Vukovar je i službeno postao ‘stanica za tehnički pregled’ ćirilice, odnosno vukovarskih Srba. Svake godine u listopadu tamošnji gradski vijećnici testirat će i odlučivati udovoljava li ćirilica, odnosno vukovarski Srbi, njihovim ‘suptilnim’ kriterijima o ‘stupnju razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga’. Na upravo završenom ovogodišnjem testiranju ćirilica, odnosno vukovarski Srbi, nisu prošli i svoja manjinska prava zajamčena Ustavom i međunarodnim konvencijama mogu okačiti mačku o rep. Jedanaest vukovarskih gradskih arbitara, na prijedlog Karamarkove vukovarske uzdanice, gradonačelnika Ivana Penave, uz grlatu podršku deklariranih ustašofila, presudilo je da pojavljivanje ćirilice, odnosno vukovarskih Srba, u tamošnjoj javnosti šteti ‘razumijevanju, solidarnosti, snošljivosti i dijalogu’, pa su odlučili da je ćirilica podobna samo za kućnu uporabu i zatvorene prostore, a i vukovarski Srbi mogu svoj nacionalni identitet iskazivati samo u svoja četiri zida kako, navodno, ne bi iritirali nacionalne osjećaje hrvatske većine i tako poticali međunacionalne sukobe.
Istoga dana kad je Arsen Dedić zauvijek napustio Hrvatsku i ćirilici u Vukovaru zalupljena su vrata. Arsen i njegov otac Jovan nikad se više neće vratiti u Hrvatsku, a Karamarkov HDZ očito je istu sudbinu namijenio i ćirilici u Vukovaru. Već sada, tvrde, u Vukovaru Srbi ne čine trećinu stanovništva, pa zapravo i nemaju pravo na javnu uporabu svojega jezika i pisma, a ako HDZ-ova tvrdnja trenutno ne drži vodu, očito će sve učiniti da koliko sutra Srbe spuste ispod cenzusa koji su propisali, kako bi ih pretvorili u brojku koja će prekriti i prebrisati njihov nacionalni identitet, njihovu prošlost, sadašnjost i budućnost u tom gradu. Ako budu tihi i što sličniji Hrvatima, mogu ostati živjeti u Vukovaru, a ako štogod preko toga zatraže, najmanje jednom godišnje dobit će po prstima jer, eto, samim svojim pojavljivanjem u javnosti remete stupanj razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga. Naravno, ako im se ne sviđa uloga zamoraca na kojima Karamarkovi ‘domoljubni’ stručnjaci testiraju razinu etničke tolerancije u gradu, široko im polje, mogu otići iz kaveza u koji su smješteni.
Tomislav Karamarko je svojom izjavom o ukidanju ponižavajuće koalicije HDZ-a sa SDSS-om, koju su sklopili i njegovali njegovi prethodnici, kao novoustoličeni lider HDZ-a odmah Srbima u Hrvatskoj najavio da za njih dolaze loši dani, u kojima će svoj nacionalni identitet morati vratiti u privatnu sferu. Hajderizacija Vukovara i Hrvatske bila je i ostala jedna od ključnih poluga u Karamarkovoj politici vraćanja nacionalističkim korijenima HDZ-a. Odnos prema srpskoj manjini nije uspostavljen samo kao mjera HDZ-ova domoljublja, nego se i svim drugim političkim akterima u zemlji nameće kao mjerilo njihova domoljublja, ponajprije SDP-u i njegovim koalicijskim partnerima kao glavnim izbornim konkurentima. I ovotjedno HDZ-ovo službeno protjerivanje ćirilice iz Vukovara ujedno je poziv Milanovićevoj vladi, SDP-u i Kukuriku koaliciji da se neposredno uoči parlamentarnih izbora navodno iskažu kao hrvatski domoljubi ili srbofili: ako poštujući Ustav i zakone ponište odluku o protjerivanju ćirilice iz Vukovara, eto Karamarkovu HDZ-u prilike da u izbornoj kampanji diljem Hrvatske upre u njih prstom i prokaže ih kao srbofile kojima je hrvatsko domoljublje zadnja rupa na svirali. U taj HDZ-ov domoljubni žrvanj SDP i njegovi partneri već odavno su uvučeni i sve se češće pristaju utrkivati s HDZ-om u dokazivanju domoljublja, sukladno kriterijima koje je nametnula Karamarkova stranka, a koji se uglavnom temelje na procesu osamostaljenja i Domovinskom ratu, Tuđmanovoj i veteranskoj politici, obljetnicama ‘Oluje’, odnosima s Katoličkom crkvom, arbitraži o granici sa Slovenijom, odnosima sa Srbijom…
Ćirilica u Vukovaru samo je najupečatljiviji simbol načina na koji se Karamarkovo domoljubno hrvatstvo prelama preko leđa srpske manjine u Hrvatskoj. Preostali Srbi u Hrvatskoj opet su promovirani u remetilački faktor i glavnu opasnost po hrvatske nacionalne i državne interese. Opet su u izbornim kampanjama postali vreća za napucavanje na kojoj se skupljaju glasovi birača: tko udara žešće i češće, navodno će i ovaj put skupiti više biračkih glasova. S približavanjem izbora, srpske političke predstavnike sa svih strana prozivaju za navodni etnobiznis, a najgrlatiji su pritom oni koji su ne samo svoje političke nego i profesionalne karijere izgradili na gorljivom domoljubnom hrvatstvu.
Uobičajilo se i prijetiti srpskim organizacijama i udrugama ukidanjem proračunskog financiranja njihovih aktivnosti, kao da se radi o milodarima, a ne o stečenim pravima koja se temelje i na porezima koje plaćaju i Srbi kao hrvatski državljani. Sve otvorenije se najavljuju i zabrane obilježavanja obljetnica do kojih Srbi u pojedinim dijelovima Hrvatske još uvijek drže jer su dio njihove povijesti i identiteta. U posljednje vrijeme i zadnja šuša u ovoj zemlji pokušava uređivati srpska manjinska glasila, prebrojavaju se krvna zrnca onih koji u njima pišu, prijeti se sudskim progonima i ukidanjem proračunskih dotacija, a sve kako bi se i ona utopila u domoljubnu bezgrešnost ogromne većine ostalih medija.
Karamarko je, doduše, svima u Hrvatskoj najavio da kad dođe na vlast nikome neće dopustiti da javno kritizira i osporava službenu domoljubnu politiku koju će njegova stranka kreirati i inaugurirati. U svojim domovima moći će biti drukčiji, misliti svojom glavom, kritizirati i osporavati, ali u javnom prostoru imat će samo zborno pjevati pod njegovom dirigentskom palicom. Sada, dok se Karamarkova stranka uspinje na vlast, na Srbima u Hrvatskoj uvježbava utjerivanje ‘domoljubne’ politike, koju će uskoro morati slijediti svi u zemlji. Istina, ona je prethodno testirana i uvedena u HDZ, u kojemu već neko vrijeme nema ‘drukčijih’, barem ne u javnosti, gdje svi misle i govore kao jedan, odnosno kao Karamarko i njegovi stranački odabranici.
Zabrana javne upotrebe ćirilice u Vukovaru poruka je tamošnjim, ali i svim Srbima u Hrvatskoj da zaborave na svoja ustavna i univerzalna manjinska prava jer su njihova nacionalna pripadnost i identitet, po sudu Karamarkova HDZ-a, crvena krpa u kojoj ‘domoljubni’ Hrvati prepoznaju iskonske neprijatelje kojima će, ako zatreba, konačno stati na kraj i zatrti im svaki trag u Hrvatskoj. No poruka je to i drugima u zemlji koji bi da budu drukčiji od HDZ-ovih ‘domoljubnih’ Hrvata, da će i oni doći na red, jer nema tog pojedinca i skupine ljudi koji su vrjedniji od HDZ-ovog hrvatskog ‘domoljubnog’ zajedništva da bi im se dopustilo da kvare nacionalnu idilu.
