S Henryjem Girouxom, američko-kanadskim intelektualcem, sveučilišnim profesorom, jednim od utemeljitelja kritičke pedagogije u SAD-u, autorom više od 60 knjiga i brojnih znanstvenih radova, razgovaramo o ekonomskoj, političkoj i društvenoj situaciji u Americi u jeku predizborne kampanje kojom dominiraju likovi poput Donalda Trumpa, čija se popularnost, uz ostalo, temelji na izjavama da su meksički imigranti silovatelji koji u Ameriku donose drogu i kriminal. Giroux se osvrnuo i na sve veću ekonomsku nejednakost, rasne nemire i militarizaciju američkog društva pod paskom Demokratske stranke.
Kako biste opisali sadašnje američko društvo na temelju popularnosti Donalda Trumpa, jednog od kandidata za predsjednika zemlje unutar Republikanske stranke?
Američko je društvo transformirano iz, premda nedostatnih, ideala demokracije u poredak kojim rukovodi financijska elita: to više nije demokracija, nego oligarhija i autoritarna država prožeta glorificiranjem materijalizma, kulturom celebrityja, građanskom nepismenošću, porastom kaznene države i beskrajnim spektaklom s naglaskom na nasilje. Ekonomska kriza nije iznjedrila alternativne ideje. Umjesto toga, dobili smo krizu prosudbe, promišljanja i politike. Trump utjelovljuje mračnu struju antiintelektualizma, militarizma, rasizma, kasino kapitalizma i kulta nasilja koji sada oblikuje svakodnevni život američkog građanina. On je ilustracija sirove ispraznosti mnogih Amerikanaca, koji bilo što nalik emocijama ili užitku osjećaju tek uranjanjem u neprestane šokove, spektakl nasilja i svijet u kojemu se okrutnost gleda kao sport ili oblik zabave. Donald Trump je novo lice fašizma, uzmu li se u obzir njegov rasizam, računanje na strah građana, slavljenje bogatstva kao jedinoga kriterija političkog vodstva, uz flagrantni egzibicionizam koji reprezentira sirovi oblik teatralnosti. On utjelovljuje ono što je Hannah Arendt nazvala nepromišljenošću, terminom koji je isticala kao temelj totalitarizma.
Liberali su dio problema
Kažete da u SAD-u nema puno demokracije, ali će politički mainstream reći kako je ta zemlja, unatoč svemu, i dalje najbolja po pitanju njegovanja demokratskih običaja?
Političari u Demokratskoj i Republikanskoj stranci se obmanjuju jer prihvaćaju američki ekcepcionalizam, koji nema utemeljenja u stvarnosti. Stalno slušamo o divnoj američkoj demokraciji, dok u isto vrijeme dronovima ubijamo nedužne ljude, vodimo ilegalne ratove u zemljama poput Iraka, dopuštamo da 400 najbogatijih obitelji kontrolira polovinu američkog bogatstva, masovno zatvaramo afroameričko i hispansko stanovništvo. Prihvaćati takvu logiku doista je oblik ludila utemeljen u povijesnoj, političkoj, rasnoj i etičkoj amneziji.
Odnosi li se to i na mandate Baracka Obame?
Obama je došao u Predsjednički ured s nizom demokratskih ideala, no ne samo da ih je odbacio, nego je povećao najgora autoritarna obilježja mandata Georgea Busha. Proširio je neoliberalne obrazovne politike, za njegovih mandata zatvoreno je i deportirano više meksičkih imigranata nego za bilo kojeg drugog predsjednika. Ukinuo je neke nelegalnosti koje je promovirala Bushova administracija, poput CIA-inih tajnih zatvora i specifičnih oblika mučenja, ali je otišao puno dalje u nasrtaju na građanske slobode kroz ciljane atentate, povećanje bespilotnog ratovanja i proširenje države nadzora. Obnovio je i Patriotski zakon, pokrenuo rat protiv zviždača, pokušao kazneno progoniti novinare, odbivši pritom suditi vladinim dužnosnicima odgovornima za mučenja. Proširio je i Zakon o vojnim komisijama, povećao korištenje tajnih sudova i spasio velike banke, smanjujući istodobno socijalna davanja za najranjivije slojeve stanovništva. Zbog kontrasta između retorike i desne politike koju provodi, Obama će ostati upamćen ne samo kao neiskren predsjednik nego i kao ključna figura u razvoju autoritarnog društva.
Obama je ukinuo neke nelegalnosti Bushove administracije, ali je otišao puno dalje u nasrtaju na građanske slobode kroz ciljane atentate, povećanje bespilotnog ratovanja i proširenje države nadzora. Zbog kontrasta između retorike i desne politike koju provodi, ostat će upamćen ne samo kao neiskren predsjednik nego i kao ključna figura u razvoju autoritarnog društva
Je li on samo simptom smrti liberalne političke klase, kako u jednoj od svojih knjiga tvrdi Chris Hedges? Što po tom pitanju možemo očekivati od Hillary Clinton, postane li američkom predsjednicom?
Liberali će učiniti sve da očuvaju kapitalizam i vladavinu tržišta. Umjesto da govore o dubokim socijalnim, političkim i ekonomskim problemima, oni su sudionici u proširenju desničarske agende, neovisno o tome je li riječ o rezanju socijalnih usluga, spašavanju velikih banaka, uništavanju države blagostanja i daljnjem uvođenju države kažnjavanja ili militarizaciji američkog društva. Oni su umjerena ruka financijske elite, u potpunosti pod kontrolom velikog biznisa, baš kao i republikanci. U političkom smislu postali su ekstremniji nakon 1980-ih godina, kad su nastojali udovoljiti krupnim kapitalistima i ekstremističkom krilu Republikanske stranke. Jednostavno pokušavaju uvesti umjerenost u galopirajući autoritarizam, bez ikakve vizije vrijedne prihvaćanja. Ideološki i politički su prozreti, posebno među mladim ljudima, i sada se smatraju dijelom problema, a ne rješenja.
Nedavno ste izjavili kako se u SAD-u odvija kontrarevolucija koja se ne može shvatiti pukim kritiziranjem sve prisutnije policijske brutalnosti?
Mislim da je potonje samo simptom bezakonja širih razmjera i da je nasilje duboko ukorijenjeno u neoliberalizam. Mislim da su elite dosta otvorene po pitanju politike koja je oblikovana u njihovu interesu. Promoviraju nejednakost, podupiru autoritarnu državu, prebacuju novac i moć s javnog u privatne džepove te kontroliraju sve ključne kulturne, političke i ekonomske institucije u društvu; oni, zapravo, mrze demokraciju i podupiru fašistički sustav u kojem su bogatstvo i moć dominantno u njihovim rukama.
Nada ipak postoji
Kao sveučilišni profesor desetljećima upozoravate na upropaštavanje i komodifikaciju javnog školstva, nazivajući to ratom protiv mladih. Koji su današnji simptomi toga rata?
Tiranija neoliberalizma nije samo u okrutnosti financijskih institucija i ekonomskih struktura, nego i u njihovom naumu da unište javne institucije poput škola u kojima se može uspostaviti kritička formativna kultura i da stvore vlastite obrazovne institucije u kojima će proizvoditi identitete, teme, socijalne odnose i ambijent oponašanja vrijednosti tržišta. U isto vrijeme izvrću jezik, koristeći termine poput slobode, individualizma i sreće za demoniziranje socijalne države, legitimirajući pritom najokrutnije forme sebičnosti, uz tezu da je jedina građanska dužnost beskonačno konzumiranje. Ratuju protiv mladih ljudi, posebno siromašnih manjina, na klasnoj i rasnoj osnovi. Umjesto da ih se promatra kao socijalno ulaganje, smatra ih se odvodom za ekonomiju. Podvrgnuti su mjerama štednje koje ih lišavaju ključnih socijalnih usluga, smislenih poslova i ikakve budućnosti koja će biti bolja od one što su je imali njihovi roditelji. U ovoj generaciji nada je zamijenjena prekarnošću. U njoj su mladi izmješteni iz diskursa demokracije. Njihovo ponašanje se kriminalizira i sve su više podvrgnuti policijskoj brutalnosti. To možemo vidjeti na ulicama SAD-a, gdje ubijaju nenaoružane mlade crne muškarce i žene, ponekad i djecu.
Često kritizirate intelektualce i predstavnike akademske zajednice, tvrdeći da su dio postojećega ekonomsko-političkog sustava. Kako tretiraju radikalne glasove iz intelektualne zajednice u SAD-u?
Tiranija neoliberalizma nije samo u okrutnosti financijskih institucija i ekonomskih struktura, nego i u njihovom naumu da unište javne institucije poput škola u kojima se može uspostaviti kritička formativna kultura. Također, ratuju protiv mladih ljudi, posebno siromašnih manjina, na klasnoj i rasnoj osnovi
Uvjeti u kojima postoji mogućnost razvoja radikalne kritike su dobrim dijelom nestali. Visoko obrazovanje je uništilo autonomiju akademskih radnika. Oko 70 posto profesora i drugih radnika na fakultetima nema stalne radne odnose ili neku moć. Također, brojni su intelektualci, poput Normana Finkelsteina ili Stevena Salaite, zbog političkih stavova ostali bez ugovora. S druge strane, mainstream mediji u SAD-u gotovo u potpunosti ignoriraju stavove radikalnih intelektualaca i tako utišavaju njihove glasove. Ti trendovi snažno utječu na intelektualce, posebno većinu onih koji se skrivaju u svojim stručnim područjima i objavljuju radove koji su ili apstraktni ili bezopasni, ili se jednostavno prilagođavaju neoliberalnim oblicima vladanja i patologiji koja trenutačno oblikuje visoko obrazovanje. U manjini su intelektualci poput Cornela Westa, Stanleyja Aronowitza, Gayatri Spivak i Carol Becker; oni djeluju u javnosti, zajedno sa sve većim brojem novinara poput Chrisa Hedgesa i Normana Solomona, ali i mladih intelektualaca iz afroameričke zajednice, posebno pokreta Black Lives Matter. Neka nada postoji.
Smatrate da su pokreti poput Black Lives Matter prijetnja sustavu? Koje su njihove perspektive?
Mislim da je svaki pokret koji ima mogućnost masovne mobilizacije prijetnja sustavu. Taj konkretni pokret je fokusiran na policijsku brutalnost i rasizam, ali su ujedno i jedna od rijetkih organizacija toga tipa koja govori o klasnom ratu i kapitalizmu. Oni, naime, ne zazivaju reforme, nego promjenu sustava u kojem rasizam i predatorski kapitalizam ne mogu biti odvojeni jedan od drugog. Vrijeme će pokazati hoće li se taj pokret proširiti i ponuditi adekvatnu kritiku kapitalizma, usredotočenu na prevladavanje rasizma i ukidanje kapitalizma.
Sanders govori o ključnim temama
Kako gledate na predsjedničku kandidaturu Bernieja Sandersa, demokratskog socijalista, unutar Demokratske stranke?
Dio ljevice ga prokazuje zbog podrške izraelskom bombardiranju Gaze, ratu protiv terora, vojnom proračunu i nedostatku komunikacije s rasnim i etničkim manjinama. Smatram da je njegova kandidatura pozitivna zato što ističe demokratski deficit u SAD-u. Sanders govori o ključnim temama o kojima u političkom mainstreamu nitko ne priča, dokazujući time da u američkoj javnosti i dalje postoji prostor za promoviranje razuma, pravde i logike, kao kontrapunkt onoj trampovskoj fašističkoj mobilizaciji žudnje, emocija i nerazuma. Mislim pritom na komadanje velikih banaka, povećanje socijalnog i zdravstvenog sustava, progresivno oporezivanje korporacija, snažne sindikate, nove ekonomske modele i tome slično. Problem je što traži radikalne reforme kroz platformu korporativizirane Demokratske stranke, a ne unutar neovisne političke stranke. Sanders je pristojan čovjek koji je odlučio ići u kampanju unutar smrtonosne političke mašinerije. U tom bi kontekstu njegov poraz mogao poslužiti kao pokazatelj ograničenja progresivnih politika unutar Demokratske stranke.
Kakvo je stanje američke ljevice i koliko ona uopće prokazuje rasističke ispade, klasni rat, strane vojne intervencije ili državu nadzora?
Ljevica govori o tim problemima, posebno o rasizmu. Postoji mladi pokret među afroameričkim stanovništvom koji rasizam povezuje ne samo s policijskim nasiljem nego i sa siromaštvom, ekonomskim nasiljem i potrebom za dubokim političkim i ekonomskim strukturnim promjenama. Najveći problem s američkom ljevicom je u njezinoj fragmentiranosti i činjenici da nisu formirali veći politički pokret. Razjedinjenost je slabost ljevice i njezin politički poraz. Nadam se da će se to promijeniti u budućnosti, kao reakcija na još veću okrutnost neoliberalne moći koja stvara bijedu i represiju.
