Nakon svjetske premijere na jednom od najuglednijih evropskih festivala, onom u Rotterdamu, Igor Bezinović debitantskim je dugometražni igranim filmom ‘Kratki izlet’, adaptacijom istoimenog romana Antuna Šoljana, nedavno ostvario lijep uspjeh na jednom od najprestižnijh festivala u tzv. regiji, u Paliću gdje je dobio specijalno priznanje, a najsvježija nagrada ona je iz Pule gdje su ‘Kratki izlet’ i njegov autor, koji je ujedno i producent, nagrađeni Velikom zlatnom arenom za najbolji film.
Igore, što vas je toliko osvojilo u književnom predlošku Antuna Šoljana, koji bi se mogao opisati kao egzistencijalistička alegorija, da ste prema njemu snimili čak dva filma – kratkometražni ‘Vrlo kratki izlet’, a onda i dugometražni igrani debi ‘Kratki izlet’?
Pretpostavljam da me najviše privukao motiv lutanja Istrom. Kako i sam već zadnjih petnaestak godina svako ljeto lutam Istrom, što u autu, što biciklom, što pješice, prepoznao sam mnoge scene u romanu kao meni intimno bliske. Osim toga, svidjelo mi se Šoljanovo balansiranje između svakodnevice, egzistencijalizma i nadrealizma, kao i jednostavnost forme romana. Prvi put sam roman čitao dosta davno i sjećam se kako sam ga automatski doživljavao kao niz filmskih slika. Ta pikarska forma mi se učinila lijepim kosturom u koji mogu ubacivati dokumentarističke elemente iz vlastitoga života. Što se ‘Vrlo kratkog izleta’ tiče, on je nastao kao priprema za dugi film, kao nekakav casting i stilska vježba, da sam sebi razjasnim što od ‘papirnatih’ ideja funkcionira, a što ne. Da nisam planirao raditi dugi film, vjerojatno ni kratki ne bi nikada bio snimljen.
Šoljanov roman i vaš film alegorijski govore o životu kao putovanju s kojeg svako malo otpadaju neki (dragi) ljudi, a kad se stigne na cilj ispostavi se da je ono za čim se čeznulo (srednjovjekovne freske) po svemu sudeći iluzija, no bez te iluzije ne bi bilo poticaja za putovanje, odnosno života koji ima barem privid smisla. Jesu li iluzije dragocjen začin života, jesu li one na neki način jednako stvarne kao i stvarnost? Naime čini mi se da prikaz fresaka kojih prvo ima, a onda nema sugerira da je oboje jednako stvarno.
Da, upravo tako sam i ja shvatio ideju Šoljanovog romana i unatoč svim sadržajnim i formalnim preinakama u filmskom mediju, nadam se da smo i u filmu uspjeli zadržati istu tu ideju života kao putovanja. Kada Naratorov izlet u romanu i Stolin izlet u filmu završe, jasno nam je da fresaka nema, da je cilj bio iluzija, ali da je traženje te iluzije bilo važnije od samoga cilja. Tako je i sa samim radom na našem filmu, nagrađivani film bi u kontekstu života bio bezvrijedan da mu nije prethodilo bitno i intenzivno iskustvo snimanja filma. Inače, sam opis gledanja u freske i nestanka fresaka je i meni i koscenaristu jako stilski drag, što možete dosta jasno uočiti ako usporedite Šoljanov i naš tekst u tom dijelu romana i filma. Osim toga, jako volimo i zadnjih par stranica romana, svojevrsni epilog u kojem Narator najavljuje novu potragu za Gradinom, tako da smo i u filmu odlučili formalno zadržati epilog s kadrom u Rovinju.
Bio sam uvjeren da nagrada ide filmu Hane Jušić ‘Ne gledaj mi u pijat’, koji je kompletan film, koji gotovo unisono prepoznaje i struka i publika, dok je naš film iznenađenje u hrvatskom kontekstu. Nagrada Haninom filmu bi svakako bila puno manje iznenađenje
Minimalistička alegorija
Jeste li u nekim trenucima, zajedno s koscenaristom i glavnim glumcem Antom Zlatkom Stolicom, pomišljali da se odmaknete od romana u smjeru standardnijeg (psihološkog) profiliranja likova? Naime likovi u filmu kao samostalne jedinke u interakcijama s drugima gotovo da ne postoje, svedeni su na svojevrsne znakove ili funkcije u službi generalne ideje.
Ne, likovi su od početka mišljeni kao funkcije, a ne kao psihološki karakteri, kao što je film od početka planiran kao alegorija, a ne kao psihološka drama. Ono što je meni kod Šoljana posebno drago je što nema velike pompe oko otpadanja pojedinih likova, njegovom Naratoru nije svejedno što otpadaju, ali istovremeno nastavlja put bez većih trzavica i drama. Ideja da bi film trebao nužno imati i psihološki profilirane likove mi nije bliska, želio sam da nakon gledanja filma ostaje osjećaj minimalističke alegorije, a ne osjećaj vezan uz konkretne međuljudske odnose. Jedini lik kojeg pratimo od početka do kraja filma je Narator, i to putem voiceovera i u totalima, samo dva puta ga prikazujemo u blizom planu i to oba puta s leđa. Da smo željeli raditi film o psihološkim profilima likova, koristili bismo znatno više blizih planova, manje voiceovera, precizni scenarij, profesionalne glumce, više dijaloga, duže trajanje filma i manje likova. U našem slučaju smo napravili sve obrnuto.
Jedan od prigovora filmu, koji je na Puli izazvao znatne kontroverze (uglavnom je ili jako hvaljen ili omalovažavan), jest da ima odlično otvaranje dokumentaristički snimljeno na festivalu u Motovunu, ali da ste se onda kad ste trebali ‘početi režirati igrani film’ izgubili. Drugim riječima da ste majstor dokumentarističkog prosedea, što vaši dokumentarci jasno pokazuju, ali da vam onaj igrani, što god to danas kad se dokumentarno i igrano često isprepliću značilo, ne leži. Što kažete na to?
Ne razumijem prigovor da sam trebao početi režirati igrani film. Takav prigovor rezultat je očekivanja gledatelja da će gledati igrani film. Ovaj projekt nisam nikada doživljavao unutar specifičnog filmskog roda niti žanra, ali razumijem da gledatelj koji očekuje da će gledati klasičan igrani film može biti razočaran ovim scenarističko-režijskim stilom. Inače, dio u Motovunu nije ništa manje igrani ili više dokumentaran od ostatka filma.
‘Vrlo kratki izlet’ bio je svojevrsna priprema za dugi film, odnosno ‘Kratki izlet’ svojevrsna je elaboriranija varijacija kratkog filma. U privatnom razgovoru rekli ste mi da ste ‘Kratki izlet’ snimili bez scenarija, na temelju ‘Vrlo kratkog izleta’ kao predloška i razrađene redateljske koncepcije. Kako se to konkretno manifestiralo na samom snimanju, imali ste određeni scenoslijed, a dijalozi, pa i stanovite radnje (recimo pijanka u oštariji) plod su veće ili manje (glumačke) improvizacije na setu?
Ne računam na uobičajene budžete hrvatskog dugog igranog filma jer moji sljedeći projekti, kao ni ovaj, ne spadaju u kategoriju hrvatskog dugog igranog filma
Film je prvi puta prijavljen na natječaj za razvoj scenarija 2012. godine, dvije godine kasnije snimili smo ‘Vrlo kratki izlet’, a ‘Kratki izlet’ smo snimali 2015. godine. ‘Kratki izlet’ osobno ne vidim kao elaboriraniju varijaciju kratkog filma, nego kao neovisan film, s obzirom da je, za razliku od kratkog, nastajao uz unaprijed osmišljen scenoslijed, s mnogo više glumaca, s puno više ekipe iza kamere, s dugom postprodukcijom… ‘Vrlo kratki izlet’ je nastao kao intuitivna ad hoc akcija u desetak dana na talijanskom ‘Monfilmfestu’ u Casalborgoneu i poslužio je kao pilot pri prijavi na HAVC-ov natječaj. S druge strane, dugi film je, koliko god se doimao stihijskim, dugo planiran, na razini lokacija, castinga, proba, vizualnog identiteta, režijskog stila… Dijalozi jedini nisu planirani, ali oni isto ovise o castingu. U svakoj sceni likovi su znali što se otprilike treba desiti, pa su tako znali da npr. scena u oštariji treba završiti s likom Akse u bačvi, pa smo na setu tome prilagođavali dijaloge. Svaka je scena snimana onoliko dugo koliko bi realno bilo potrebno u stvarnom životu da se ona desi, pa tako i scena u oštariji – snimana je preko četiri sata. U ostalim scenama znali su, npr. da trebaju improvizirati na temu zmija ili na temu lutanja ili na temu fresaka, ali replike nisu bile definirane.
Hibridni projekt
Film je nastao nekom sistemsko-izvansistemskom kombinacijom: dobili ste od HAVC-a manja sredstva za jednu namjenu, no odlučili ste ih upotrijebiti za pokušaj realizacije dugog igranog filma u gerilskim uvjetima. Pri tom ste se u najvećoj mjeri oslonili na prijateljsku pomoć – kompletnu glumačku postavu čine vaši prijatelji naturščici, a prijatelji su i iza kamere. Rekli ste mi da je zato za vas ovaj film više od filma, moglo bi se reći divna uspomena na dane prijateljske ljubavi i kreativnosti. No s obzirom na velik odjek ‘Kratkog izleta’, pretpostavljam da ćete za sljedeće projekte računati na uobičajene budžete hrvatskog dugog igranog filma. Hoće li onda film kao avantura skupine prijatelja biti stvar nepovratne prošlosti?
Dobili smo HAVC-ova sredstva za razvoj scenarija dugometražnog igranog filma te kasnije sredstva za produkciju dugometražnog dokumentarca. Na svim razinama prijava projekta prijavljivao sam projekt kao hibridni projekt, a ne kao klasični igrani ili klasični dokumentarni film. Kompletnu glumačku postavu doista čine naturščici, s iznimkom profesionalca Mladena Vujčića u ulozi Roka, koji je jedini imao razrađenije glumačke zadatke – on je jedini, za razliku od ostalih, trebao voditi, a ne slijediti. Ovaj film nosim u sebi već pet godina, prvo divno iskustvo je bilo ono iz Casalborgonea, gdje smo s ‘Vrlo kratkim izletom’ osvojili prvu nagradu, pa sam si nakon tog snimanja rekao da ni nije potrebno ići u snimanje dugog filma. Međutim, na poticaj ostatka ekipe koja je i dalje bila motivirana da radimo dugometražni film, odlučili smo se na novo snimanje i opet stekli stvarno autentično iskustvo stvaranja. Zato sam siguran da bi mi ovaj film ostao bitan i vrijedan čak da je kasnije bio zaboravljen od javnosti, ali naravno da su nagrade lijep poticaj. Ovo iskustvo avanture prijatelja je naravno stvar nepovratne prošlosti, osim u sjećanjima, ali bit će još lijepih iskustava, s istim i s novim prijateljima i suradnicima. Ne računam na uobičajene budžete hrvatskog dugog igranog filma jer moji sljedeći projekti, kao ni ovaj, ne spadaju u kategoriju hrvatskog dugog igranog filma, ali ako ikada budem imao neki klasičniji projekt, potrudit ću se da također nastaje organski, a da se pritom rad suradnika na filmu dostatno financijski vrednuje.
Izjavili ste da ste bili silno iznenađeni pobjedom u Puli, ali nije li to iznenađenje preveliko s obzirom da je ‘Kratki izlet’ premijeru imao na iznimno cijenjenom rotterdamskom festivalu, da je dobio nagradu za najbolju režiju na festivalu Zerkalo posvećenom Andreju Tarkovskom i da ga je u vrlo snažnoj konkurenciji u Paliću nagradio žiri predvođen jednim od prvaka svjetske kinematografije, Cristijem Puiuom?
Svejedno sam bio iznenađen jer sam bio uvjeren da nagrada ide filmu Hane Jušić ‘Ne gledaj mi u pijat’, koji je kompletan film, koji gotovo unisono prepoznaje i struka i publika, dok je naš film svojevrsni eksces i iznenađenje u hrvatskom kontekstu. Nagrada Haninom filmu bi svakako bila puno manje iznenađenje.
Generacija rođena početkom 80-ih kojoj pripadate Hana Jušić i vi kao njezini najistaknutiji filmski predstavnici, ali i Srećko Horvat, Ankica Čakardić, Marko Pogačar i brojni drugi na raznim kreativnim područjima, čini se posebno darovitom. Dolazi li vrijeme, ostanimo na filmskom tlu, da vaš naraštaj preuzme vodeću ulogu u hrvatskoj kinematografiji?
Drago mi je ako netko našu generaciju izvana doživljava posebno darovitom. Film ‘Kratki izlet’ je film o mojoj generaciji, na filmu su radili kreativci moje generacije i u svojoj generaciji vidim hrpu dragih i talentiranih ljudi s kojima se volim družiti i s kojima volim raditi. Osim toga, takvih ljudi ima i u generacijama ispred mene i u generacijama iza mene, tako da mi takvo generacijsko raslojavanje nije baš bliska ideja. Radim i živim s ljudima različite dobi, ne samo iz Hrvatske nego i iz Srbije, Slovenije, Danske, Španjolske, Norveške, s ljudima koji imaju različite interese i iskustva, a ako postoji neka generacijska sličnost unutar filmaša, umjetnika i teoretičara mojega naraštaja u Hrvatskoj, to je na kritičarima da eventualno uoče.
