Christopher Nolan bio bi autor koji zaslužuje velike simpatije i iskren respekt da se nije prodao Hollywoodu i napravio mediokritetsku trilogiju o Batmanu. Čak ni to samo po sebi ne bi bilo toliko antipatično da kritika njegov pad u ljigavu prosječnost nije hvalila i slavila od Los Angelesa do Zagreba, čak i kad je pristao na degutantno gaženje utopističkih potencijala revolucije u zaključnom ostvarenju trilogije, usmjerenom kompromitiranju tada aktualnog Occupy Wall Street pokreta. Antipatično je bilo i proglašavanje inovativnim remek-djelom filma koji je prethodio ‘Usponu viteza tame’, ‘Početka’, u najboljem slučaju solidnog djelca koje je dosadnjikavo povezivalo teorije o paralelnim svjetovima i bondovske eskapade. No kad se čovjek sjeti Nolanovih početaka, jedinog filma koji je snimio u rodnoj Britaniji, sjajnog ‘Followinga’ kojim je ne samo postavio nego i najintrigantnije u cjelokupnom dosadašnjem opusu razradio svoje temeljne tematsko-značenjske interese, a to su odnos zbilje i iluzije, znanja i neznanja, mogućnost spoznaje, manipulativnost i miješanje vremenskih razina, kad se sjeti njegova prvog američkog indie filma ‘Memento’, onda se i prisjeti da je ipak riječ o autoru znatnog dara koji se u jednom trenutku naprosto odlučio prostituirati. Da rad u Hollywoodu nije nužno vezan uz autorsko kompromitiranje Nolan je dokazao intrigantnim ‘Prestižom’ i dijelom velehvaljenim, dijelom ismijanim ‘Interstellarom’, no svakako njegov kreativno najinteresantniji holivudski uradak onaj je najnoviji – ‘Dunkirk’.
Jednoj od poznatijih bitaka Drugog svjetskog rata, koja je trebala završiti savezničkom katastrofom jer sami su procjenjivali da će pred nadirućim njemačkim oklopljenim snagama i avijacijom izgubiti veliku većinu ljudstva u pokušaju evakuacije morskim putem, ali srećom dogodilo se upravo suprotno, Christopher Nolan pristupio je na neuobičajen način. Nema tu očekivanih prizora velikih razaranja, masovnih sukoba, nema epskog zamaha. ‘Dunkirk’ je na neki način više komorni film, usredotočen na praćenje triju linija priče povezanih s određenim likovima i situacijama, pri čemu je zapravo mogla biti riječ o bilo kojem ratu i bilo kojoj bitci. Jedna linija bavi se izgubljenim mladim vojnikom koji jednostavno želi sačuvati živu glavu na ramenima i čineći to stvara spontano prijateljstvo s drugim vojnikom ne progovorivši s njim nijednu jedinu riječ, u drugoj se radi o pilotima RAF-ovih spitfirea koji se odupiru njemačkim zračnim naletima, u trećoj o civilnom vlasniku male jahte i njegovoj tročlanoj posadi koji se odazivaju pozivu britanskih vlasti za pomoć pri evakuaciji vojnika iz Dunkirka. Te tri odvojene linije različitog trajanja u jednom će se trenutku povezati i tek tada će se shvatiti da je naracija zapravo nelinearna, čime Nolan nastavlja autorski kontinuitet, iako ostaje pitanje nije li paralelno montiranje segmenata tih linija, uz onu ‘generalnu’ i najmanje interesantnu, vezanu uz zapovjednika kojeg igra Kenneth Branagh, najuglednije ime uglavnom (u najboljem smislu) anonimne glumačke ekipe, ponešto prefrekventno. Pri svemu tome nema interesa za razrađenije profiliranje likova i odnosa, gradbeni princip više je (uže) poetski nego (standardno) narativni, pa ‘Dunkirk’ na načelnom planu više duguje Terrenceu Malicku nego žanrovskoj tradiciji američkog i britanskog ratnog filma, no u završnici ipak poprima i spielbergovsku notu, na sreću ukusniju nego što je slučaj kod tog arhetipskog Holivuđana.
Nolan je sposoban pronaći poeziju u prisilnom slijetanju spitfirea na pješčanu plažu i to je divno, kao što je lijepo znati da je pojedinim autorima i dalje dopušteno da usprkos velikom budžetu eksperimentiraju s formom i izrazom.
