‘Ustav Republike Hrvatske’ prvi je hrvatski film od državne nezavisnosti koji je pobijedio na nekom festivalu A kategorije. Montrealski festival jedini je s tom prestižnom predikatizacijom u Sjevernoj Americi, ali njegova stvarna važnost osjetno je manja od Toronta i Sundancea, a osim toga treba imati na umu da je u žiriju koji je filmu Rajka Grlića dodijelio glavnu nagradu sjedio i njegov eksjugoslavenski kolega Goran Marković, kao i to da je Montreal otprije slab na autore s ovih prostora – Krsto Papić tamo je na primjer tretiran kao velikan svjetske kinematografije. Uglavnom, Grlić je već drugim filmom zaredom ostvario lijep međunarodni uspjeh (nakon što je ‘Neka ostane među nama’ nagrađen za režiju u Karlovym Varyma), međutim o samoj kvaliteti njegova uratka to govori vrlo malo. Uostalom, autorova svojedobna adaptacija romana Borislava Pekića ‘Odbrana i poslednji dani’ pod naslovom ‘Đavolji raj’ pobijedila je na A festivalu u Tokiju, pa ipak je riječ o jednom od najslabijih naslova njegova opusa.
Očito, uvodni dio ovog teksta sugerira da ‘Ustav Republike Hrvatske’ i nije neka sreća od filma u kvalitativnom smislu. Kako bi i bila kad Grlić i koscenarist Ante Tomić udaraju po gledateljima teškim didaktičnim dijalozima iz kojih saznajemo senzacionalne istine da homoseksualac može biti desničar, da ne kažemo ustaša, i da Srbin može biti hrvatski branitelj, dapače onaj koji je u ratu teško ranjen. O fašistima homoseksualcima zna se barem od Noći dugih noževa, kad se Hitler obračunao s vrhom SA odreda koje je vodio deklarirani homoseksualac Ernst Röhm, a Srbe kao hrvatske branitelje isticao je čak i notorni Ivan Vekić, no Grlić i Tomić predstavljaju te činjenice kao neko veliko otkriće računajući, možda s pravom, da prosječni hrvatski građani kojima se valjda obraćaju o tome pojma nemaju i da će im upravo njihov film donijeti prosvjetljujuću spoznaju. Poučavanje ide i dalje, pa se tako apelira na individualno sagledavanje čovjeka izvan kolektivističkog poimanja identiteta, no koliko god to umjetnički bilo drastično kontraproduktivno, odvodeći film u smjeru adolescentskog aktivizma, barem se može reći da je temeljeno na humanim društvenim namjerama, kao, uostalom, i predvidljivi happy end s pomirenjem ‘ustaše’ i ‘partizana’.
Ali što reći na sliku Hrvatske kao zemlje u kojoj 2016. godine saborski zastupnik, dakle pripadnik političkog vrha, ima sina šovinističkog nasilnika kojeg po političkoj liniji štiti policija, na koju opet silan utjecaj ima sin karikaturalnog ostarjelog ustaše na samrti, protagonist filma, gej transvestit, inače tek puki srednjoškolski profesor? Doista, koji su to hrvatski parlamentarci imali sinove šovinističke huligane i nije li najutjecajniji bivši ustaša u RH bio Vinko Nikolić koji baš i nije bio nalik ishlapjelom primitivcu s Pavelićevom slikom na zidu pored kreveta? Drugim riječima, Grlićev film nije samo kreativno faličan nego i tendenciozan, sve pod krinkom nekakvog lijevog liberalizma, ali onda mu se omakne konzervativno-stereotipno viđenje homoseksualaca kao osoba koje nužno pate od pounutrenja izvana nametnute krivice, vječne grižnje savjesti zbog svog erotskog identiteta. Scena pak u kojoj sin odjeven u žensku odjeću oblači umrlog oca bogalja u ustašku uniformu predstavlja ultimativni susret Jakova Sedlara iz ‘Sjećanja na Georgiju’ i Lordana Zafranovića iz ‘Pada Italije’, no dok će se na tu dvojicu gledati svisoka kao na diletante ili lunatike, Grliću će se čestitati na hrabrosti. Očekivano dobra gluma Nebojše Glogovca i Ksenije Marinković zajedno s pristojnom užerežijskom izvedbom film nesumnjivo čine gledljivim, ali to je i jedini kompliment koji mu se može izreći.
