U nas slabo znana Anne Fontaine jedna je od najproduktivnijih francuskih redateljica – u proteklih 20-ak godina režirala je 14 dugometražnih filmova. Karijeru je započela krajem 1970-ih kao glumica u filmovima legendi ‘francuske erotske škole’ Justa Jaeckina i Davida Hamiltona, a kao redateljica debitirala je 1993., u dobi od 34 godine, naslovom ‘Ljubavne priče završe loše… generalno govoreći’ i odmah dobila prestižnu Prix Jean Vigo, namijenjenu početnicima koji mnogo obećavaju na planu kreativne svježine, nekonvencionalnosti i slično (dobitnici su, među inima, bili Resnais, Marker, Godard, Chabrol). Ipak, kolebajući se između ambicioznih drama i frivolnih komedija, obično bitno zainteresirana za erotski aspekt egzistencije, međunarodno se nije uspjela osobito afirmirati, a do danas joj je najveći uspjeh (nagrada za najbolji scenarij u Veneciji) humorna drama ‘Kemijska čistionica’ iz 1997., u kojoj se bavila seksualnim istraživanjima ljubavnog para čiji je zamrli erotski život pobudio mladi transvestit.
Posljednjih je godina bila zapažena ostvarenjima ‘Coco prije Chanel’ (2009.), biografijom slavne modne kreatorice (utjelovila ju je Audrey Tautou) nominiranom za kostimografskog Oscara te niz Césara i Europskih filmskih nagrada, i ‘Adore’ (2013.), svojom prvom posve anglofonom produkcijom, poprilično hrabrom adaptacijom intrigantnog i provokativnog romana Doris Lessing o dvjema bliskim prijateljicama zrelih godina (sjajno ih tumače nikad privlačnije Robin Wright i Naomi Watts) od kojih se svaka upušta u seksualno intenzivnu ljubavnu vezu s tinejdžerskim sinom one druge. Aktualni film Anne Fontaine ‘Nevine’ prvi je njezin uradak koji u Hrvatskoj ima (ograničenu) kinodistribuciju.
Prikazane na Sundanceu, uglavnom dočekane dobrim kritikama i dobro gledateljski prihvaćene, ‘Nevine’ su, recimo odmah, precijenjeno ostvarenje čija je radnja smještena u poljsku provinciju zimi, nekoliko mjeseci nakon završetka Drugog svjetskog rata. Osovine priče temeljene na istinitim događajima mlada su emancipirana liječnica francuskog Crvenog križa Mathilde Beaulieu (Lou de Laȃge) i časne sestre iz obližnjeg samostana predvođene nadstojnicom (Agata Kulesza) i njezinom zamjenicom (Agata Buzek), kojima Mathilde pomaže ‘sanirati’ posljedice masovnog silovanja kojem su ih podvrgli sovjetski vojnici. Sraz (francuske) modernosti i znanstvenog pristupa s jedne te (poljske) konzervativnosti i religioznosti s druge strane, odnosno posljedice tog sraza, uključujući moralni aspekt odnosa prema redovnicama kao prisilnim majkama neželjene djece i samoj toj djeci, u središtu su zanimanja filma.
Problem je međutim što je taj sraz lišen ikakve psihološke uzbudljivosti, a nakon obećavajućeg otvaranja, najkasnije od sredine filma, dramske situacije nepotrebno se počinju ponavljati izazivajući puno praznog hoda. Protagonistice su karakterizacijski statične, što bi bilo legitimno da su istovremeno naglašeno ekspresivne, no nije tako iako ih utjelovljuju vrlo izražajne glumice (senzualna Lou de Laȃge istaknuta je predstavnica mlade generacije francuskih glumica, iskusna Agata Kulesza bila je vrlo dojmljiva u ‘Idi’), što plastično svjedoči o sterilnosti narativno-dramaturško-karakterizacijskog sloja djela, čemu treba dodati i slabo individualno profiliranje časnih sestara, manu posebno vidljivu u završnici kad se od gledatelja traži emotivno vezivanje uz neke od njih. Ni užestilski Anne Fontaine nije ponudila nešto iznadstandardno, mada je imala dobru podršku (ženske) snimateljsko-scenografsko-kostimografske ekipe. ‘Nevine’ tako ostaju propuštena prilika sineastice koja iznova dokazuje da joj ne manjka ambicija, ali i da su joj talenti ozbiljno ograničeni.
