Koliko god je povratnika na Baniji, toliko je različitih razloga i motiva njihova povratka. Dosta se njih vratilo, a oni koji još nisu, sanjaju taj dan, svakako ‘kontaju’, važu kada i kako krenuti nazad, na Baniju. Toliko je toga što ih goni na takvo razmišljanje, da ni sami ne znaju što je zapravo pravi razlog.
Zaustavljali su ga u ljeto 1991. Pripadnici vojske Krajine i hrvatski vojnici, ali uspio je uteći iz zavičaja u kojem je počinjao rat
Dušan Paripović iz Zagreba, vrlo dobro zna što ga zove u Trnovac, razbacano seoce jugoistočno od Gline, gdje je rođen i gdje je proveo djetinjstvo. To je stara kuća u kojoj je rođen i u kojoj je odrastao. Nije to nekakva obična kuća, već pravi biser stare, autohtone banijske arhitekture, djelo vrsnih majstora tesara kakvih više nema. Sve je tu rađeno ručno, niti jedna daska ili greda nije pilana već samo tesana zakrivljenim bradvama, te polako i natenane slagana jedna do druge. Sve su povezane utorima, bez ijednog čavla. Stari tesari su pomrli, ali o njihovu umijeću svjedoče desetine drvenih ljepotica razbacanih po Baniji koje strpljivo čekaju da ih proguta šuma. A tada će i one i davni majstori nestati u potpunom zaboravu, kao da ih nikad nije ni bilo. A nigdje nikoga, pa ni Ćopićeve Ježurke Ježića, da ih obrane. E, da se to ne bi dogodilo s kućom njegovih pradjedova, Dušan Paripović donio je važnu odluku. Vratit će se u Trnovac, obnoviti i oživjeti svoju kućicu, topli dom u kojemu se rodio.
- Na pročelju kuće urezano je da je na ovo mjesto prenesena 1927. godine. Sjećam se da mi je djed pričao kako je ta kuća pedeset i više godina stajala na nedalekom brdašcu. Valjda je mojim precima dosadilo na vjetrometini trpjeti i slušati snažne udare sjeverca, pa su je jednostavno pažljivo, gredu po gredu, dasku po dasku, crijep po crijep, preselili svega pedesetak metara niže, u udolinu. Sjeverac je i dalje fijukao, ali preko krova i svi su bili zadovoljni - objašnjava Paripović. Od polovice 19. stoljeća u ovoj se kući rađalo i umiralo. Redali su se pradjedovi i djedovi, slavljena su rođenja, održavane slave, žalovalo se i oplakivalo kad su dolazila vremena tuge.
Dušan je davno, odmah poslije završetka srednje škole u Petrinji, 1960. godine otišao u Zagreb. Zaposlio se kao trgovački putnik u tvornici mjernog alata, oženio se i povremeno dolazio na Baniju obići svoje i kuću. Već tada, negdje doboko u duši odlučio je da će kuću kad - tad obnoviti. Sve prostorije su imale zemljani pod. Kad je popravljao i adaptirao zdanje, u tri prostorije ostavio je zemljani pod i zidove od šindre, kao što je bilo uvijek.
Goni ga pomisao kako će, jednoga dana, njegova djeca: Aleksandar, Jelena i Danilo, a i unuci, doći ovdje u Trnovac. Možda netko od njih odluči i živjeti u kući, a Dušan želi da ih sve dočeka kako treba, pa i zemljanim podom. Poslije rata dogradio je terasu i sanitarni čvor, ali sada mu je žao što je oskrnavio ljepotu kuće, pa se sprema da sve novosagrađeno sruši. Kad je 1991. godine započelo puškaranje, Dušan je otišao u Trnovac obići roditelje.
- Bilo je to odmah nakon što je napadnuta policijska postaja u Glini. Nije slutilo na dobro. Otac je u auto utrpao nešto suhog mesa i na povratku kroz opustjelu Glinu, zaustavili su me pripadnici vojske Krajine. Objasnio sam da živim u Zagrebu, da su mi tamo žena, djeca i da sam posjetio roditelje. Nešto su se dogovarali i pustiše me. Negdje pred Petrinjom opet blokada ceste, ovaj put Hrvatske vojske. Opet sam sve rekao i odmah su me pustili. Tako sam pobjegao, a tko zna što bi bilo da su me u Glini zaustavili. Prvi put sam se mogao vratiti naravno tek kad je prošla Oluja, a mojoj sreći nije nilo kraja. Kuća me čekala, cijela - cjelcata, niti zapaljena niti porušena. E, tada sam znao da ću je obnoviti i sačuvati od propasti. Mirovina mi je skromna ali naći će se nešto i za ovu kuću, polako, ima vremena. Možda postane jednoga dana i turistička atrakcija, tko zna, ovakvih nema puno - nada se Paripović.
Ima Dušan u svom dvorištu još jednu rijetku znamenitost. Njegov stric Dušan, po kojemu je naš sugovornik i dobio ime, preselio je prije pedesetak godina s obližnjeg potoka staru vodenicu, građenu vjerovatno isto kad i kuća, kako bi je sačuvao od propasti. Stoji još i danas usred dvorišta, čvrsta, sva od drveta, ali kao da je od betona.
U Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Sisku u dobroj mjeri su zabrinuti za sudbinu autohtonih banijskih kuća koje napuštene sustavno propadaju. Osim toga, ti biseri arhitekture na meti su brojnih lopova koji ih pronalaze, kupuju za sitan novac od vlasnika koji se ne namjeravaju vratiti, stručno i pažljivo obilježavaju i skidaju gredu po gredu, te prodaju za visoku cijenu diljem Hrvatske. Tako se, na primjer, u Dalmaciji ili Hrvatskom zagorju mogu vidjeti banijske kuće koja po ničemu ne pripadaju okruženju.
Pročelnica Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Sisku Ivana Miletić Čakširan kaže da je Sisačko-moslavačka županija jedna od najbogatijih po zdanjima tradicijskog graditeljstva. Tih kuća ima toliko da Konzervatorski odjel u Sisku nije u mogućnosti provesti zaštitu svih građevina, a mnoge od njih nemaju ni uvjete za upis u registar kulturnih dobara.
- Kroz prostorno planske mjere pokušavamo, u suradnji s lokalnim samoupravama, očuvati ono što je arhitektonska karakteristika ove županije. U registar kulturnih dobara upisujemo objekte po zahtjevu stranaka ili prema radovima u okviru prostornih planova. Ovog trenutka u registar je uvedeno više od 350 zaštićenih kulturnih objekata na području naše županije, od čega je priličan broj starih, autohtonih kuća - objašnjava Ivana Miletić Čakširan.
