Muke s hrvatskim jezikom pokazuju se za gospodina Tima Oreškovića kao sretna okolnost. Ljude zabavljaju njegova gramatika i izbor riječi, oni prate kako guta vokale i pokušava zbrzati za njega nezgodne formulacije, pri čemu propuštaju ono bitno. Propuštaju čuti što to on s mukom govori. Kad bi se na to koncentrirali, ubrzo bi im postalo jasno da tu sve odzvanja prazninom. Od njega nismo dosad čuli niti jednu jedinu ozbiljnu analizu hrvatskih ekonomskih nevolja, niti neku svježu zamisao kako ih riješiti. On kao da je sazdan po mjeri nekad glasovitog američkog ekonomista Johna Kennetha Galbraitha (oca prvog ambasadora u Hrvatskoj u Tuđmanovo doba), koji je tipičnog financijaša opisivao kao čovjeka za čiji su uspjeh najvažniji dobar krojač, konformistička narav i sposobnost da ponavlja pomodne ekonomske fraze.
U slučaju premijera Oreškovića to su one iste fraze koje ponavljaju svi političari na svim razinama, od zaklinjanja u reforme do prizivanja investicija. Pa ipak, kako vrijeme prolazi, sve se više pokazuje da u njegovom frfljanju ima sistema. To je onaj poznati sistem kojim se pojedine zemlje izručuju na milost i nemilost međunarodnim kreditorima iza kojih stoji krupni kapital, a njihovi stanovnici kolektivno dospijevaju pod ovrhu. Nije točno da Oreškovićeva vlada ne radi. Na njenom je dnevnom redu smanjivanje velikih stavki proračuna, mirovina i zdravstva, a odmah slijedi i ovrha, odnosno prodaja imovine. Tako brzi iskorak prema grčkoj sudbini nije u Hrvatskoj nikad dosad zabilježen.
Orešković zaista nema nikakvih novih ideja. On samo ponavlja, ali i provodi vladajuću dogmu međunarodnog krupnog kapitala, koja propisuje da se sve mora privatizirati. I to ne samo imovina, već i troškovi. U tom svijetu nema više ni socijalne države, ni ljudske solidarnosti. Svatko je sam i svatko sam mora sve platiti. Tko ima novca školovat će djecu, liječiti se i duže živjeti. Tko nema, sam si je kriv. Sav lopovluk i korupciju s kojima smo sad suočeni nije dopuhao neki slučajni vjetar. To je mračna, ali zakonita posljedica novih društvenih pravila i njihovog morala. To je posljedica očajničke želje da se po svaku cijenu prijeđe u tabor bogatih. Tako funkcionira svijet budućnosti koji se, kao što pokazuje primjer mirovina, sustavno gradi godinama unaprijed. Produžavanje mirovinskog staža nije vatrogasna mjera u sadašnjoj krizi. To je segment dugoročnog plana kako da najveći dio stanovništva dobije manje, a bogata i moćna većina više. Sve ostalo je dimna zavjesa. Jedino se zaboravlja da nema akcije bez reakcije.
Nasuprot tome, prodaja imovine, ta ovrha hrvatskih građana, posao je koji treba završiti odmah. Vidjeli smo, čak i na telefonskoj sjednici. Kako Hrvatska ima iznimno ružna sjećanja na slične akcije iz prošlosti, želi se stvoriti dojam da je sad sve drukčije. Da se sad radi lege artis i u najboljem interesu zemlje. Istina je upravo obratna. Sve je isto kao i prije. Prodaju se najbolja poduzeća, da bi se dobiveni novac spiskao u proračunu. Jedino ponuđena roba nema više dimenzije jedne Ine. Kao ni prije, ni sad nitko ne pita zašto krupne svjetske tvrtke i moćni bankari ne grade ništa novo u Hrvatskoj. I zašto se njihove investicije svode na to da hrvatska imovina prelazi u njihovo vlasništvo, a njihov novac u hrvatski budžet. Iz njihovog ugla promatranja, to jesu investicije koje im povećavaju imovinu i donose razvoj. Ali što dobivaju Hrvatska i njeni građani? Ništa, osim pohvala da su vjerni dogmi po kojoj sve mora biti privatno. Dogmi koje se ne drže ni Njemačka, ni Francuska, ni mnoge druge razvijene zemlje. Tako i u Hrvatskoj posluje njemački državni telekom, a Hrvati se voze u automobilima proizvedenim u njemačkim ili francuskim državnim tvornicama.
Novi val prodaje domaćih poduzeća što ga pokreće vjetar koji sebe naziva domoljubnim proizvodi i nove ekonomističke teorije o tome što je strateški važno za zemlju, odnosno što se smije prodati, a što ne. Posebno je popularan jednostavan recept da u vlastitim rukama treba zadržati samo prirodne monopole. Kao da smo svi pali s kruške i kao da nemamo baš nikakva iskustva. Na primjer, da stranac kupuje domaću tvrtku samo zato da bi je isključio kao konkurenciju i da bi zauzeo njeno tržište. Ili da je nakon preuzimanja prebacuje u svoje poslovno okruženje, a odbacuje njene dotadašnje kooperante i dobavljače. Nakon prodaje najveće mljekarske industrije pred nosom nam propadaju hrvatski proizvođači mlijeka i uvozi se mlijeko u prahu, a naši mudraci filozofiraju o prirodnim monopolima. Ni Podravka, kao ni mljekarska industrija, to sasvim sigurno nije, ali ona osigurava opstanak poljoprivrednim proizvođačima cijele regije. Što će se dogoditi nakon prodaje? Čija će mrkvica i celer tada biti u Vegeti? I tu imamo iskustva. Zahvaljujući mesnoj industriji Gavrilović nisu živjeli samo ljudi u selima oko Petrinje i Siska, već i mnogi iz okolice udaljenog Karlovca. U toj kooperaciji tvornica im je osiguravala stoku za uzgoj i veterinare i otkupljivala sve što su proizveli. A onda ju je dobio vlasnik koji je isto toliko Hrvat kao i Tim Orešković. Nekad je tvrtka Gavrilović bila izvoznik hrane čak i za američku vojsku. Sad sirovine kupuje u Austriji.
O tome da se nastavi s takvom praksom sad su glasali domoljupci na telefonskoj sjednici. Možemo samo zamisliti kako je to išlo. Halo! Slažeš li se? Naravno da se slažeš, moramo to obaviti odmah, kako bi nam rejting agencije bile što sklonije. Ako nas pohvale, imat ćemo niže kamate. A i proračun ovisi o tome itd. Tko da odoli takvom uvjeravanju. A možda nikoga nije ni trebalo uvjeravati. Vjerojatno je svatko znao što mu je dužnost i čime mora platiti stranačko povjerenje i stečene privilegije.
Ni domaće vlasništvo, naravno, ne osigurava željeni razvoj. Zapravo, oblik vlasništva nije najvažniji, iako nas u to uvjerava dogmatika kapitalističkog monizma (koja nije manje ortodoksna od boljševičke, iako ima suprotni predznak). Zaista je važno samo tržište. Dobar je svaki oblik vlasništva koji se potvrđuje na njemu. Zato bi država morala ostaviti na miru svakoga tko dobro posluje iako je u njenom vlasništvu, a ne smatrati da smije s poduzećima raditi što hoće samo da bi jednokratno popunila budžet. Ona, međutim, ima drugi zadatak, koji Tim Orešković ne spominje ni u kojem glagolskom obliku ili padežu. To je stvaranje uvjeta u kojima će domaća proizvodnja biti isplativija od uvoza i u kojima će izvoz biti isplativiji od prodaje u zemlji. A to je njegov jedini pravi posao i bit će jedina ozbiljna zadaća svakoga tko ubuduće uđe u kabinete na Markovu trgu.
