U razgovoru s izaslanstvom Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), koje je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović početkom tjedna primila u sklopu MMF-ovog redovitoga konzultativnog posjeta Hrvatskoj, zaključeno je ‘kako se u Hrvatskoj vide blagi pozitivni pomaci, no oni su ostvareni u okviru rasta vanjskog okruženja’. U rutinskom i šturom saopćenju iz Ureda predsjednice ne precizira se je li navedenu konstataciju izgovorila predsjednica Grabar Kitarović, netko iz MMF-ova izaslanstva ili je, pak, izgovorena dvoglasno: predsjednica države se pohvalila kako se Hrvatska ipak kreće u pozitivnom gospodarskom smjeru, a MMF-ovci su istaknuli da to nije rezultat domaćeg rada nego vanjskog okruženja, odnosno Europske unije.
Sudeći, međutim, po trudu koji predsjednica Grabar Kitarović od svoga izbora ulaže u kritiziranje i kinjenje lijevoliberalne Vlade premijera Milanovića u svim svojim domaćim i međunarodnim razgovorima i javnim istupima, vjerojatno je i tu rečenicu izgovorila upravo ona. Jer, već je mnogo puta otkako je izabrana pokazala da će i u izbornoj kampanji za parlamentarne izbore gorljivo držati stranu HDZ-a, pa za sve što je loše u Hrvatskoj teretiti Kukuriku koaliciju, a ono što je dobro i pozitivno upisivati na konto okruženja u kojem Milanovićeva Vlada djeluje i koje je, navodno, sprečava da dokraja uništi zemlju. Karamarkov HDZ i njegovi izborni trabanti već dugo igraju na tu istu izbornu kartu: nesposobna i nedomoljubna Milanovićeva Vlada gura zemlju u propast, a od pada u ponor spašava je domoljubni dio naroda predvođen HDZ-om, uz malu pomoć europskih i ponekoga globalnog prijatelja.
HDZ već dugo igra na istu kartu: nesposobna i nedomoljubna Milanovićeva Vlada gura zemlju u propast, a od ponora je spašava domoljubni dio naroda predvođen HDZ-om
U toj HDZ-ovoj predizbornoj priči zanimljiv je upravo taj cinizam kojim se Milanovićevoj Vladi zamjera što se hrvatsko gospodarstvo počelo oporavljati zahvaljujući oporavku europskoga, kao da se Hrvatska upravo radi svojih razvojnih ekonomskih interesa nije toliko trsila postati članicom Europske unije, odričući se zarad toga i dobrog dijela svoga suvereniteta. Prešućuje se pritom i činjenica da su se i ekonomska kriza i recesija u Hrvatsku prelile iz istog tog ‘vanjskog okruženja’ i da, bez obzira na domaće strukturne gospodarske felere, one nisu autohtoni hrvatski proizvod, pa ih je i nemoguće iskorijeniti samo na domaćem ekonomskom terenu – to se može ponajprije na europskom i globalnom, o kojima narkomanski ovisi i maleno hrvatsko gospodarstvo. O brzini i efikasnosti u provođenju internih strukturnih reformi ovisilo je koliko dugo i kojim intenzitetom će se oporavljati hrvatsko gospodarstvo, ali i da su ih bivša HDZ-ova i aktualna Milanovićeva Vlada uspješnije provodile, hrvatsko gospodarstvo opet bi bilo u krizi i recesiji, jer je osuđeno slijediti sudbinu ponajprije europskoga, a potom i globalnoga gospodarstva. Samo tvrde nacionalističke glave imaju iluziju da Hrvatska može, uslijed svoje posebnosti i božjeg odabira, biti otok sreće u moru koje je okružuje.
Karamarkov HDZ na Milanovićevu Vladu sve češće predizborno nasrće i optužbama da je kriva zbog ‘bijele kuge’ i sve masovnijeg odljeva mozgova, što je, navodno, u njezinu mandatu uzelo maha upravo zbog katastrofalne ekonomske i demografske politike koju vodi. To što se jaz između broja novorođenih i broja umrlih u Hrvatskoj već desetljećima stalno povećava, što se već dugo, i prije mandata aktualne Vlade, više ljudi iz Hrvatske iseljava nego što se u nju useljava, u predizbornom otvaranju rasprave o demografskoj politici HDZ-u je nebitno, jer mu se zgodnim čini i na toj temi dokazivati svoje domoljublje i brigu za nacionalne interese, a svoje izborne takmace dodatno optuživati za protuhrvatsku rabotu. U tim predizbornim podmetanjima manipulira se i statističkim podacima, pa se, primjerice, prešućuje i podatak da među onima koji napuštaju Hrvatsku značajan udio imaju i Srbi koji su je odavno napustili a posljednjih godina svoj status rješavaju tek administrativno, što je tema koja domoljubnim nacionalistima sasvim sigurno nije na pameti kad govore o ‘bijeloj kugi’ i odljevu mozgova.
Lakše je druge optuživati za iseljavanje i odljev mozgova, nego građane uvjeravati da će im u nacionalnom čoporu biti toplije nego u europskim državama, gdje mogu tražiti bolji posao i bolji život
Shizofrena predizborna kampanja koju vodi HDZ do izražaja dolazi i kad Karamarko i drugi stranački čelnici tvrde da je Milanovićeva Vlada kriva i zbog navodno povećanog odlaska Hrvata, prije svih onih mlađih, na rad i obrazovanje u inozemstvo. Birače uvjeravaju da će oni, kao domoljubi, zaustaviti taj proces čim dođu na vlast. Istovremeno se i dalje kunu u svoju proeuropsku politiku, u maksimaliziranje prednosti koje je Hrvatska stekla članstvom u EU-u. Međutim, jedna od bitnih prednosti integracijskih procesa je sloboda kretanja ljudi i kapitala, pa su se i prošla HDZ-ova i sadašnja Vlada svojski trudile smanjiti broj članica Unije koje su uvele privremenu zabranu zapošljavanja hrvatskih radnika. Zabrana ukupno može trajati sedam godina, uvodi se po formuli 2+3+2, a na snazi je u 13 članica EU-a: 1. srpnja istječe rok prvim dvogodišnjim zabranama, a neslužbeno se najavljuje da će je i dalje zadržati samo tri EU-zemlje – Njemačka, Austrija i Velika Britanija, upravo one u kojima hrvatski radnici najradije i najčešće traže posao i dodatno obrazovanje. Od protivnika odlaska na rad i obrazovanje u inozemstvo čovjek bi očekivao da glasno zazivaju uvođenje i maksimalno produljenje zabrane zapošljavanja hrvatskih radnika diljem EU-a, ali od njih se takvoga glasa ne može čuti. Lakše je druge optuživati da su krivi za iseljavanje i odljev mozgova, nego hrvatske građane uvjeravati da ostanu ovdje jer će im u nacionalnom čoporu biti toplije nego u europskim državama u kojima će uskoro, uglavnom bez ikakvih ograničenja, moći tražiti posao, veću zaradu, uspješnije karijere, bolji život svojih obitelji…
Sve manje građana i birača vjeruje u te nacionalističke priče, pa ih ni Karamarkov HDZ ne priča tako ogoljene, nego ih zavija u navodno nedomoljubnu politiku Kukuriku vlasti, koja svojom jalovom ekonomskom politikom tjera Hrvate da okreću leđa domovini i odlaze trbuhom za kruhom. Rezultati ankete portala MojPosao nedvojbeno o tome svjedoče: 98 posto anketiranih izjasnilo se da bi se zbog posla preselilo, njih 48 posto preselilo bi se u druge dijelove Hrvatske ili u inozemstvo, a 47 posto anketiranih zbog posla bi se preselilo isključivo u inozemstvo, u golemoj većini u zemlje Europske unije. Svijest hrvatskih građana da su ujedno i europski građani neumitno raste. Mitologizacija nacionalne države ne može taj proces zaustaviti, može ga samo još više ubrzati i tjerati i one koji solidno žive da iskoriste šansu koju im pruža status građanina EU-a kako bi utekli prisilnom nametanju nacionalnog zajedništva i utjerivanju u nacionalne torove, što je omiljena predizborna taktika HDZ-ovih, ali i brojnih političara drugih stranačkih boja.
