Internet kakav danas imamo nije pokvaren, ali nadležna regulacijska agencija ipak čini sve da ga popravi – objasnio je prošle godine popularni TV satiričar John Oliver Amerikancima o čemu govorimo kada govorimo o ukidanju mrežne neutralnosti (net neutrality), koja garantira ‘jednakost’ na internetu. Bilo bi sjajno da je nešto slično mogao pojasniti i masovnoj publici s ove strane Atlantika krajem prošlog mjeseca, kada je Evropski parlament – glasajući o novim pravilima regulacije interneta u Uniji – odbio sva četiri amandmana posvećena neutralnosti Mreže. I dok se evropskim medijskim mainstreamom kotrljalo oduševljenje zbog ukidanja roaminga, samo su rijetki glasovi s margina upozoravali kako je u novim propisima tretman neutralnosti bio neusporedivo važniji i dalekosežniji. Odbivši je zaštititi, naši su predstavnici postavili legislativnu scenu za ukidanje jednog od osnovnih principa onlajn komunikacije.
Naime, najjednostavnije rečeno, kada surfamo, sadržajima s bilo koje stranice možemo pristupiti podjednakom brzinom. Na tom aksiomu arhitektura interneta počiva od samoga početka, pa nam se on danas čini samorazumljivim. Ukidanjem mrežne neutralnosti, međutim, otvara se prostor za uvođenje ‘dvotračnog interneta’: sporijeg za većinu koja može platiti manje, znatno bržeg za one koji plaćaju više. Jedini koji bi imali korist od ovakve asimetrije su veliki provajderi, telekomunikacijske korporacije kao što su ‘domaći’ HT, Vipnet ili Tele2, odnosno njihovi moćni strani vlasnici. Nova regulacija omogućila bi im da bogatijim proizvođačima internetskog sadržaja poput Facebooka ili Netflixa naplaćuju više, dajući im zauzvrat propusnicu za ‘bržu traku’ kako bi ovi lakše došli do tzv. krajnjih korisnika. Jasno je da baš krajnji korisnici pritom izvlače deblji kraj: rast cijena znatno smanjuje i otežava dostupnost internetskih sadržaja, a korporacije poput Facebooka ionako će brzo i lako pronaći način da vlastite povećane troškove prebace na svoje mušterije.
Fronta koju je otvorila nova evropska regulativa s jedne je strane svrstala nekoliko telekomunikacijskih giganata, a s druge široku koaliciju civilnodruštvenih aktivista i vlasnika malih start-upova, kojima će vrlo brzo postati gotovo nemoguće ući na oligopolno tržište pod kontrolom velikih igrača
Fronta koju je nova evropska regulativa otvorila tako je s jedne strane svrstala nekoliko telekomunikacijskih giganata, a s druge široku i neprincipijelnu koaliciju civilnodruštvenih aktivista posvećenih borbi za internetsku jednakost i ambicioznih vlasnika malih start-upova, kojima će vrlo brzo postati gotovo nemoguće ući na oligopolno tržište pod kontrolom velikih igrača. ‘Evropski start-upovi sada će se morati natjecati na gostujućem terenu protiv titana ove industrije’, pojasnila je Anne Jellema, ravnateljica fondacije Tima Berners-Leeja, izumitelja world wide weba. ‘Za to vrijeme, male organizacije civilnog društva nadglasat će bogati internetski divovi.’ Ukratko, kada je potencijalni novi hrvatski premijer, u jednom od svojih tragično karamarkomičnih predizbornih lu(pe)tanja, start-upove nazvao stand up firmama, čini se da i nije toliko pogriješio: nakon donošenja novih pravila, nakratko se zaista učinilo da bi maleni start-upovi mogli ustati za svoja prava.
Ali samo na trenutak: očekivati od mikropoduzetnika oboružanih samo izraženim osjećajem za konkurentnost da poduzmu nešto poput solidarne akcije bilo bi ipak previše, pa je snažna verbalna pobuna vrlo brzo završila negdje u domeni stand up komedije. A kako nije bilo ovdašnje verzije Johna Olivera da širu javnost upozori na skoro sužavanje interneta, ulogu tumača situacije prigodno je preuzeo Deutsche Telekom. U priopćenju plasiranom već dan nakon parlamentarnog glasanja, Timotheus Höttges, izvršni direktor jedne od najsnažnijih evropskih telekomunikacijskih firmi, spokojno je ustvrdio da ‘razlikovanje kvalitetnog i nekvalitetnog interneta nipošto ne znači revoluciju nego prirodan razvoj’ jer ‘korisnici mogu sami odlučiti kakvu uslugu žele i koliko su za nju spremni platiti’. Start-upovi se nemaju razloga buniti, dodao je slijedeći pervertiranu logiku u njenom prirodnom razvoju sve do samog ruba razuma: upravo malim poduzetnicima je, naime, potrebna posebna, bolja i skuplja usluga koju će im ponuditi telekomunikacijski mastodonti kako bi ih učinili kompetitivnijima. Neuvijenim rječnikom, lišenim svjetlucavih leksičkih premaza poduzetničke stilistike, poslovni model Deutsche Telekoma mogli bismo nazvati običnim reketarenjem; gospodin Höttges radije ga zove ‘poštenom naknadom za omogućavanje korištenja infrastrukture’. Napokon, prije nekoliko dana DT je i službeno najavio pokretanje ‘brze trake’, u eksperimentalnoj fazi rezervirane isključivo za internetsku vožnju start-up firmi na putu do sanjanog poslovnog uspjeha. Brzina kojom je to učinio – samo nekoliko dana nakon što je Evropski parlament izglasao nove propise – prilično otvoreno sugerira da su njemačkom gospodaru internetskog prometa rezultati glasanja bili poznati prije nego što se glasanje uopće dogodilo.
Ukrotivši start-up poduzetnike kombinacijom ucjene i privida ekskluzivne usluge, telekomunikacijskim korporacijama preostalo je još samo da na svome novom, dvotračnom internetu pregaze dosadne aktiviste. Kako evropska regulacija tek treba biti zakonski prenesena na razinu nacionalnih država, vremena za postavljanje zapreka na putu još uvijek ima. O tim zaprekama i snazi otpora birokratsko-korporacijskim evropskim politikama danas uglavnom ovisi sudbina interneta: hoće li se podijeliti u traku bogataša i traku siromašnih ili će se zaobilaznicom vratiti principima koliko-toliko ravnomjerne distribucije informacija.
