Valjda se svatko tko je služio vojni rok u JNA susreo s fenomenom tzv. subotara, pripadnika Adventističke crkve koji su odbijali položiti zakletvu i prihvatiti oružje te zbog toga završavali u zatvoru jer JNA nije priznavala prigovor savjesti. Poznavajući Mela Gibsona, očekivalo bi se da on neće imati puno razumijevanja za one koji odbijaju oružje, no njegov prvi redateljski projekt nakon desetogodišnje pauze to radikalno opovrgava. ‘Greben spašenih’ slavi jednog ‘subotara’, ali zapravo u tome nema nikakvog iznenađenja. Adventist Desmond Doss prijavio se kao dobrovoljac u američku vojsku tokom Drugog svjetskog rata, želeći služiti kao bolničar. Odbijanje oružja naposljetku ga je dovelo pred vojni sud, gdje se izborio za svoja prava i potom postao junakom bitke na Okinawi – spasio je desetke ranjenika i kao prvi nenaoružani Amerikanac dobio najviše odlikovanje za hrabrost.
Prema toj zbiljskoj priči smišljen je filmski projekt koji je redateljski preuzeo Gibson, kao kartu za povratak u prvu holivudsku ligu nakon godina provedenih u nemilosti zbog antižidovskih ispada. I odmah se mora reći – odigrao ju je maestralno. ‘Greben spašenih’, da ne bude zabune, nije maestralan film, ali upravo je onakav kakav treba biti da savršeno zadovolji holivudsko poimanje vrhunskog proizvoda: snažan protagonist (i još netipičan, što samo dodaje dobrodošao začin drukčijeg) suočen s nenaklonjenom okolinom kojoj treba dokazati svoju vrijednost, a sve to u kombinaciji izazovnog obiteljskog i ultradramatičnog akcijskog (ratnog) okruženja, što pruža mogućnost patosa ‘većeg od života’. Naizgled, Gibson preferira protagoniste koji spajaju snažnu volju sa snažnim tijelom, u kombinaciji koja ne preže pred brutalnim nasiljem, što potvrđuju junaci ‘Hrabrog srca’ i ‘Apocalypta’, međutim nedodirljivo nepokolebljivi pacifist već je bio u središtu njegova zanimanja utjelovljen u paradigmatskoj figuri Krista u ‘Pasiji’, a i naslovni lik njegova redateljskog debija ‘Čovjek bez lica’, kojeg je sam inkarnirao, imao je u sebi nešto kristovsko, iako je tada Gibson još bio vrlo oprezan te je svoju fascinaciju nasiljem posve zatomio.
U novom filmu protagonist je svojim pacifizmom prvo u opoziciji spram vojničke okoline, no u ključnim trenucima pokaz će se da joj je zapravo komplementaran, što se podcrtava Dossovim odnosom s ramboidnim vojnikom Rykerom: očito je Gibsonovo tumačenje da su oba modela dobra i potrebna, odnosno da iz njihova sraza izrasta nova vrijednost. Ta (pseudo)dijalektika kao vezivnu nit, osim čvrstine uvjerenja/neslomljive volje, ima i patriotizam, što nimalo ne začuđuje kad je u pitanju artefakt koji računa na sveamerički odjek, iako je zastupljen i kršćanski univerzalizam kroz Dossovo pomaganje ranjenim Japancima. Kad se uzme u obzir sudbina spomenutog vojnika Rykera (samac bez obitelji koji pogiba) i Dossova ‘kompletnost’ (koja uključuje i lijepu te dražesnu suprugu kao početnu točku za novu obitelj), čini se da Gibson svog protagonista afirmira kao humaniji i stoga uzorniji primjerak ljudske vrste, a njegova relacija s Rykerom možda se može sagledati i kao labava parafraza odnosa Jamesa Stewarta i Johna Waynea u kapitalnom Fordovom ‘Čovjeku koji je ubio Libertyja Valancea’, gdje se Wayne žrtvuje za Stewarta shvativši njegove civilizacijske prednosti.
Takva ‘progresivna’ afirmacija Gibsona neće spriječiti u ‘atavističkom’ fetišiziranju nasilja kao najlakše prepoznatljivog dijela vlastite poetike, pri čemu mu se mora priznati da je svu tu oprečno-komplementarnu smjesu umješno zamijesio. Može ga se ne voljeti, ali stav i određenu količinu dara nemoguće mu je zanijekati – vrijedi to za sve njegove filmove, pa tako i za ‘Greben spašenih’.
