Koliko je deindustrijalizacija Zagreba slična ostalim gradovima u regiji, tranzicijskim zemljama ili zemljama EU-a moguće je, u nedostatku suvremenih studija, nagađati po bagatelnom principu globalizacijskog sinkroniciteta deindustrijalizacije i reindustrijalizacije, decentralizacije, recentralizacije urbanih jezgri i migracija – koje su, navodno, u gradovima svijeta toliko slične da ih se isplati jedino ‘mjeriti’ po dinamici njihovih predvidljivih etapa. Deindustrijalizacija Zagreba najvažniji je znak fatalnog propadanja ukupnog broja domaćih prerađivačkih industrija, pa je makroekonomska analiza tog smjera logično oruđe odgovora na lokaliziranu situaciju.
Opet nažalost, Hrvatska nije u rangu zemalja razvijenoga kapitalizma koje su vlastiti problem deindustrijalizacije analitički publicirale u ekonomsko-teorijskom opusu, nego doktorski rad Marije Penave ‘Strukturni učinci deindustrijalizacije hrvatskog gospodarstva’ (objavljen 2014. u nakladi zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta kao ‘Makroekonomija hrvatskog gospodarstva’) predstavlja prvu empirijsku analizu procesa deindustrijalizacije u povijesti ove zemlje.
Od 2001. do 2009. prosječna stopa rasta/pada industrijske proizvodnje u zemljama EU-a iznosila je -0,5 posto; jednak prosjek pada u tom razdoblju imala je Srbija, dok je Hrvatska imala pad od 2,6 posto, a Slovenija od 5,9 posto…
‘Iako su radovi koji se bave istraživanjem deindustrijalizacije brojni, empirijska istraživanja su rijetka i odnose se samo na nekoliko zemalja, a za Hrvatsku nema sličnih istraživanja’, ističe Marija Penava u predgovoru knjige. Cilj njezinog rada bio je pokazati kako je Hrvatska prošla kroz proces deindustrijalizacije koji nije istoznačan s onima razvijenih zemalja, posebno onih iz kruga europskoga kapitalizma. Poznato je, industrija u Hrvatskoj imala je trend rasta sve do kraja 1980-ih, kada iznosi gotovo 40 posto ukupnog društvenog proizvoda, nakon čega počinje razdoblje stagnacije i opadanja. I potpuni laici znaju da se proces deindustrijalizacije u posljednjih dvadeset godina u Hrvatskoj odvija kao sastavni dio procesa tranzicije, kao što ističe i Penava. ‘Izravna posljedica toga je niža realna razina razvoja industrije od one prije početka tranzicije’, piše Marija Penava i dodaje da se ‘kao početak procesa apsolutne deindustrijalizacije u Hrvatskoj može navesti 1990.’, kada ‘proces tranzicije u bivšim socijalističkim/komunističkim (tranzicijskim) zemljama donosi probleme i industrijska proizvodnja naglo pada’.
Je li deindustrijalizacija pozitivna ili negativna pojava, u kojim formama utječe na ekonomski rast, je li reindustrijalizacija uvijek pravi odgovor – nedovoljno je istraženo, pogotovo u bivšim socijalističkim zemljama ili zemljama tranzicije, smatra Marija Penava. U istraživanju primjenjuje deskriptivnu analizu strukture hrvatskoga gospodarstva i empirijski procjenjuje je li preuranjena i prebrza deindustrijalizacija razlog ekonomskoga zaostajanja Hrvatske i koliki utjecaj na nezaposlenost ima proces brze deindustrijalizacije – što je potkrijepljeno tabličnim prikazima analiza s različitim zavisnim varijablama. Zaključuje kako je ‘proces deindustrijalizacije apsolutan, a ne samo relativan’. Prerana deindustrijalizacija jest strukturni uzrok nezaposlenosti u Hrvatskoj, ‘pri čemu je rana deindustrijalizacija vidljiva u razlikama razine BDP-a po stanovniku na kojoj se deindustrijalizacija pojavila u Hrvatskoj i benčmark zemlji’ (usporednoj državi kao mjernoj jedinici, a koriste se podaci Francuske). U konačnici, ‘provedena analiza sugerira kako rast BDP-a po stanovniku nije jedan od uzroka deindustrijalizacije u terminima smanjenja udjela zaposlenih u industriji u ukupnoj zaposlenosti. Naime, pokazalo se kako je taj predznak uglavnom pozitivan, što sugerira kako bi s rastom BDP-a po stanovniku udio zaposlenih u industriji trebao rasti… S druge strane, analiza je pokazala kako je najznačajniji čimbenik deindustrijalizacije u terminima smanjenja udjela zaposlenih u industriji upravo rast produktivnosti rada. Investicije su, istodobno, suprotno dosadašnjim istraživanjima, imale učinak ubrzanja procesa deindustrijalizacije, odnosno rast investicija vodio je do smanjenja udjela zaposlenih u industriji. Iz toga se može zaključiti da su ostvarene investicije bile neučinkovite u smislu rasta zaposlenosti u industriji ili da je produktivnost rada porasla zbog novih investicija u poduzeća, što je vodilo do otpuštanja radnika. S obzirom na značajke tadašnjega sustava, vjerojatnije je ono prvo’, zaključuje istraživanje Marija Penava, po kojoj nema dvojbe da je ‘reindustrijalizacija Hrvatske strateško pitanje njenoga ekonomskog razvoja’.
S drugog fokusa statistike, zanimljivo izgledaju odjeci globalnog kraha iz 2008. na deindustrijalizaciju zemalja u regiji i tranziciju iz analitičke studije ‘Deindustrijalizacija i reindustrijalizacija privrede Srbije’ Vladimira Mićića i Aleksandra Zeremskog (časopis beogradskog Ekonomskog instituta br. 2 iz 2011.). U razdoblju od 2001. do 2009. prosječna stopa rasta/pada industrijske proizvodnje u zemljama EU-a iznosila je -0,5 posto; jednak prosjek pada između 2001. i 2009. imala je Srbija, dok je Hrvatska imala pad od 2,6 posto, Slovenija pad od 5,9 posto, Poljska pad od 5,3 posto, Bugarska pad od 4,1 posto, Češka pad od 3,4 posto. Još je drastičnija slika ako se vidi da je na vrhuncu industrijske proizvodnje 2007. godine Hrvatska imala pet posto rasta, Slovenija čak 7,4, Srbija 3,7, Bugarska 9,5, Češka 10,6 posto… To je 2009. palo na -8,9 posto u slučaju Hrvatske, -7,6 u Sloveniji, -12,1 u Srbiji, -3,1 u Češkoj i -18,2 u Bugarskoj.
A kako izgleda prosječni udio industrije u BDP-u zemalja u tranziciji od 2001. do 2008. godine? U Hrvatskoj i Srbiji postotak je sličan: 18,3 posto za Hrvatsku i 18 posto za Srbiju. U Sloveniji iznosi 25,5 posto, u Poljskoj 28,4, a u Češkoj se kroz to razdoblje gotovo ne mijenja i iznosi 38,4 posto. Trend ekonomija koje drastično smanjuju udio zaposlenosti u industrijskom sektoru u korist sektora usluga ili druge, fatalne faze kapitalizma u tranzicijskim zemljama je dominanta, a u Rumunjskoj, Hrvatskoj i Srbiji se srozao i ispod razine ostalih zemalja u tranziciji, prema relativnoj zastupljenosti industrijskog sektora u ukupnoj zaposlenosti. Tako Srbija od 2001. do 2008. bilježi pad zaposlenosti u industriji od 26,5, Rumunjska od 26, a Hrvatska od 24,5 posto. Podaci nisu najsvježiji jer recentnija statistika nije dostupna: nažalost, ona i nije neophodna…
Pročitajte i ostale tekstove iz serijala o deindustrijalizaciji: Deindustrijalizacija Zagreba: Etape konačnog pada Marko Sančanin: Deindustrijalizaciju tek počinjemo osjećati
