Nekoliko stotina ljudi s bijelim ružama i svijećama u rukama okupilo se jučer na dječjem groblju Viktorovac u Sisku, na dostojanstvenom skupu odavanja počasti žrtvama tzv. Prihvatilišta za djecu koje je bilo u funkciji od početka avgusta 1942. do početka januara 1943. Od gladi, iscrpljenosti i bolesti u njemu je, prema podacima Ante Dumbovića, umrlo oko 1.200 djece, dok je kroz sve logorske kapacitete Prihvatilišta prošlo oko 7.000 djece. Samo zahvaljujući učitelju Dumboviću, sestrama Crvenog križa, Akciji Diana Budisavljević i mnogim neznanim građanima Siska i okolice, broj umrle djece nije bio drastično veći.

Skup je organiziralo Srpsko narodno vijeće uz podršku sisačkog gradskog Vijeća srpske nacionalne manjine. Komemoraciji su prisustvovali gradonačelnica Siska Kristina Ikić Baniček, otpravnica poslova ambasade Republike Srbije u Hrvatskoj Bosa Prodanović, velečasni Branimir Motočić u ime Katoličke crkve, bivši logoraši i brojni predstavnici srpske manjinske samouprave i srpskih organizacija.

Održan je parastos koji je služio mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije sa sveštenstvom eparhije.

-  Ovde smo se okupili ne da se bavimo analizama, licitiramo žrtvama i tažimo uzroke stradavanja djece, već da im odamo pomen i da se pomolimo za pokoj njihovih duša. Dječja čistoća nevino stradalih sudionik je u svetosti Božjoj. Oni, ta sveta djeca, mole se za sve ljude, za mir u svijetu, čistoću i ljubav, da se iskorijeni zlo među ljudima. Tko nije spreman za pokajanje, nije spreman ni za praštanje – istaknuo je Porfirije.

Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Vlade RH, naglasio je kako je na takvom mjestu teško govoriti, ali je još teže šutjeti jer kad umre dijete, svijet bi morao stati i zadrhtati težinom tuge, neizmjernog bola, jer je umro dio nas i dio svijeta.

- Od uspostave tzv. NDH, na osnovu rasnih zakona, na snagu je stupio sustav progona i likvidacije Srba, Roma i Židova, kao i političkih neistomišljenika, izolacijom u tzv. radne sabirne logore, ali i tzv. dječja prihvatilišta, odnosno logore. Logor u Sisku bio je u sastavu Prolaznog logora za izbjeglice, a u njega su kaznene ekspedicije ustaša i Nijemaca, gotovo tokom čitavog rata, dovlačile žene i djecu. Majke su gonili na prisilni rad u Njemačku, a djecu trpali u tzv. 'prihvatilišta' iz kojih se teško izlazilo – objasnio je Tolanuer.

- Nažalost, danas se nerado i veoma malo govori kako o stradanjima u ustaškim dječjim logorima, tako i o onima koji su uz najveći rizik spašavali tu djecu. Na djelu je radikalni i agresivni povijesni revizionizam koji ne samo da pokušava opravdati i rehabilitirati sistem tzv. NDH, nego i negirati stradanja u logorima, te proglašavati revizionistima one koji ukazuju na punu međunarodno-povijesno verificiranu istinu o toj tvorevini – istaknuo je predsjednik Svjeta za nacionalne manjine.

Tokom programa je Jerina Stefanović, maturantica Srpske pravoslavne opšte gimnazije 'Kantakuzina Katarina Branković' iz Zagreba, recitirala pjesmu 'Jedan maleni cvijet' Branka Miljkovića, dok je Anastasija Ostojić otpjevala pjesmu 'Gde si bilo jare moje'. Potom je uslijedilo polaganje bijelih ruža na spomenik koji predstavlja posljednje počivalište nedužne djece.

Jednu od ruža položio je i Milinko Čekić, predsjednik Udruženja logoraša 1941. - 1945. iz Beograda.

- Kad god se vraćam na ovo mesto, uvek mi se jave sećanja na 1942. kad sam kao dete bio logoraš dečjeg logora u Sisku - rekao je za 'Novosti' Čekić koji je tih godina s porodicom s Kozare došao u Jasenovac.

- Iz Jasenovca smo posle mesec i po dana deportovani na Grubišno polje, a onda preko Bjelovara ponovo u Sisak gde su mene i moje dve sestre oduzeli od majke. Mi smo ostali u logoru, a majka je otpremljena u Nemačku na prisilni rad. Moje dve sestre nisu preživele, ali se moja majka vratila - rekao je Milnko kojeg je iz logora u Zagreb spasila Diana Budisavljević.

- Jedna sestra stara devet meseci umrla je i sahranjena je na Mirogoju, a tek pred dve godine sam došao do dokumentacije o tome. Druga je umrla u Bjelovaru jer je imala tešku povredu glave, a ja sam sticajem okolnosti preživeo.

Ni Milja Janković nije mogla suzdržati suze.

- Moja mala sestra Ljubica umrla je u Solani pored mene. Tu negdje sada leži i ona i moja druga braća i sestre – kazala je Milja, koja je uz jednu od sestara jedina preživjela od devetoro djece iz njene porodice dovedene iz Bosanske Dubice.

Nastavak programa komemoracije također je odisao simbolikom jer je održan u Glazbenoj školi Frana Lhotke, bivšoj sisačkoj sinagogi koja je nadživjela svoje vjernike stradale u holokaustu 1942. godine. Nakon što je Jerina Stefanović pročitala odlomke iz dnevnika Diane Budisavljević, operna solistica Anastasija Dikmikj uz klavirsku pratnju Nine Cossetto otpjevala je tri numere iz 'Pjesme o smrti djece' Gustava Mahlera, djela koje je nastalo u tragičnim okolnostima, odnosno nakon smrti dvoje djece. Program koji je moderirala Olivera Radović završen je jermenskom narodnom pjesmom u izvođenju Anastastije Ostojić.