Dugogodišnji proces osnivanja novog državnog sveučilišta u Varaždinu i Koprivnici priveden je prošli tjedan kraju. Ujedno je međutim zatvoren desetogodišnji ciklus izvlačenja javnih vrijednosti – dakako materijalnih, zatim i statusnih – iz dobrano kabaretske procedure kojom je vođen razvoj te ustanove, danas zvane Sveučilište Sjever. Opisan je puni krug: prvo je država izdala dopusnicu za privatno ‘medijsko sveučilište’ Ninoslavu Paviću, tadašnjem vlasniku Europapress holdinga, potom on dopusnicu prodaje za oko četiri milijuna kuna dvama rečenim gradovima, a na koncu oni uspijevaju privoljeti Vladu RH da preuzme instituciju i brigu nad njezinim financiranjem. Onaj novac između nije vraćen, nitko nije procesuiran zbog upravo šibicarske trgovine osnivačkim pravima, dok su računi o budućoj državnoj obavezi u iznosu od 20 milijuna kuna godišnje podneseni također – nikome.
Sveučilištem je u ovom slučaju zapravo imenovano nešto doista čudnovato; riječ je otprilike o bivšem varaždinskom veleučilištu VELV kojem su prilijepljena dva diplomska programa iz medijskog područja. Nitko ne umije valjano objasniti zašto bi Koprivnici i Varaždinu trebali medijski studiji, ali to se u biti nije znalo niti u slučaju Splita, kad je 2005. godine u kupoprodajni ugovor nad Slobodnom Dalmacijom, između države i Pavića, unesena obaveza utemeljenja takve jedne akademske institucije. Ukratko podsjećamo da je Pavićeva tvrtka bila dužna uložiti u nju 30 milijuna kuna, ali ništa od toga nije ispunjeno, već je onodobni vodeći naš medijski gazda jednostavno i bez posljedica izigrao ugovor. Nakon višegodišnjeg traženja benevolentnog partnera u javnom sektoru, on je prepisao sva prava na Koprivnicu i Varaždin, uzeo spomenutu lovu i nestao iz ove priče, dok nije prodao i EPH.
Državni Institut za razvoj obrazovanja (IRO), koji ima stratešku funkciju razvijanja visokoobrazovnih politika, 2010. je procijenio da su sveučilišni kapaciteti prebukirani 15 godina unaprijed
U izvedbu te lakrdije od visokoobrazovne i medijske politike uključeni su mnogi akteri, ali nabrojat ćemo samo nekolicinu glavnih. Počelo je s premijerom Ivom Sanaderom i njegovom prodajom Slobodne Dalmacije tajkunu Paviću pod zadugo nerasvijetljenim okolnostima. Tadašnji ministar obrazovanja Dragan Primorac potpisao je pak dopusnicu za osnivanje tog ‘sveučilišta’ posljednji dan svog mandata. Procjenjivalo se da je posrijedi istinski ekstrapoklon, jer je država već dosegnula propisanu kvotu sveučilišta, ne samo u javnom vlasništvu, nego općenito. Narednu dvojicu sektorskih ministara, HDZ-ova Radovana Fuchsa i SDP-ova Željka Jovanovića, nije svrbjelo ništa u vezi s predmetom, pa se nisu ni češkali. Potom dolazi Vedran Mornar, koji je nekoliko godina ranije, kao predsjednik Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje (NVVO), izjavio da u slučaju ne vidi ništa sporno – trgovalo se nije formalno dopusnicom, nego firmom koja je registrirana kao nositelj osnivačkih prava i koja dopusnicu posjeduje.
Konačno, svoju naklonost iskazao je prema Sveučilištu Sjever, dakako, i premijer Zoran Milanović. U kuloarima se procjenjuje da je popustio utjecaju koprivničkog SDP-ovca Zdravka Mršića, direktora Podravke, jer mu u tom kraju uoči izbora ne treba još jedan takmac profila Radimira Čačića. Lanac interesa vezanog u idilični opći konsenzus simbolički je iskazan zahvalom Sveučilišta Sjever na kraju opisanog postupka, gdje se navode imena saborskih zastupnika iz četiriju vladajućih i opozicijskih stranaka. Sve u svemu, reklo bi se da je riječ o monolitnom projektu od generalne društvene dobrobiti, samo kad se ne bi radilo o, ustvari, nakupini privatnih koristi koje tek glumataju da im je stalo do javne. Jest, ali ne koristi, nego isključivo blagajne na kojoj će prosperirati svježe namnoženi akademski kadar, jer interes najšireg društva ovdje nije moguće locirati, koliko god se vinovnici ove provincijalne muljaže pozivali na nj.
Izvješće o provedenom savjetovanju sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o prijenosu osnivačkih prava nad Sveučilištem Sjever na RH, otkriva poneke izdajničke detalje iz čitavog postupka. U očitovanju državnog Instituta za razvoj obrazovanja (IRO), koje inače ima stratešku funkciju razvijanja visokoobrazovnih politika, stoji da je NVVO 2010. godine, baš dok mu je Vedran Mornar bio predsjednikom, donio akt ‘Mreža visokih učilišta i studijskih programa u RH’ sa zaključkom da je dotadašnjom ‘uspostavom sedam javnih sveučilišta Hrvatska dosegnula maksimum koji je ostvariv s obzirom na raspoloživ znanstveno-nastavni potencijal sada i u idućih 10-15 godina’. IRO napominje da se u nacrtu prijedloga zakona ne navodi objašnjenje zašto je napravljena iznimka u odnosu na taj stav, no sve biva uvršteno u rubriku izvješća ‘Primjedbe koje nisu prihvaćene’, bez objašnjenja.
Vlada je dakle odbacila službeni, ekspertni te strateški zaključak o razvojnim mogućnostima, radi spojenih privatnih i stranačkih interesa. Prva posljedica tog poteza, uz javni trošak, bit će evidentno daljnje obaranje ionako dvojbene kvalitete javnih visokoobrazovnih standarda. O tome su kritički progovorila i pojedina ugledna akademska lica proteklih dana, no treba naglasiti da je u proteklih deset godina – a objavili smo u tom periodu niz tekstova na ovu temu – struka uglavnom ostala nijema. S druge strane potpomaže se gradnja nove strukture neprincipijelnog političkog utjecaja, što je zabilježeno i prilikom tzv. javnog savjetovanja o navedenom nacrtu prijedloga zakona. Vlasti su zagovaračku mašineriju Sveučilišta Sjever registrirale uz riječi: ‘Ministarstvo je utvrdilo da gotovo sva očitovanja podržavaju Nacrt(…) te isti nije potrebno dorađivati niti mijenjati’.
Onih 20 milijuna kuna godišnje iz sustava koji je pao na ukupno javno izdvajanje od katastrofalnih 0,73 posto BDP-a za visoko obrazovanje, može se nekome činiti prihvatljivom cifrom. Ipak, taj novac gadno će nedostajati akademskoj organizaciji koja se više ne uspijeva reproducirati, jer su drastično smanjena sredstva za znanstvene novake, istraživačku djelatnost i ostalo, a instituti i fakulteti se sve izričitije upućuju na tržište. Prosperirat će zauzvrat jedna fantomska ustanova s više nego dubioznim kadrom i programom, kao i onim što nadobudni liberalni skorojevići zovu misija i vizija. No ako i nemamo sustavnu visokoobrazovnu politiku, pa nam svaki bolonjski ili postkrizni stres predstavlja nepremostivu, fatalnu prepreku, barem smo se iskazali decenijskom dosljednošću i samo naoko proturječnim kontinuitetom kampanjstva u promoviranju privatne koristi iz nečega što je nekoć bilo javno dobro, a što uopće nije bilo ovako loše.
