Razgovarali smo s povjesničarom Igorom Dudom, autorom knjige ‘Danas kada postajem pionir. Djetinjstvo i ideologija jugoslavenskoga socijalizma’. Kao istraživač socijalističkog društva, naš se sugovornik dosad bavio socijalnim turizmom, poviješću dokolice i slobodnog vremena, a u ovoj knjizi je poduzeo istraživanje o povijesti djetinjstva u Jugoslaviji. Monografski je obradio Savez pionira Jugoslavije i učinke i djelovanje te organizacije od njezina osnivanja 1942. u Bihaću do gašenja početkom 1990-ih godina.

Koji je bio cilj Saveza pionira i koje su se vrijednosti prenosile na djecu putem te organizacije – poštenje, iskrenost, odanost itd.?

Prvi cilj sigurno proizlazi iz ratnih okolnosti kada se djecu na slobodnom teritoriju, posebno onu bez jednog ili oba roditelja i onu koja su zbog toga gotovo živjela s partizanskim jedinicama, nastojalo okupiti, omogućiti im stjecanje najosnovnijeg obrazovanja i raznim sadržajima olakšati ratnu svakodnevicu. Na to se nadovezuje politički sloj djelovanja koji se u organizacijskom smislu mogao osloniti na iskustva već uhodane sovjetske pionirske organizacije, a bio je usklađen s ciljevima Komunističke partije kao predvodnice Narodnooslobodilačkoga pokreta. Međutim, širenje pokreta zahtijevalo je osmišljeno djelovanje među različitim skupinama stanovništva i na širokoj antifašističkoj platformi zbog čega i nastaju posebne organizacije za žene, mlade i djecu. Od rata se u pionirskoj organizaciji i nastavnim programima spominje pobuđivanje mržnje prema neprijatelju, no to postupno nestaje kasnih pedesetih, a glavni poratni cilj, koji se u sličnom obliku spominje u nizu dokumenata Saveza pionira, bio je doprinos socijalističkom odgoju i njegovanju kontinuiteta revolucije, što je trebalo činiti razvijanjem različitih odgojnih i zabavnih aktivnosti. Sve su one trebale pridonijeti oblikovanju idealnoga lika pionira koji ukratko opisuju pridjevi što proizlaze iz riječi ‘pionir’: pošten, iskren, odvažan, napredan, istrajan, radišan. Međutim, spominju se i skromnost, ljubaznost, odgovornost, dosljednost, solidarnost, požrtvovnost, hrabrost, radoznalost, naravno i patriotizam, ljubav prema vlastitoj zemlji i poštovanje svih drugih naroda svijeta. Povijest pokazuje da zemlje nastaju i nestaju, ali sve drugo vrlo je širok i svevremenski spektar osobina koje su u dugom povijesnom trajanju odlika dobro odgojenog djeteta. Tada se očekivalo da će takvo dijete lakše postati ‘svestrana stvaralačka ličnost’ i idealan novi čovjek, socijalistički građanin, što je umnogome ostalo na razini utopije, a u stvarnosti često poprimalo razne reducirane ili suviše krute realizacije.

Pozitivna politizacija djetinjstva

Sve to oko pionira, Dana Republike, pionirske kape i marame shvaćalo se – čak i nekad, a pogotovo sad – kao neka manje važna i manje ozbiljna stvar. S tim se uglavnom šalilo i podsmjehivalo, primjerice u filmu ‘Tito i ja’. Nalazite li u svom istraživanju emancipacijski ili pedagoški potencijal pionirstva, a da se pritom izbjegne etiketa jugonostalgije?

Istina, pioniri su u Jugoslaviji bili shvaćani kao nešto manje važno i manje ozbiljno. S jedne je strane to omogućavalo jačanje zabavnog karaktera organizacije i ležerniji pristup onim političkim sadržajima koje nije bilo moguće izbjeći, no s druge je strane graničilo s nemarom partijskih struktura, nesnalaženjem omladinske organizacije u jačoj aktivnosti s djecom i nespremnošću općinskih vlasti za jaču logističku podršku. Na kraju se sve svodilo na manjak prostora, kadrova i novca za razvijeniju djelatnost, a da je stvar politički ozbiljno shvaćana, tog problema sigurno ne bi bilo. Povrh toga, svaki znanstveni pristup djetinjstvu, primjerice istraživanje povijesti djetinjstva ili dječje književnosti, općenito se i u međunarodnim akademskim okvirima desetljećima doživljavao manje ozbiljnim ili manje vrijednim. To je teret kojega mora biti svjestan svaki znanstvenik koji se dohvati teme djetinjstva. Ridikulizacija i karnevalizacija pionira u svakodnevici i popularnoj kulturi fenomen je postsocijalizma. Ponekad su jugonostalgičarski obojene, no to je etiketa koja se vrlo lako lijepi i bolje je ne razmišljati o tome tko je i gdje može staviti. Sve ono čega se odrasli sjećaju iz djetinjstva lako poprima zabavnu notu, a kostimiranje u odore svih vrsta ionako je stalno mjesto karnevala. Pioniri u tome nisu iznimka i lako se prepoznaju po svojim simbolima. Svakako stoji da se u nedostatku financijskih sredstava i političke volje Savez pionira još u Jugoslaviji često prepoznavao samo u posebnim prilikama, onda kada su se djeca pojavljivala u uniformama, na priredbama i svečanostima, ispraćajima i dočecima. Međutim, iz Saveza pionira kretale su inicijative za otvaranje pionirskih domova, kazališta, knjižnica i čitaonica, pokretanje dramskih, plesnih, glazbenih, likovnih, fotografskih, radioamaterskih, tehničkih, sportskih i drugih radionica, klubova i skupina. U tome se ogleda modernizacijska i emancipacijska politika prema djetinjstvu, pa i pedagoški potencijal. Kada je ta djelatnost ojačala, u jednom je trenutku nadrasla Savez pionira, a njega se uglavnom počelo prepoznavati po kapama i maramama. Ako se nešto svede na simbol, počinje se doživljavati kao ukras i kanal za deklarativno isticanje ideja.

Je li to bio neki rani oblik pozitivne politizacije mladih školaraca? Naime, vrijednosti poput patriotizma ili čuvanja tradicija socijalizma nedvosmisleno su politički intonirane.

Nema dvojbe da obrazovni sustav i članstvo u organizacijama ili udrugama u svakoj državi i u svako doba pridonose politizaciji čiji se elementi mogu tumačiti u širokom rasponu od pozitivnog do negativnog. Osnovno je pitanje koje se ideje i koji sadržaji takvom politizacijom, ideologizacijom i indoktrinacijom promiču, a pitanja su tim veća što je politička demokratičnost države manja. Pioniri su u ranom socijalizmu bili zamišljeni kao prva stepenica u stvaranju novoga socijalističkog čovjeka i već po tome nužno su imali svoje mjesto u onome što se nazivalo socijalističkom izgradnjom. Rekao bih da se politizacija odvijala na tri razine. One površinske, nabijene simbolima, dobro se sjećaju svi stariji od 35 godina: uniforme, zastave, Pionirska štafeta i Štafeta mladosti, razvijanje kulta Titove ličnosti. Ta razina se s površine lako uklanja političkim odlukama i potom lako može prijeći u područje grotesknosti i karnevala ili pak nevino-naivne nostalgije. Druga razina politizacije nije tako prvoloptaška, a odnosi se na pripremu pionira za njihovu buduću ulogu u društvu, primjerice putem vježbanja rada i odnosa u pionirskim zadrugama, vođenja rasprava na satovima razredne ili pionirske zajednice te sudjelovanja u pionirskom samoupravljanju na način da učenici sami biraju svoja razredna vodstva i upravljaju novcem iz članarine ili onim koji možda steknu prikupljanjem starog papira. Uvježbavanje aktivnog sudjelovanja u društvu i procedure donošenja odluka potrebno je mladom naraštaju svakoga društva i danas bi to vjerojatno bilo dio građanskog odgoja. Treća razina politizacije politična je samo utoliko što iza nje stoji socijalistički imperativ modernosti i emancipacije svi onih koji imaju slab položaj u društvu, a to u svakom slučaju jesu djeca. Na toj se razini nalaze sve one dječje ustanove, kreativni, umjetnički, tehnički i sportski sadržaji koje sam prije spominjao, pa čak i sustav zdravstvene skrbi, cijepljenja i sistematskih pregleda, što je sve zajedno činilo društvenu brigu o djeci. Ta druga i treća razina ne mogu se lako brisati poput one simboličke, njih bivši pioniri danas najčešće nisu ni svjesni i ne povezuju ih s politizacijom i Savezom pionira, a na tim se razinama skrivaju ozbiljnije i trajnije vrijednosti.

Reforma prema Đilasu

Ima li danas organizacija sličnog tipa u nas ili vani koje bi imale ulogu posredništva između djetinjstva i zrelog doba, kao što su to nekad bili pioniri?

Inzistiranje na ravnopravnosti naroda u Jugoslaviji i u međunarodnim odnosima, promicanje nacionalne i rasne jednakosti, rodna ravnopravnost i emancipacija žene, razvijanje solidarnosti prema svoj ugroženoj ili bolesnoj djeci onaj je skup ideja kojima se desne dječje organizacije nisu mogle pohvaliti

Pionirske organizacije i danas postoje u onim državama koje su zadržale neki oblik jednostranačkoga državnog socijalizma s vlašću koja sebe i dalje smatra komunističkom, no kao ni u prošlom stoljeću, u nekadašnjim socijalističkim državama, njihov način rada nije sasvim ujednačen. U demokratskim državama i zapadnim društvima mogu se ponegdje naći dječje sekcije pri stranačkim i sindikalnim organizacijama, ali javne škole lišene su takvog oblika organiziranja. U Hrvatskoj se 1989. i 1990. razmišljalo o pretvaranju Saveza pionira u neku vrste demokratske dječje organizacije, u skladu s načelima obrazovnoga sustava i Deklaracijom o pravima djeteta Ujedinjenih naroda, no to se nije dogodilo ni prije ni poslije višestranačkih izbora u travnju 1990., a neposredno prije izbora odlučeno je o prestanku djelovanja pionirske organizacije. Preživio je Savez izviđača, koji baštini tradiciju skautskih organizacija u svijetu iz 19. stoljeća i međuratnog skautskog organiziranja u Jugoslaviji te je dio suvremenog svjetskog skautskog pokreta. Zanimljivo je da su oživljavanje i osnivanje Saveza izviđača, pa i sam naziv ‘izviđači’, 1951. potekli od ljudi koji su u Hrvatskoj vodili Savez pionira, sa željom za obnavljanjem stare tradicije i organizacije koja bi od poratne pionirske organizacije preuzela aktivnosti u prirodi. Jugoslavija je bila jedina socijalistička zemlja s obje dječje organizacije, pionirskom i izviđačkom. Poslije početnih kolebanja, u prvu su organizirano i po inerciji učlanjivana sva djeca, a druga je bila sasvim dobrovoljna. Druga su stvar organizacije odraslih koje brinu o djeci, među kojima je najpoznatiji UNICEF. Njemu sličan je hrvatski Savez društava Naša djeca koji neprekidno djeluje od 1950. godine, a čija je jedna od mnogih sekcija desetljećima bio i Savjet Saveza pionira.

Desna kritika govori da su pioniri bili samo jedan vid ideologiziranja djetinjstva, kakvog je bilo i u Njemačkoj u doba nacizma (Deutsches Jungvolk) i u doba fašizma u Italiji (balilla). Je li to usporedivo i do koje mjere?

Tradicija dječjih organizacija, pa i uniformiranja djece i njihova približavanja raznim političkim i ideološkim konceptima, svoje začetke ima u 19. stoljeću. Sve su te organizacije putem obrazovnih, odgojnih, kulturnih i sportskih sadržaja htjele privući djecu nekom političkim ili vjerskom programu, a postojale su i tijekom 20. stoljeća u državama s demokratskim i totalitarnim predznakom. Vođene su bile činjenicom da djeca lakše od odraslih upijaju nove sadržaje i ideje, a njihovim pravovremenim ‘kalibriranjem’ moguće je utjecati na društvo u budućnosti. Iz današnje perspektive sigurno bi neprihvatljivo trebalo biti svako odijevanje djece u odore s političkim ili vjerskim simbolima, posebno u državnim školama, kao i svaka militarizacija i zloupotreba djece. No takve pojave u Europi moraju se gledati u kontekstu dvaju proteklih stoljeća i uspoređivati s ondašnjim mjerilima te smještati u društva neusporedivo niže razine obrazovanja i pismenosti, velikih klasnih nejednakosti, ekonomske potlačenosti i nacija u nastajanju. Usporedba nacionalsocijalističkih i fašističkih dječjih organizacija s onima komunističkog i sovjetskog tipa upućuje na mnoge sličnosti, primjerice povezanost s vođom koji je često vrhovna očinska figura, no sličnosti uvjetuje i zajednički kontekst vremena koji sam spomenuo. Međutim, lijevo usmjerene organizacije znatno su manje militarizirane, u njima nema razdvajanja po spolu pa zajedno djeluju dječaci i djevojčice, promiče se rodna ravnopravnost, djevojčice se ne odgajaju isključivo kao buduće majke, nema takvog inzistiranja na tjelesnoj spremnosti koja bi simbolizirala snagu nacije i budući vojni potencijal, slabiji je kult mladosti, izbjegava se nametanje pretjerane discipline i otvorene političke indoktrinacije, uglavnom nema kaznenih mjera, uvode se sve blaži i zabavniji oblici rada i takvim mekšim pristupom nastoje se obuhvatiti sva djeca, bez isključivosti i bez stvaranja povlaštenog sloja djece koja bi imala bolje prilike za napredovanje u budućnosti. No stvari nisu statične, i lijeve se organizacije s vremenom mijenjanju, sovjetski pioniri pod Staljinom drugačiji su od onih nakon destaljinizacije. Jugoslavenski pioniri svoju veliku reformu prolaze od 1950., u skladu s idejama Milovana Đilasa o uvođenju više igre i zabave te brisanju svake krutosti i ujednačene idejne ‘podšišanosti’. Kao ni neke druge Đilasove ideje, ni ove nisu u potpunosti zaživjele, no znatno labaviji noviji pristup doveo je do određene neozbiljnosti koju smo ranije spominjali. Inzistiranje na ravnopravnosti naroda u Jugoslaviji i u međunarodnim odnosima, promicanje nacionalne i rasne jednakosti, internacionalizam, rodna ravnopravnost i emancipacija žene, razvijanje solidarnosti prema svoj ugroženoj ili bolesnoj djeci i generacijske solidarnosti onaj je skup ideja kojima se desne organizacije za svojega postojanja nisu mogle pohvaliti.

Val znanstvenog interesa za socijalističko razdoblje

U posljednjih pet-šest godina objavljen je zavidan broj monografija o modernizacijskim učincima u socijalističkoj Jugoslaviji. Također, bilo je i dosta izložbi vezanih uz tu i sličnu problematiku. I vi ste sudjelovali u nekima od tih projekata. S obzirom na novu političku konjunkturu, hoće li biti moguće u narednom periodu ponoviti takav istraživački val na te teme i gdje će tu biti mjesto Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma?

U pravu ste, u posljednjih desetak i više godina dogodio se pravi istraživački val, ali i val medijskog interesa za socijalističko razdoblje, koji ne zaboravlja neka stalna, teška i sporna mjesta političke povijesti, no veliku pozornost daje društvenim i kulturnim procesima, svakodnevici i umjetnosti. Socijalizam su obrađivale različite humanističke znanosti i taj posao nikako nije dovršen. Znanstveni interesi i trendovi periodično se mijenjaju, javljaju se nove teme i neizbježno su neke nove pred nama, ali sve dok su istraživanja utemeljena i znanstveno relevantna i sve dok istraživači uživaju ugled u zemlji i inozemstvu ili obećavaju kao početnici, takve projekte i ljude ne smije se kočiti političkim odlukama, odlukama o financiranju ili namještanjem podobnih recenzenata. Bilo kad i bilo gdje. Na pulskom Sveučilištu četiri godine djeluje CKPIS koji čine četiri znanstvenika koji su kao nastavnici od ranije zaposleni na pojedinim sastavnicama Sveučilišta, a na matičnim fakultetima i dalje primarno radimo. Do sada smo organizirali dva veća međunarodna znanstvena skupa, objavili više knjiga, učvrstili kontakte i suradnju na domaćoj i međunarodnoj razini, radili na nekoliko projekata, među kojima je najveći ‘Stvaranje socijalističkog čovjeka. Hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma’, kojemu sam voditelj i koji financira Hrvatska zaklada za znanost, a više suradnika dolazi izvan Pule. Rezultat projekta je i moja knjiga o pionirima i ideologizaciji djetinjstva. Međutim, Centru i Odsjeku za povijest na tamošnjem Filozofskom fakultetu, kao nositelju prvog od novoosnovanih studija povijesti u Hrvatskoj devedesetih, i nakon više od dvadeset godina kvalitetnog rada nedostaje povjesničara, a novih radnih mjesta već godinama nema. Djelomično je to posljedica restriktivne politike na nacionalnoj razini, djelomično slabe utjecajnosti ili nerazumijevanja mjerodavnih na sveučilišnoj razini. Mnogi drugi u Hrvatskoj imaju slične probleme. Za znanost treba osigurati više novca i pametno ga rasporediti, a prema humanističkim znanostima ne smije se odnositi kao prema potrošaču ili kakvoj ekonomskoj štetočini. No uzalud nam i novac i radna mjesta i redoviti izbori u viša zvanja ako akademska sloboda i odgovornost u znanstvenom radu ne budu kategorije trajne vrijednosti.