Tomislav Karamarko hvali se da 80 posto kandidata na izbornim listama Domoljubne koalicije čine novi, uglavnom mlađi ljudi. Drugim riječima, Karamarko je retuđmanizaciju HDZ-a navodno uspješno proveo potiskujući stare stranačke kadrove koji su u doba Ive Sanadera i Jadranke Kosor detuđmanizirali stranku i udaljili je od njezinih izvornih ‘domoljubnih’ korijena. Biračima je navodno ponuđen poletniji i mlađi HDZ, koji je opet ukorijenjen u Tuđmanovoj domoljubnoj politici.
Izborne liste Domoljubne koalicije, međutim, pričaju neku drugu priču, koja se dosta razlikuje od one predizborne Karamarkove: na prvih šest mjesta koalicijskih izbornih lista u svih deset izbornih jedinica s kojih se, po izbornim anketama, gotovo sigurno osvaja zastupnički mandat smjestila su se stara i široj javnosti već dobro poznata stranačka lica. Od 60 kandidata s vrha izbornih lista, plus tri kandidata u 11. izbornoj jedinici, njih 40 stari su HDZ-ovi kadrovi – bivši ministri, saborski zastupnici, dugogodišnji regionalni i lokalni stranački i drugi dužnosnici. Dvije trećine kandidata kojima ankete prognoziraju osvajanje zastupničkog mandata stranački su kadrovi koji su to bili i u doba Sanadera i Jadranke Kosor: s njima su detuđmanizirali HDZ, a s Karamarkom ga retuđmaniziraju; s njima su zemlju uveli u krizu i recesiju, a s Karamarkom će je izvući i vinuti u neslućene razvojne visine; s njima su stranku i državu bacili u korupcijsko blato, a s Karamarkom će ih oprati i očistiti od korupcije i kriminala zbog kojih su dobrim dijelom izgubili na prošlim parlamentarnim izborima.
Kako izgleda taj novi i pomlađeni HDZ upečatljivo svjedoči izborna lista iz 9. izborne jedinice koju predvodi upravo Tomislav Karamarko: odmah iza njega na nju su uvršteni Josipa Rimac, Božidar Kalmeta, Ante Sanader, Darko Milinović i Goran Pauk, redom ‘novi’ stranački ljudi za kojima se navodno ne vuku repovi iz prošlih vremena. Zlobnici bi rekli da je Karamarko u ‘svojoj’ izbornoj jedinici zaigrao na staru i sigurnu kartu, ali tako je uglavnom i u većini drugih izbornih jedinica, u kojima su također u vrhovima izbornih lista s kojih se ulazi u Sabor dugogodišnji stranački kadrovi koji su obnašali i obnašaju državne, regionalne i lokalne dužnosti. Uz šefove HDZ-ovih koalicijskih partnera, među kojima je također puno olinjalih političkih mačora, tu su primjerice Željko Reiner, Davorin Mlakar, Milan Kovač, Miroslav Tuđman, Andrija Mikulić, Josip Đakić, Tomislav Tolušić, Tomislav Čuljak, Dražen Bošnjaković, Goran Marić, Gordan Jandroković, Jasen Mesić, Domagoj Ivan Milošević, Oleg Butković, Zlatko Ževrnja, Branko Bačić, Ivan Šuker… Sve su to ljudi koji su uglavnom poslušno slijedili Sanadera, većina je to činila po modelu kud on okom, tu oni skokom, a na sličan način su se držali i za skute Jadranke Kosor dok je bila stranačka šefica i premijerka, pa im je već postalo ‘prirodno’ stanje da i u Karamarkovoj ekipi budu udarne stranačke pesnice u pokušaju da na parlamentarnim izborima opet osvoje vlast kao ‘novi’, ‘pomlađeni’ i ‘poletniji’ HDZ.
U zahuktaloj izbornoj kampanji Tomislav Karamarko sve glasnije i žešće optužuje svoje glavne izborne konkurente da lažu čim zinu dok nagovaraju birače da im povjere još jedan mandat. No i on i njegove stranačke uzdanice obmanjuju birače kad govore da su 80 posto njihovih kandidata novi, mlađi stranački ljudi, a nakon što su stručnjaci iz Ifo instituta u ‘Jutarnjem listu’ jasno poručili da nisu sudjelovali u izradi izbornog programa Domoljubne koalicije i da on nije povezan s njihovim analizama i projektima koje su uradili po narudžbi HDZ-a kao dugoročni gospodarski program čijom bi se realizacijom pokrenuo novi razvojni ciklus, očito je da HDZ i njegovi koalicijski partneri obmanjuju birače i kad im govore kakvu će ekonomsku politiku voditi ako osvoje vlast. Ona ili neće biti onakva kakvu su predložili njemački eksperti ili će biti sasvim drukčija od one koju u izbornoj kampanji obećavaju biračima. U oba slučaja birače prevode žedne preko vode jer ih mame i znanjem njemačkih stručnjaka i izbornim programom kojega se zapravo odriču.
Predizborno laganje i obmanjivanje birača nije neko veliko iznenađenje. Kad biračima nudi ‘nove’ stranačke ljude i njemački ekonomski program, Karamarko s jedne strane pokazuje da je svjestan stranačkog jada i slabosti koje je naslijedio kad je postao HDZ-ov lider, a s druge strane priznaje da nema ni snage ni volje da reformira kako svoju stranku tako i čitav sustav političkih stranaka. Političkim strankama već desetljećima vladaju uglavnom politički čopori koji vjerno slijede svoje vođe, sve dok su snažni i moćni da im osiguraju sudjelovanje u podijeli državnog plijena. Kad posrnu i izgube tu moć, većina pripadnika čopora spremna je preko noći stati uz novoga vođu i slijediti ga u borbi za novi plijen, svjesni da i on bez njihove većinske podrške nema što tražiti u sukobu s drugim stranačkim čoporima. Karamarko bi deklarativno s novim ljudima vodio HDZ u izborne pobjede, ali priznaje i da u dalmatinsko-ličkoj izbornoj jedinici može pobijediti jedino ako uz sebe ima stare pripadnike HDZ-ova čopora – Kalmetu i Milinovića. Neki novi klinci morat će sačekati da prirodna selekcija učini svoje, kao što su i njemački stručnjaci i njihovi ekonomski programi u izbornoj kampanji tek dimna zavjesa za pusta obećanja koja Domoljubna koalicija nudi biračima, a tek će poslije izbora i oni i svi građani Hrvatske vidjeti što će se od njihovih politika doista realizirati.
Stranački politički sustav, proporcionalni izborni sustav sa snažnim elementima većinskog sustava i parlamentarni sustav u kojemu je Sabor pretvoren u puki privjesak izvršne vlasti i stranačkih centrala, zacementirali su vladavinu stranačkih političkih čopora. Čoporizacija stranaka čoporizirala je i najveći dio biračkog tijela, pa je uoči izbora sigurno jedino to da će i u sljedećem parlamentarnom sazivu dvije trećine zastupničkih mjesta opet zauzeti dugogodišnji pripadnici stranačkih čopora. Jer i u vrhovima izbornih lista gotovo svih drugih koalicija i stranaka prevladavaju okorjeli pripadnici stranačkih čopora vjerni svojim aktualnim vođama barem dok ne saznaju izborne rezultate. Oni su već sada osigurali zastupničke plaće i kakav-takav utjecaj u stranačkim politikama, a o tome hoće li ga imati i u izvršnoj vlasti, ovisi i njihova vjernost sadašnjim vođama čopora. Ako će izgubiti taj utjecaj ili ga neće osvojiti, najvjerojatnije je da će krenuti u potragu za novim vođama čopora kako bi dodatno produžili vijek svojeg političkog trajanja. I tako će biti sve dok se sustav političkih stranaka, izborni sustav i partitokratski parlamentarni sustav radikalno ne reformiraju i ne demokratiziraju kako bi dokinuli vladavinu stranačkih čopora, a posljedično i političku čoporizaciju većeg dijela biračkog tijela.
