Nakon tri otvoreno politička filma u užem smislu riječi, sva tri u žanrovskom smislu drame sa značajnim primjesama atmosfere tjeskobnosti (osobito u zadnjem ostvarenju 'Za one koji ne mogu da govore'), Jasmila Žbanić odlučila se na snažan zaokret. 'Otok ljubavi', kako je naslov njezina novog uratka nastalog u scenarističkoj suradnji s uglednim književnikom Aleksandrom Hemonom, smjera opuštenijem ugođaju i žanru, koji će znatan dio kritičara označiti kao romantičnu komediju. Načelno gledajući, to određenje nije (sasvim) pogrešno, no ako ga se prihvati, mora se imati na umu da je riječ o kreativno ponešto ambicioznijem i motivski osebujnijem izdanku žanra, izdanku koji ne bi trebalo ultimativno podvrgavati mjerilima standardne romantične komedije, kao što su neki kritičari već požurili učiniti. Zapravo, možda se boljim žanrovskim određenjem filma čini ono anglofono comedy/drama, pa i naše humorna drama, pri čemu, doduše, ispada pridjev 'romantična' koji se odnosi na ljubavnu tematiku, no 'Otok ljubavi' ionako više zaslužuje odrednicu erotska nego romantična (komedija/drama). Uglavnom, ako se stvari već gledaju kroz žanrovski ključ, onda bi žanrovsko određenje filma valjalo što preciznije ocrtati umjesto da se potonji trpa u sužene pretince i evaluira po tako salivenom kalupu.
Novi film Jasmile Žbanić bavi se erotskim trokutom u mediteranskom ambijentu. Bračni par koji čine Bosanac Grebo (Ermin Bravo) i Francuskinja Liliane (Ariane Labed, jedno od zaštitnih lica bizarnog grčkog novog vala) ljetuje na otoku preko puta Poreča, gdje susreće atraktivnu animatoricu, Rumunjku Floru (Ada Condeescu, i u nas poznata po filmu 'Ako mi se fućka, fućkam' Florina Serbana). Ispostavi se da je Flora bivša Lilianina djevojka, erotske se iskre među njima obnavljaju i mlade žene ponovo se seksualno spajaju iako je Liliane u visokoj trudnoći. No Floru, koja s njim otvoreno koketira, poželi i Grebo, ne znajući za njezinu i supruginu zajedničku prošlost. Baveći se tom pričom, odnosno njezinim opisanim središnjim odnosom, Jasmila Žbanić veći naglasak stavlja na dramu nego na komediju, dok potonjoj veći prostor daje u (pozadinskom) okruženju središnjeg trokuta, gdje je najistaknutiji lik homoerotski inklinirani animator Stipica (Leon Lučev, ujedno koproducent filma), a iznenađujuće su minimalizirani udjeli legendarnog Franca Nera i (eks) domaćih glumica 'od imena' Branke Petrić Fehmiu, Jelene Lopatić i Bojane Gregorić (zadnja je doslovno svedena na statisticu bez izgovorene riječi teksta).
Osjetljiv balans dramskog i humornog Žbanić održava bez ikakvih problema, a to što u filmu nema nekih izrazito naglašenih komičnih prizora nije autorski propust, nego naprosto posljedica činjenice da 'Otok ljubavi', kao što je već istaknuto, nije dominantno komedija nego više-manje ravnopravan spoj komedije i drame. Relativno eksplicitni erotski prizori, najčešće lezbijski, s obzirom na žanrovski i produkciji kontekst (konzervativne Hrvatske i BiH kao glavne zemlje proizvodnje filma) donose dobrodošlu osebujnost, pogotovo kad se ima u vidu da je jedna od učesnica u 'blaženom stanju' tik pred porođaj, a vrijednim provokacijama tu nije kraj. Naime, jedna vrlo slatka djevojčica, ne starija od sedam-osam godina, poteže pitanje pedofilije, pri kraju se prostor daje i muškom homoerotizmu, a najvažnije od svega, usred i dalje stameno vladajućeg terora koncepcije tzv. romantične monogamne ljubavi, film afirmira poliamoriju, i to biseksualnu!
'Otok ljubavi' velik je korak za Jasmilu Žbanić i njezin najsimpatičniji uradak, neusporedivo vredniji za duševno zdravlje ovih prostora od kukavičjih jaja Srđana Dragojevića kojima je u posljednje vrijeme gađao zemlje tzv. regije.
