Finvest Corp je drvno-prerađivačko poduzeće iz Čabra, široj javnosti najpoznatije po ne tako davnim najavama njegova gazde Marijana Filipovića da će ga prepisati u vlasništvo radnicima. I dosta se otada pisalo i govorilo u slavu takve neviđene kapitalističke bajke, da bi od nekog momenta sve naprosto stalo, a onda je – kao da nikad nije bilo nikakvih obrata na vidiku – krenula jedna od onih uobičajenih naših priča. U travnju prošle godine radnici su prestali primati dohodak i nisu ga vidjeli sve do danas. Potkraj 2014. godine FINA je upravi poduzeća odobrila otvaranje postupka predstečajne nagodbe i, naravno, deblokirala mu račun.
U pozadini tog ishoda ostalo je 98 milijuna kuna duga prema radnicima i ostalim vjerovnicima koji su naspram uprave bili skloni pokretanju stečaja i naplaćivanju svojih potraživanja uz nastavak proizvodnje. Finvest Corp inače uključuje četiri sastavnice: pilanu u Gerovu, pogon za impregnaciju drva, tvornicu namještaja i građevinski odjel. U međuvremenu je djelovala samo pilana, kao što smo uspjeli doznati iz dobro obaviještenih krugova bliskih radništvu, no i to je navodno funkcioniralo samo na crno, dakle u ilegali, mimo računa.
- Ništa se zapravo ne događa - rekla nam je radnica Ajka Kovač iz tvornice namještaja, članica Novog sindikata - a plaće se pogotovo više ne spominju. Nemamo pojma što će dalje biti, nitko ništa ne govori, ne pitaju ni kako smo, imamo li uopće novca za kruh.
Kao novost bilježi se tek promjena upravitelja, ali ne i prakse u poslovanju ili – to smo već pomalo zaboravili – u proizvodnim odnosima. Plaće o kojima (ni)je riječ, da ne zaboravimo i to, iznosile su u prosjeku oko 2200 kuna, što se tiče tvornice namještaja. Radnici, njih šezdesetak u tvornici namještaja i četrdesetak u pilani Gerovo, spominjali su i kredite kojima je Filipović opteretio firmu, a ranije su se za njim vukle i dubioze u vezi s izdvajanjem dijela poduzeća u čijem su posjedu bili Hoteli Njivice na Krku. Za njima su već štrajkovi, neuspjeli postupci mirenja, propala nadanja u dolazak novog ulagača koji bi otkupio grijehe posrnulog poduzeća. Ipak, radnicima nije pošlo za rukom da ishode stečajni postupak i razvlaste vlasnika, tzv. kontroverznog poduzetnika Marijana Filipovića.
Tu dolazimo do najvažnijeg aktualnog trenutka u pravocrtnom razvoju propasti Finvest Corpa – predstečajna nagodba i spomenuta deblokada računa ostvarene su bez neophodne dokumentacije o poslovanju koju je uprava morala dostaviti prilikom podnošenja zahtjeva Nagodbenom vijeću, imenovanom po ministru financija Borisu Lalovcu. Zahtjev je bio sročen na jednom listu papira, a Novom sindikatu je na pritužbu o tome upućen zajednički dopis jednog od direktora FINA-e i jednog člana uprave Finvest Corpa. Nije nam poznato kako se dogodilo da su nastupili skupa, no njih dvojica zauzeli su jedinstveno stajalište da je sve odrađeno po zakonu. Finvestu je odobren rok od 45 dana za dostavu dokumentacije, a valjda su po zakonu bila i predstojeća produžavanja tog roka, sad već duboko u ovoj godini. Jednom do 28. siječnja i zatim do 26. veljače, baš na dan izlaska ovog broja ‘Novosti’.
Nije nam stoga poznato kako će se dalje odvijati radnja, a telefonirali smo i predsjednici Nagodbenog vijeća Zvonimiri Orešić Jaguljnjak. Je li stigla neophodna dokumentacija? ‘Ne mogu o tome govoriti prije roka, a FINA sve objavljuje na svojoj internetskoj stranici’, glasio je odgovor. Možete li nam barem reći je li uopće išta stiglo? ‘Ono što jest, još nije skenirano, no bit će.’ Znači, nešto je ipak stiglo. A zašto je naknadni rok čak dvaput bio produžavan? ‘Pa da bi se zahtjev upotpunio, a sve je to provedeno po zakonu.’ Je li riječ o uobičajenom produžavanju u postupku predstečajne nagodbe? ‘Da, svakako’, rekla nam je Zvonimira Orešić Jaguljnjak.
Predstečajne nagodbe ionako su vruća tema domaće ekonomsko-političke zbilje, s mnoštvom proturječnih interpretacija i perspektivom daljnjeg zaoštravanja pozicija. Idemo radije dalje s razmatranjem konkretnog slučaja, gdje se nameće pitanje što bi Filipoviću mogla značiti benevolentnost FINA Corpa, pardon FINA-e. Rečeni dobro upućeni krugovi prenose nam bojazan da se radi o crpljenju izvjesnih vrijednosti poduzeća kao što je mehanizacija, budući da su nekretnine zacijelo hipotekarno opterećene, jer vjerovnici su i banke. Ajka Kovač nije nam to mogla potvrditi, uostalom radnici nemaju pouzdan uvid u recentno poslovanje firme, tako ni sindikalisti. ‘Priča se da je gazda nastojao prodati prostor u Jankomiru, Zagreb, ali omeo ga je dug prema Šumariji’, kaže naša sugovornica, ‘i da je navodno isto pokušavao s kamionima. Ipak, sve je pod ovrhom, a njega prema određenim saznanjima zanima još samo spašavanje pilane. Bojimo se da je namještaj već prekrižio, dok bi nama odgovarao nastavak proizvodnje, jasno. No malo tko i dalje vjeruje u to.’
Sa zebnjom ćemo pratiti buduće događaje oko Finvest Corpa, jer je i nama teško povjerovati da bi s ovakvim odnosom snaga netko mogao spasonosno priskočiti u pomoć radnicima i njihovu interesu. Gorski kotar svrstao se napose među one temeljito poharane krajeve Hrvatske, i gotovo ništa više tamo nije ostalo u živom pogonu od industrije i privrede generalno. Možda će Gorane okrijepiti bodro stajalište Marijana Filipovića, koji na koncu prepisujemo iz njegova biografskog sastavka na web-stranici Finvest Corpa: ‘Unatoč siromaštvu, nezavidnim okolnostima, iscrpljujućim radnim obvezama i strogom odgoju pod utjecajem katoličke crkve, bio je dijete iskipjelog života nade i očekivanja. Rano je saznao da se jednostavno mora baciti u zapjenjenu rijeku života.’ Neplivačima ipak preporučamo dodatni oprez.
