Naravno da nije dvanaestogodišnja Aleksandra Zec jedino dijete ubijeno u ratu u Hrvatskoj. Dana 17. veljače 1992. godine u Cerni kraj Županje petnaestogodišnju Milenu Olujić i njenog dvanaestogodišnjeg brata Marka, zajedno s njihovim roditeljima Radomirom i Anicom, hicima iz prigušenog automatskog oružja, kalašnjikova i škorpiona, smaknula su petorica pripadnika HOS-a, po naređenju šestoga, svojega zapovjednika. Iz tridesetak kilometara udaljenih Komletinaca, gdje im je bio stožer, dovezli su se u predvečerje u bijelom Mercedesu do obiteljske kuće Olujićevih u Ulici braće Radić 51 A. Upali su unutra, pretresli sve prostorije, ugurali ukućane u dnevnu sobu. Radomira Olujića, voditelja samoposluge u Cerni, izrešetali su s deset metaka, bankarsku službenicu Anicu Olujić sa šest. Jedanaest metaka ispalili su u petnaestogodišnju Milenu: po jedan u vrat, desnu podlakticu, lijevu podlakticu, lijevu natkoljenicu i lijevu potkoljenicu, dva u glavu, četiri u leđa. Dvanaest rana pronađeno je na mrtvom tijelu dvanaestogodišnjeg Marka: po jedna na lijevoj i desnoj nadlaktici, na lijevoj podlaktici, lijevom ramenu, desnom kuku, desnom rebarnom luku, prsnom košu i glavi, dvije na desnoj i dvije na lijevoj natkoljenici. Sve rane nanesene su Olujićima s distance, osim dviju na tijelu dječaka, koji je po iskazu jednog od počinitelja još bio živ. Te dvije rane zadobio je iz neposredne blizine, utvrdio je sudski vještak, tako da su mu usta cijevi bila naslonjena na kožu.
Vrhovni zapovjednik hos-a bio je predsjednik hsp-a Dobroslav Paraga, a načelnik glavnog stožera Anto Đapić. Unutar hos-a osnivali su jedinice nazivane po ustaškim zločincima
Ubojstvo obitelji Olujić naredio je, kako stoji u pravomoćno potvrđenoj presudi Županijskog suda u Vukovaru iz 2008. godine, Tomislav Madi, zapovjednik izviđačko-diverzantske satnije HOS-a koja je u vrijeme zločina već djelovala u sastavu HV-a. Madi je petoricu pripadnika svoje postrojbe poslao da ‘srede neke vikend-četnike’, naredivši im da obitelj pobiju, a kuću opljačkaju i dignu eksplozivom u zrak kako bi uništili mjesto zločina. Primarni motiv ubojstva obitelji Olujić, utvrdio je sud, bila je srpska nacionalnost oca Radomira, a sekundarni pretpostavka da u kući ima novca, jer su Radomir i njegova supruga, inače Hrvatica, nakon brojnih prijetnji prodali jedan poslovni prostor u Vinkovcima. Od pet počinitelja trojica su tada bila u dobi od osamnaest godina. Jedan od starijih, Mijo Starčević, bio je u ulozi vozača, a dvojica osamnaestogodišnjaka, Zoran Poštić i Davor Lazić, vršila su pretragu kuće. Za to vrijeme obitelj Olujić izrešetali su treći osamnaestogodišnji HOS-ovac, Mario Jurić, i stanoviti Bosanac, jedini od šestorice koji je ostao nedostupan pravosuđu. U kuću su postavili tri protutenkovske mine, povezali ih vitezitom i sporogorećim štapinima, koje su zapalili šibicama. Odvezli su se bijelim Mercedesom s opljačkanim dragocjenostima i 1500 maraka, koje su po povratku u svoj stožer, smješten u školskoj zgradi u Komletincima, predali zapovjedniku Madiju, a on im rasporedio dio plijena.
Razorna moć eksploziva, ukupno 27 kilograma, bila je takva da bi kuću sravnila sa zemljom, ali do detonacije nije došlo jer su krivo spojili kapisle. Poprište zločina ostalo je netaknuto. Kada se Anica Olujić ujutro nije pojavila na poslu u Županjskoj banci, njena kolegica došla ju je tražiti. Pozvala je Radomirovog oca Mirka, koji je ušao u kuću i odmah istrčao vičući ‘Zaklani su!’ Očevid je započeo istog jutra. Uz četiri mecima izbušena tijela u lokvama krvi, policija je pronašla čahure, eksplozivne naprave i druge tragove zločina. Televizor je još gorio. Telefonska utičnica bila je iščupana, iz ormara su bile izvučene ladice, posteljina ispreturana, stvari razbacane po podu. U dječjoj sobi pronađena je kapa HV-a s hrvatskim grbom, koju je dječak Marko držao na uzglavlju kreveta. Na stolu u kuhinji nalazile su se dvije Milenine školske bilježnice. Te večeri, kada su došli ubojice, pisala je zadaću, zadnje riječi koje će napisati u životu. Sudac Ante Zeljko citirao ih je u presudi: ‘Bezizlaznost nikada ne vidim, jer uvijek u meni ima nade da će sve jednom proći, da će meni netko pružiti ruku spasa i spasiti me ponora. Nadam se da će sunce i meni svanuti te da će zrake svjetlosti doći i do moga srca. Ali ljubav i razumijevanje je spas za sve, treba živjeti i voljeti i čvrsto biti na zemlji i ne pokolebati se ni pred čim.’
Bila je to ustaška stranka, s ustaškim političkim i ratnim programom. Od svojeg osnivanja hsp je slavio 10. travnja, dan uspostave ndh, ideala koji je trebalo uskrsnuti na prostoru od Sutle do Drine
Kada su njeni krvnici 2006. uhapšeni, Milena, koja bi danas imala 39 godina, bila je već 14 godina čvrsto pod zemljom, a oni su nastavili živjeti i voljeti. Stvarna istraga, unatoč prijavama njene bake Stojanke Olujić, pokrenuta je tek nakon što je u rujnu 2005. slučaj likvidacije obitelji prikazan u ‘Latinici’. Od šest počinitelja nije identificiran jedino onaj s nadimkom Bosanac, za čiju se sudbinu ne zna. Prilikom pretrage kod supruge Mije Starčevića pronađene su zlatne naušnice s tri plava kamenčića koje je Stojanka poklonila svojoj unuci. Mileni je nedostajao jedan kamenčić, koji je Mijo Starčević, otac dvoje djece još u vrijeme ubojstva, naknadno dao ugraditi. Djecu su, staru između pet i osam godina, u vrijeme donošenja presude 2008. imali i Zoran Poštić i Davor Lazić. Njih dvojica znala su se iz srednje škole i nisu bili puno stariji od Milene u vrijeme ubojstva. Jedva su napunili 18 godina kada su, nakon što ih je HV odbio primiti, u studenome 1991. dogovorno došli u središnjicu Hrvatske stranke prava u Zagrebu.
Bila je to ustaška stranka, s ustaškim političkim i ratnim programom. Od svojeg osnivanja početkom 1990. godine, HSP je slavio 10. travnja, dan uspostave Nezavisne Države Hrvatske, ideala koji je trebalo uskrsnuti na prostoru od Sutle do Drine. U stranačkim prostorima visjele su fotografije poglavnika Ante Pavelića, usvojen je ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’, osnovana stranačka paravojska Hrvatske obrambene snage, čiji je akronim HOS odgovarao Pavelićevim Hrvatskim oružanim snagama i čiji su pripadnici u brojnim prilikama nosili crne uniforme s ustaškim oznakama. Vrhovni zapovjednik HOS-a bio je predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga, a načelnik glavnog stožera Ante Paradžik, kojeg je nakon njegova ubojstva u rujnu 1991. zamijenio Anto Đapić. Unutar HOS-a, dobrovoljačke stranačke vojske koju će Franjo Tuđman, s paralelnim pritiskom na vodstvo HSP-a, od konca 1991. do ožujka 1992. postupno uklapati u redove regularne Hrvatske vojske, Paraga i Đapić osnivali su jedinice nazivane po ustaškim časnicima, poput 13. bojne HOS-a ‘Jure vitez Francetić’ iz Tomislavgrada ili 9. bojne ‘Rafael vitez Boban’ iz Splita. Posljednja je taj naziv i ustaška obilježja zadržala i nakon ulaska u sastav 114. brigade HV-a, sve do kraja rata. Štoviše, Marko Skejo, zapovjednik bojne koja je terorizirala stanovnike Splita krive nacionalnosti i otvoreno paradirala ulicama u ustaškim uniformama, slaveći poglavnika i NDH, postavljen je 1994. za zapovjednika 114. brigade.
Za dan osnivanja HSP-a u Bosni i Hercegovini odabran je 10. travnja 1991., a dva mjeseca kasnije Paraga i suradnici objavili su zagrebačko-ljubušku ‘Lipanjsku povelju’ kojom su proglasili obnovu i uspostavu ‘Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru sa istočnim granicama Subotica, Zemun, Drina, Sandžak i Boka Kotorska’. Zbog ustaškog ratnog programa HOS u BiH surađuje s muslimanima i dolazi u sukobe s HVO-om i Tuđmanovim projektom Herceg-Bosne. Paraga tamo za načelnika glavnog stožera šalje Blaža Kraljevića, kojeg nakon pogibije u kolovozu 1992. nasljeđuje Ante Prkačin. Kraljevićev HOS sudjeluje u sistematskom progonu srpskog stanovništva, a zbog mučenja i ubojstava civila u Vojnoj ambulanti u Mostaru i logoru Dretelj kod Čapljine, koji je HOS držao do Kraljevićeve smrti, prošle je godine skupina HOS-ovaca osuđena na Sudu BiH, dok je jedan pripadnik HOS-a još 2011. osuđen u Švedskoj. Na Kraljevićevom pokopu Paraga je govorio o njegovoj ‘bezgraničnoj odanosti ideji Nezavisne Države Hrvatske’ i objavio da ga je posmrtno unaprijedio u krilnika, najviši čin HOS-a, koji su imali ‘samo najveći hrvatski vitezovi, Jure Francetić i Ante Vokić’.
Naravno da nije dvanaestogodišnja Aleksandra Zec jedino dijete ubijeno u ratu u Hrvatskoj. Stradale su stotine djece, a ubojstvo Olujićevih, koje su počinili pripadnici HOS-a, jedno je od najsvirepijih. ‘Naredba da se cijela obitelj ubije i opljačka, da se nakon svega kuća eksplozivom digne u zrak, bila je bestijalna, monstruozna ili, detaljnije i razumljivije, surova i okrutna, zastrašujuća i čudovišna’, napisao je sudac Zeljko u presudi. Naravno da nije istinita tvrdnja, koja se danas često čuje, da su hrabri HOS-ovci svi odreda bili časni borci i da nijedna postrojba HOS-a, za razliku od onih HV-a i HVO-a, nije optužena za ratne zločine. Ta laž da HOS-ovci nisu počinili nijedan zločin posebno se počela širiti otkako je Skejina ustaška postrojba 2014. dobila u Splitu svoj spomenik, na koji je naknadno bio dopisan ustaški pozdrav, a posljednji je put izrečena prošlog tjedna na medijskoj konferenciji u Zagrebu, koju su HOS-ovci održali nakon izbijanja skandala zbog postavljanja ploče sa zločinačkim pozdravom ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu. Tamo je, tražeći legalizaciju ustaškog pozdrava na referendumu, govorio i Anto Đapić, čovjek kojem je dobro poznato da su pojedinci i grupe ljudi koje je kroz HSP i HOS indoktrinirao i s ustaškom misijom slao u rat, počinili neke od najogavnijih ratnih zločina.
Osamnaestogodišnjaci Zoran Poštić i Davor Lazić stupili su dakle koncem 1991. u Zagrebu u Paragin ustaški HSP, odmah bili primljeni u Đapićev ustaški HOS i poslani preko Vinkovaca u Komletince u ustašku satniju Tomislava Madija, koji ih je uskoro, zajedno s njihovim vršnjakom Marijom Jurićem, Mijom Starčevićem i osobom nadimka Bosanac, poslao da pobiju i opljačkaju obitelj ‘nekog vikend-četnika’: Radomira Olujića, njegovu suprugu Anicu i djecu Milenu i Marka. I oni su to učinili. Na suđenju uhapšenoj petorici Ante Prkačin, koji je s Đapićem bio na postavljanju ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu, kazao je za Tomislava Madija da je ‘bio neustrašivi ratnik’ i čudio se da bi zločin mogao biti u vezi s njegovom postrojbom jer ‘to pravi ratnici ne čine’. Anto Đapić također je svjedočio da je Madi bio ‘najhrabriji i išao gdje drugi nisu htjeli’ i da za svoj ratni put ‘zaslužuje najviše ocjene’, te ustvrdio da o zločinu nije imao nikakvih saznanja, a da se osobno protivio ulasku maloljetnika u postrojbe. Isto je, premda Poštić, Lazić i Jurić u vrijeme primanja u njegovu ustašku stranku i paravojsku nisu ni bili maloljetnici, naglasio i Paraga, dodavši da je zgrožen zločinom za koji je doznao tek iz medija, da ga osuđuje i da se nada da Tomislav Madi u tome nema udjela.
Tako su, nevini u sudnici i zgroženi ubojstvom, svjedočili ljudi koji su početkom 1990-ih, u opakim ratnim okolnostima, ciljano i svjesno oživljavali i propagirali zločinačku ustašku ideju i vrbovali dobrovoljce šaljući ih da se bore pod zločinačkim ustaškim znakovljem u postrojbama nazivanima po ustaškim zločincima. Ciljano i svjesno, slali su ih da se bore pod simbolima zločina genocida, pod kojima je, samo u Jasenovcu, u prethodnom ratu ubijeno preko 80.000 ljudi, od toga više od 20.000 djece. I mnogi su u toj borbi poginuli. Danas, kada brojne HOS-ovske udruge brižno njeguju zločinački ustaški pozdrav, pokušavajući ga isprati u krvi onih koji su u toj borbi poginuli, kada ga nameću javnosti zapisujući ga na ploči u samom Jasenovcu, oni ne rade ništa drugo nego i dalje provode svoj politički program, zapišavajući Hrvatsku ustaštvom.
