Velika filmska tradicija britanskog socijalnog realizma bila je polazišna točka Andree Arnold. Nasljeđujući stope koje su utrli prvaci pokreta Free Cinema, potom Ken Loach i kasnije Mike Leigh, Arnold je 2003. snažno bljesnula kratkišem ‘Wasp’, uratkom o mladoj samohranoj majci na rubu gladi koja dobiva priliku za prvi dejt nakon niza godina. Film je osvojio Oscara i skupio sijaset inih zvučnih nagrada, a spoj socijale, mladosti i erotskih čežnji obilježio je i autoričin donedavno najpoznatiji dugometražni rad ‘Akvarij’ iz 2009., gdje se bavila snom o plesnom uspjehu petnaestogodišnjakinje iz nižih slojeva, koja se erotski splete s majčinim naočitim dečkom iz nešto više klase. Odbacivši stereotip o starijim predatorima koji zavode nedužne curice, Arnold je pokazala da je ozbiljna autorica, a dojmljivim spajanjem naturščika (Katie Jarvis kao teen djevojka) i vrsnog profesionalnog glumca (Michael Fassbender) začela praksu čijom će se velemajstoricom pokazati i u daljnjim filmovima, vjerojatno najpoetičnijoj slikopisnoj adaptaciji ‘Orkanskih visova’ (iz 2011.) te u aktualnom ostvarenju ‘American Honey’, jednom od najboljih filmova protekle godine.
Svojevrsni zaštitni znak američkog nezavisnog filma unazad posljednjih dvadesetak godina spoj je poetičkog kompleksa realizam-naturalizam-dokumentarizam s lirizmom, a osobito pamtljivo to se događalo u tematiziranju života (besprizornih) mladih ljudi – dovoljno se sjetiti antologijskih naslova poput Korineova ‘Gumma’ ili Van Santova ‘Paranoid Parka’. Upravo na takvu tradiciju nastavila se Andrea Arnold s ‘American Honey’, no za razliku od većine reprezentativnih američkih indie filmova tog usmjerenja, gdje preteže egzistencijalistički pristup, ona je u svom prvom američkom ostvarenju snažno podcrtala socijalni kontekst, sukladno svojim dosadašnjim preferencijama. To nipošto ne znači da je poetično-egzistencijalno-erotska dimenzija slabija, nego da su socijalni uvjeti egzistencije, kao i (kritički) interes spram aktualnog stanja kapitalizma koji ih uvjetuje, jasnije i angažiranije predstavljeni, što nije tipično za (veliku) većinu američkih autora. Pritom Arnold to čini sa stanovitom implicitnom ironijom spram par excellence američkog romantičarskog žanra – filma ceste i njegove mitologije neukrotivih mladih nonkonformista, postavljajući u središte skupinu adolescenata koji po svom outfitu i ponašanju posve odgovaraju toj romantičnoj predodžbi, međutim njihovo putovanje ‘mitskim’ Srednjim zapadom motivirano je zarađivanjem putem prodaje pretplata na raznorazne časopise koje ‘više nitko ne čita’. Drugim riječima, ti mladi naizgled buntovnici zapravo su puki trgovački putnici novog doba, koje predvodi tek nešto starija menadžerica kao ispala iz nekog alternativnog rock benda, no ultraseksipilna Krystal (briljantna Riley Keough) potvrđuje da nije važna dlaka nego ćud te se pokazuje pravom manipulativnom kapitalističkom ‘kučkom’.
Duša filma, međutim, tinejdžerica je Star u fascinantnoj izvedbi naturščik-debitantice Sashe Lane, istovremeno sitna i sočna, ranjiva i moćna, istinoljubiva i spremna na rizik, kojoj putovanje donosi i radost i tjeskobu, mogućnost ekonomskog prosperiteta i ljubavno iskustvo za pamćenje. Njezin oscilativan odnos s osebujnim Jakeom, složenim likom koji dolazi i do ruba patološkog (uloga karijere za Shiu LaBeoufa), jedna je od dojmljivijih psihoerotskih interakcija posljednjih godina, a kad se tome doda da film sadrži barem dvije antologijske sekvence (onu s ‘kaubojima’ te s majkom kršćankom i njezinom ‘lascivnom’ teen kćeri), kao i da je ritam gotovo trosatnog ostvarenja bez trunke praznog hoda, jasno je zašto je ‘American Honey’ tako odjeknuo slikopisnim svijetom.
