Na ovogodišnjem izdanju ZagrebDoxa prikazano je dvadesetak novih hrvatskih filmova. Festival Nenada Puhovskog uvijek je bio široke ruke prema domaćem filmu, ali čini se da se ovaj put ipak malo pretjeralo – velika većina uvrštenih hrvatskih uradaka neće iza sebe ostaviti značajniji trag, čak ni u lokalnim okvirima. Ali neki svakako hoće. U prvom redu ‘Kino otok’ Ivana Ramljaka i ‘Kratki obiteljski film’ Igora Bezinovića.
Ivan Ramljak autor je koji je prešao dug put od zafrkantskog trasha u filmovima o Bore Leeju do meditativno-metafizičkog arta u svom zadnjem (igranom) ostvarenju ‘Trapula’. U autorskoj suradnji s Markom Škobaljem, Ramljak je razvio prepoznatljivu poetiku dugih kadrova snimanih gotovo isključivo statičnom kamerom, a od te poetike ne odustaje ni u tek drugom samostalnom radu (i prvi, ‘Baba Višnjina 38’, bio je dokumentarac), ‘Kino otok’. Riječima kolege Dragana Juraka, radi se o kino-arheologiji posvećenoj nestalom svijetu (polu)otočkih kina, pri čemu Ramljak razdvaja sliku i ton. Svjedoke nekadašnjih zlatnih vremena, kad su kina bila glavna društvena okupljališta oba spola u malim mjestima, s obzirom na komunistički režim možda i važnija od crkvi, Ramljak pušta isključivo u offu, dok slika prikazuje ruinirane dvorane izvan funkcije, ili one još funkcionalne, ali popunjene nekim sasvim drugim sadržajima. Ljudi iz prošlosti, danas starci, prisutni su, pomalo nalik duhovima, samo glasovima, tjelesna sadašnjost u prostorima bivših kina pripada mladim praktikanticama joge, mladim streljašima, mladim i sredovječnim članovima limenog orkestra, snimanima uglavnom u krupnim ili bližim planovima. Nalik duhovima, pojavljuju se i filmovi o kojima govore nekadašnji kinooperateri i posjetiteljice kina, također samo zvukom, u rasponu od meksičkog klasika sentimentalizma ‘Jedan dan života’, preko manje poznatog ruskog (sovjetskog) naslova, do danskog klasika soft porna ‘Mazurka u krevetu’.
Rijetko je kad u nekom hrvatskom filmu, barem novijeg datuma, tolika pažnja posvećena zvukovnoj dimenziji djela, do te mjere da ton postaje ‘protagonistom’ ravnopravnim slici. To nikako ne znači da je vizualni aspekt dobio manje pozornosti, upravo suprotno, kompozicije kadra kontinuirano su fascinantne, a tekstura slike izvanredno dojmljiva. Dok je za sliku osobito zaslužan stalni autorov suradnik Ivan Slipčević, velike zasluge za svjež spoj slike i zvuka te besprijekoran opći ritam filma pripadaju Damiru Čučiću na poziciji montažera, s kojim je Ramljak surađivao prvi put.
Igor Bezinović, autor ‘Blokade’, jednog od najboljih hrvatskih dugometražnih dokumentarnih filmova uopće, prošle se godine na ZagrebDoxu predstavio ostvarenjem ‘Veruda – film o Bojanu’, snimanom za potrebe HRT-ova dokumentarnog serijala o ljudima na probaciji. Ove godine Bezinović se pojavio s novim izdankom serijala, ‘Kratkim obiteljskim filmom’, i polučio uradak još dojmljiviji od nagrađivanog prethodnika. Priču o seljanki Marici koja se nakon pokušaja ubojstva snahe vraća u obiteljski dom gdje živi sa sinom, relativno mladi sineast snimio je s naglašenim ironijskim pomakom ugledajući se, prema vlastitim riječima, na Krstu Papića i Karpa Aćimovića Godinu, no uporaba skokovitih rezova upućuje i na Godarda, a naturalistička ambijentacija i dubinska autorska distanciranost mogu asocirati na ranog Fassbindera. Kao i ‘Film o Bojanu’, ‘Kratki obiteljski film’ snažno profitira od središnjeg lika narcisoidno predanog kameri, s tim da je Marica glumački još uživljenija od Bojana, na što Bezinović odgovara jačim ironijskim naglascima. Rezultat je doista usporediv s Papićevim kratkometražnim klasicima, a veću pohvalu u hrvatskom dokumentarističkom kontekstu nije lako zamisliti.
