Zvonimir Jurić je u paru s Goranom Devićem režirao ‘Crnce’, jedan od vrhunaca nacionalne kinematografije od državne samostalnosti, film koji se pamti kao hrabro suočavanje s hrvatskim ratnim zločinima, ali čija najveća vrijednost leži u stvaranju iznimne atmosfere. Ostranjeni prizor vepra u šumi na kojeg nabasaju vojnici u skrovitoj akciji prava je suština onog najvrjednijeg što Jurić može pružiti. Kad je najbolji, on uspijeva takoreći iz ničega stvoriti čudo filma, na primjer ‘Žuti mjesec’ u kojem dvije mlade žene pričaju za kuhinjskim stolom, a poslije završe u krevetu gdje ne govore i ne čine gotovo ništa, divna je studija o usamljenosti, ranjenosti, spoznaji egzistencije, dubokoj spoznaji koja može iznenada niknuti iz susreta s tugom neznanca.
Četiri godine nakon što se s tim kratkim ostvarajem natjecao za Zlatnog medvjeda u Berlinu, Jurić je u Puli predstavio ‘Kosca’, svoj treći dugometražni igrani rad (ne računajući dva omnibusa u kojima je bio dio skupine autora), te osvojio nagradu kritike za najbolji film i Zlatne arene za najboljeg glavnog (Ivo Gregurević) i sporednog glumca (Igor Kovač), kao i kameru (Branko Linta). Film je potom zapaženo predstavljen u jednoj od informativnih sekcija prestižnog festivala u Torontu, uvršten je u jedan od sporednih programa uglednog festivala u Rotterdamu i u balkansku sekciju najvažnijeg balkanskog filmskog festivala, onog u Solunu, a nedavno je krenuo i u redovnu kinodistribuciju.
‘Kosac’, temeljen na scenariju Jurića i Jelene Paljan, naizgled podosta podsjećajući na filmove Gabriela Arriage, gradi narativ redanjem triju međusobno povezanih priča koje se odvijaju u jednoj noći, ali čini to na izrazito nesimetričan način. Storija o usamljenom traktoristu i nekadašnjem osuđenom silovatelju Ivi (Ivo Gregurević) i njegovom pokušaju da se zbliži s Mirjanom (Mirjana Karanović), usputnom prolaznicom kroz slavonski kraj u kojem on živi, glavna je i poprilično razrađena, dok su one o Josipu (Igor Kovač), radniku na benzinskoj pumpi koji zabrinuto svjedoči Ivinom i Mirjaninom susretu, te policajcu Kreši (Nikola Ristanovski) i njegovoj obitelji što skromno živi u trošnoj kući, pobočne i date prilično skicozno. Taj nesrazmjer u elaboriranosti narativnih linija neki su kritičari doživjeli kao manu, međutim očito je riječ o svjesnoj autorskoj odluci koja je svojom neuobičajenošću polučila dobrodošlu svježinu u već podosta puta iskušanom pripovjednom modelu.
Osim toga, kao što je u tekstu naviješteno, Jurić je autor kojeg posvećenost atmosferi zanima (znatno) više nego podrobno narativno-karakterizacijsko razlaganje, pa epizodu s Josipom i slavljeničkim događajima u krčmi koji krenu nasilnim smjerom prije treba shvatiti kao znatan iskorak iz gotovo sablasnog ugođaja u kojem se odvija susret Ive i Mirjane (hororske asocijacije nisu slučajne) nego kao postavljanje temelja za snažniji razvoj paralelne priče, dok zadnji segment s policajcem Krešom predstavlja povratak temeljnoj atmosferi filma, varijaciju koja na blaži, no istovremeno možda i prodorniji način (jer je realističniji u smislu iskustva svakidašnjice) unosi tjeskobu i time zaokružuje cjelinu, ostavljajući je istovremeno, u dramaturškom smislu, otvorenom.
Stvaranjem napetosti i uskraćivanjem njezine spektakularizacije te delikatnim građenjem atmosfere (opet ‘uz pomoć’ životinja, kao u ‘Crncima’), taj kraj filma iznova potvrđuje da je Jurić rijetka i dragocjena biljka među aktualnim hrvatskim sineastima. ‘Kosac’ nije imao tako uspješan festivalski put niti dobiva takvu medijsku pozornost kao Sviličićeva ‘Takva su pravila’, ali riječ je o dojmljivom ostvarenju iza kojeg stoji izrazita autorska osobnost.
