavao na najuglednijim sveučilištima, rado je sudjelovao na raznoraznim skupovima. Primio je niz počasnih doktorata i dobio brojne nagrade za svoj kako stvaralački tako i društveni angažman.

Veoma plodan pisac, Matvejević je objavio niz knjiga. Najpoznatije mu je djelo kultni ‘Mediteranski brevijar’ po kojem je poznat u svijetu, preveden na tridesetak jezika, djelo u kojem na originalan, svjež način govori o tom području rađanja civilizacija, djelo koje će (uz ‘Drugu Veneciju’) biti uvršteno u njegovu ‘geopoetiku’, a ne geopolitiku.

No eto. I taj topao čovjek, takve kozmopolitske i eruditske kulture, fotografske memorije (znao je tisuće latinskih, francuskih, ruskih, talijanskih i hrvatskih stihova napamet) morao je otići. Ostaje njegovo djelo, a posebno uzor nesebičnoga društveno angažiranoga intelektualca.