Dugo se smatralo da nema ni jedne El Grekove slike u regiji bivše Jugoslavije, premda su neki pokušavali da pojedine trećerazredne slike pripišu ovom velikanu. Samo je pet do šest sačuvanih djela Domenikosa Teotokopulosa prije njegovog odlaska u Španiju 1577. godine. ‘Bogorodica s Hristom i praznicima’, kao najstarija ikona iz crkve Sv. Jovana u Benkovcu, pokazuje razvoj individualnog stila majstora nad majstorima, od kritskih slikarskih regula ka kasnorenesansnim iskustvima i stilskoj poetici pravoslavnog baroka, koga uveliko anticipira baš na ovoj ikoni.
Nepotpisana, donedavno nije bila ni prepoznata. Naime, vrlo potamnjela i oštećena čamila je u oltarnom prostoru, da bi, u slutnji nadolazećih ratnih nevolja, krajem 1990. godine bila odvezena na konzervaciju u Narodni muzej u Beogradu, a već 1992., iako čišćenje nije bilo dovršeno, izložena je u istom muzeju zajedno sa 118 ikona iz crkava Ravnih kotara. Sklonjena je s ratom ugroženog područja sa još ravno 170 ovdašnjih ikona crkava, koje je potpisnik ovih redova evakuirao i tako sačuvao za kulturu, vjeru i narod. Konzervator Radovan Piljak završio je rad nekoliko godina kasnije, što je omogućilo obradu, dataciju i atribuiranje. Danas se nalazi u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. Kao i ostala konzervirana djela religijskog slikarstva iz ovog kraja, čeka stvaranje muzejskih uslova u Benkovcu da bi se izvršio povrat i neophodna moderna stručna prezentacija. Ako se ostvari, biće to veliki datum za Benkovčane, za srpsku pa i susjedne kulture u Dalmaciji, uostalom i za evropsku kulturu. Potpisnik je objavio otkriće, a struka se složila i potvrdila rezultat istraživanja.
Format ikone od 102 h 107 cm ukazuje da je bila namjenjena crkvi, a ne privatnom kultu. Isto potvrđuje i čitav sklop, koji se sastoji od centralne Bogorodice s Hristom tipa Utješiteljke i još 12 scena iz biblijske istorije, od Blagovijesti (naslikanih u dva polja), Susreta Marije i Jelisavete, Poklonstva mladencu i Poklonjenja magova, Bijega u Egipat, Sretenja i Obrezanja, preko rijetko slikanog Pokolja djece u Vitlejemu, do Bogorodičinih praznika Rođenje i Vavedenje i konačno do zvršnog Raspeća u vrh ikone. Ovako složeno djelo zamjenjuje čitav ikonostas.
Slika se nalazi u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. Kao i ostala konzervirana djela religijskog slikarstva iz ovog kraja, čeka stvaranje muzejskih uslova u Benkovcu da bi se izvršio povrat
Nastala je u Veneciji između 1572. i 1577., kada slikar odlazi u Španiju. Naslikana je nakon boravka D. Teotokopulosa u Rimu (od 1570. do 1572.) i iskustava koja je pokupio od italijanskih slikara, prvanstveno od ‘kralja minijaturista’ Julija Klovića, koji mu se divio i smatrao ga slikarem izuzetne darovitosti, bio mu učitelj i kome je mladi Kandiot tom prilikom naslikao portret. Zapisano je da se slikar u gradu na lagunama, gdje je živio desetak godina, izdržavao slikanjem i prodajom ikona Bogorodice – benkovačka slika je potvrda te činjenice.
Zašto se može sigurno tvrditi da je ova ikona El Grekovo djelo? Sve se poklapa: istorijski i podaci iz slikareve biografije te svi stilski i majstorski uticaji (Basano, Tintoreto, Ticijan, Klović), koje je slikar ‘pokupio’ u Italiji slijedeći česte načine majstora italokritske škole koji se nisu libili da za pojedina rješenja koriste egzemplare iz italijanskog slikarstva i grafike, mijenjajući ih i prilagođavajući svom stilskom, tehničkom i duhovnom pristupu, što i El Greko koristi baš na djelima iz venecijanskog perioda.
Moglo bi se reći da bez ‘Klovićevih minijatura’ iz Časoslova Farneze ne bi bilo ni El Grekove ikone iz Benkovca – dotle idu slikareva preuzimanja kompozicija, postavki, fizionomija, ambijenata, kulisa, sve do skoro identičnih formata Klovićevih knjiških minijatura i scena na ikoni oko središnje Bogorodice. Međutim, inventivni majstorski duh se ne libi da potpuno obrne redoslijed likova, najčešće da reducira Klovićevo mnoštvo i raspričanost. Grk ostavlja ono što je u grčkom duhovnom pristupu bitno: sasređenost na snagu značenja, na mističnost, takođe na odstranjenje nepotrebnih detalja koji daju čar minijaturi, ali ne i ikoni. Uz to, El Greko koristi ustaljene tipove kritske škole, a na nekim scenama on sve likove slika izričito po grčkom kritskom tehničkom i slikarskom propisu.
Anaturalizam u pristupu je osnovna razlika. Dok Klović nabraja i opisuje El Greko sažima i reducira stvarajući tip slike vizije, toliko slično ikoni koja iz sebe sozercava koliko njegovom ukupnom slikarstvu u Španiji, koje se očigledno, usklađeno s baroknim duhom složenosti, znatno oslonilo na pravoslavna duhovna i umjetnička poimanja, a uprkos različitoj tematici i klijenteli. Štaviše, kao što su Klovićeve minijature nesumnjivo uticale na El Grekovo djelo iz benkovačke crkve, one su značajne i u njegovom španskom stvaralaštvu, kao polazište za brojne varijacije scena iz Hristovog i Bogorodičinog života. Vrlo je blisko logici da je mladi Grk tada u Rimu skicirao, kopirao i druge Klovićeve minijature (apostoli i jevanđelisti), koje će obilato koristiti slikajući svoja snažna i monumentalna viđenja likova apostola u španskom periodu.
Velika darovitost i nesumnjivost vladanja različitim likovnim, kritskim, kasnorenesansnim i predbaroknim jazikom koje El Greko pokazuje na slici iz Benkovca, poklapaju se potpuno sa ocjenom učitelja mu i prijatelja Klovića. Još i više: ono pokazuje majstorovo dubinsko prodiranje u ta dva pristupa i inventivnu snagu da ih objedini u novom sklopu anticipirajućem za potonje mu slikarstvo.
Otkud u Benkovcu? Gradnja benkovačke crkve vezuje se za ime Grka Karacije, čija je porodica živjela u Zadru, a imanje je potom imala u okolini Benkovca. Zadarska i pravoslavna zajednica u Dalmaciji bila je u raznovrsnim vezama sa moćnom grčkom kolonijom u Veneciji, gdje je djelovao El Greko upravo u vrijeme kada je u taj grad premješteno središte filadelfijskog mitropolita G. Severosa. Tada su ikone za pravoslavne crkve i manastire u Dalmaciji uglavnom stizale iz Venecije, u kojoj je radilo više vrhunskih grčkih slikara. Jedna i jedinstvena je El Grekova.
