Kako ocjenjujete novi kurikulum nastave povijesti u osnovnim i srednjim školama, koji neki već nazivaju ‘domovinskim’?

Poanta kurikuluma nije da bude ‘domovinski’, nego da se povijesti pristupi na drukčiji način: zamisao je da se činjenice više ne štrebaju i da naglasak bude na različitim interpretacijama, na mogućnosti interpretacija i na multiperspektivnosti. Također, fleksibilnije nego dosad, njime je propisano koliko je nastavnih sati potrebno za određena povijesna razdoblja, u sklopu čega će se nastavnici moći slobodnije kretati. Nazivati kurikulum ‘domovinskim’ isticanje je samo jednoga njegova segmenta i to onoga koji je manje bitan od ključnih stvari što pruža.

Bitan je način na koji se uči

Ipak, veći broj nastavnih sati rezerviran je za suvremenu povijest i Domovinski rat. Koliko se time zanemaruju ostala razdoblja?

Ne mislim da će se išta zanemariti. Najprije bi trebalo postići konsenzus o tome koja su nam razdoblja bitna a koja su nebitna, zašto uopće nešto učiti a nešto ne učiti i čemu valja poklanjati veću pozornost. I dalje smatram da nije toliko važno što se uči, nego na koji se način uči. Bitno je mlade ljude naučiti razmišljati kroz poticanje na promišljanje i prihvaćanje da postoje različite interpretacije i stavovi, a ne samo jedna povijesna istina – koje će nam razdoblje u tome najbolje pomoći, manje je važno. Dakle ako ih to naučimo na primjeru križarskih ratova, inkvizicije, Domovinskog rata ili socijalističke Jugoslavije, mislim da smo puno postigli. Jer ako na jednom primjeru nauče kako gledati stvari iz prošlosti, vjerujem da će se po tom modelu moći odnositi prema bilo kojem drugom razdoblju.

Budući da je u srednjim školama još veći naglasak na suvremenoj povijesti, koliko će se uspješno ona povezivati s onom otprije pola stoljeća?

Nema tog udžbenika u proteklih 25 godina, a posebice u posljednjih 15, u kojem je NDH objašnjavana kao nešto pozitivno, a pozdrav ‘Za dom spremni’ kao prihvatljiv. Pa ipak, u javnom prostoru ima takvih situacija. Dakle nije stvar samo u kurikulumu ili u profesorima

Moderna povijest odnosi se na stvaranje suvremene Hrvatske i ne znači da će se ta tema baviti samo proteklim ratom. Naravno, i on je dio procesa stvaranja samostalne države i posvećivat će mu se određena pažnja, no u sklopu tog razdoblja moći će se obrađivati i drugi segmenti vezani uz taj proces. I tu dakle treba uzeti u obzir da se ne smije tražiti samo jedna istina, nego i na primjeru Domovinskog rata i onoga što je hrvatsko društvo prolazilo 1990-ih godina pronaći prostora da se učenici nauče razmišljati, promišljati i kritički analizirati. To je razdoblje jako bitno, jer puno stvari koje i danas opterećuju društvo svoje temelje velikim dijelom ima upravo u njemu. No bilo bi neprofesionalno skočiti u neki period i pritom ne znati koji su mu uzroci, a u konačnici i posljedice. Poanta povijesnog istraživanja i znanosti upravo je da uoči i ukaže na kauzalni kontinuitet, odnosno na niz uzročno-posljedičnih veza oko nekog događaja. Dakle ne da događaje pratimo kao otoke, nego da ih uspijevamo povezati s onime što im je prethodilo i onime što je uslijedilo. Naravno, velikim je dijelom stvar profesora koje će teme odabrati.

Reformu treba podržati

Koliko ima rizika u tome što se kurikulumom profesorima daje više slobode?

Rizik uvijek postoji, nema tog kurikuluma i udžbenika koji mogu diktirati i osigurati da ono što se događa u učionici bude besprijekorno napravljeno, uz poštovanje svih pravila struke i morala. Stoga činjenicu što se sada dopušta veća sloboda ne bih automatski smatrao negativnom – i dosad smo imali različite kurikulume i udžbenike, pa je sve ovisilo o osobi, odnosno nastavniku. Uvijek ponavljam, nema tog udžbenika u proteklih 25 godina, a posebice u posljednjih 15, u kojem je NDH objašnjavana kao nešto pozitivno, pozdrav ‘Za dom spremni’ kao prihvatljiv i u kojem se Jasenovac negira, a ustaše su heroji. Pa ipak, u javnom prostoru ima takvih situacija, naši mladi izlaze iz škola sa spomenutim pozdravom, a to je apsolutno nepojmljivo. Dakle nije stvar samo u kurikulumu ili u profesorima. Moramo si postaviti pitanje tko su autoriteti u današnjem društvu, nastavnici ili pjevači, nogometaši i drugi selebritiji. I educiraju li se mladi o nekim temama u školi ili na različitim portalima i društvenim mrežama. Naravno, uvijek je moguće da nastavnici zloupotrijebe svoj položaj, ali ne treba ići s tom pretpostavkom. U svakom slučaju, potrebno je puno raditi i s nastavnicima, jer većina onih koji su diplomirali povijest nije imala prilike susresti se s predloženim načinom rada. Potrebno je da svi uložimo veliki napor, ovo je kompliciran proces, no vjerujem da će uroditi plodom. Ali treba biti organiziran, a ne se prepustiti stihiji.

Nakon žustrih rasprava u Saboru, rad na kurikulumu i reformi obrazovanja se nastavlja?

Reforma nije gotova, a tim koji se njome bavi otvoren je za sugestije, ponajprije ljudi iz struke, i mislim da ga treba podržati. Stručnjaci koji rade na tome svjesni su o kakvoj je velikoj promjeni riječ i koliko će to biti dalekosežna reforma i stoga pristaju na promjene u hodu. Reforma je velika vrijednost za hrvatsko društvo, jer obrazovanje pripada bezvremenskoj kategoriji – stvaranju mladih i kritički mislećih individualaca. To bi trebao biti dugoročni interes i cilj bilo koje vlasti koja želi istinski građansko i demokratsko društvo.