Što mislite o tezi da bi Hrvatskoj trebala tzv. vlada stručnjaka? Izrekli su je posljednjih dana Željko Lovrinčević i Ivan Lovrinović, doduše na bitno različite načine. Europa se na toj praksi već opekla, ali nismo li i mi imali loših iskustava s tehnokratskim vođenjem ekonomske politike, i to primarno prema financijskom sektoru, a još i s privatizacijom te liberalizacijom bankovnog i osiguravateljskog sektora?

Ekspertna ili tehnička vlada imala bi možda nekog smisla u drukčijim okolnostima, ali ne u ovima gdje se Hrvatska u binarnoj podjeli na HDZ i SDP rascijepila po raznim ključnim ideološkim i ekonomskim gledanjima. Ovako je jasno da to ne bi odgovaralo ni jednima ni drugima, niti bi bilo provedivo, jer obje stranke žele imati sve ekonomske stručnjake pod svojom kontrolom. Inače nisam protiv same stručnosti ni u čemu, jasno, posebno u ekonomiji, ali najprije moramo vidjeti koji politički ciljevi stoje iza zahtjeva prema ekspertima.

Zar se iza zazivanja tobože nepristrane stručnosti ne krije liberalizirajući ideološki zahtjev prema ekonomiji koja bi tako trebala zanemariti da prije ekonomskih modela u načelu ipak postoje određeni društveni prioriteti, na primjer socijalni?

To sam i imao na umu, ako se dobro razumijemo. Ideologija je na toj pozornici ionako stalno prisutna. Najčešće se u ekonomskoj politici ona sasvim očito ističe, jer se profesija zanemaruje kao da baš nitko o tome ne vodi računa. Primjer za to je govor o ekonomskoj politici, gdje se i neki vaši kolege u određenim vodećim medijima pozivaju na stručnost i poriču svoju ideologiziranost, a ustvari diletantski plaše čitatelje navodnim teškim posljedicama u slučaju političke promjene kursa prema monetarnim pitanjima, iako bi ta promjena bila i tehnički itekako utemeljena. No tu nema ravnopravne diskusije, jer jedna strana ima medijska sredstva i može govoriti nestručno, a druga strana, gdje vidim i sebe, mukotrpno se stručnošću nastoji usprotiviti tim podvalama. Oni dakle zastrašuju narod neosnovanim pričama o hiperinflaciji, a ja se pozivam na monetarne agregate, govorim o visini kamatne stope, o njezinoj strukturi, o multiplikaciji kredita i depozita, o deflaciji itd. Nasuprot stoje ljudi u službi financijske i uvozničko-tajkunske oligarhije koji plaše ljude devalvacijom i nestabilnošću. I zapravo još od 1994. godine, kad je definirana takva stabilnost, ona biva tek stabilnost cijena i tečaja, a tečaj postaje cilj umjesto sredstvo. Uz posljedicu strašne ranjivosti naše ekonomije s katastrofalnim padom zaposlenosti. Danas imamo samo 44 posto zaposlenih od radno sposobnog stanovništva. Čak oko 80 posto umirovljenika prima prosječno 1800 kuna mjesečno i na pragu je siromaštva. Osim toga, deflacija je u principu opasnija od inflacije jer se u njoj potrošač suzdržava od kupnje, kao i investitor od ulaganja. Nije onda čudo što je japanski premijer Šinzo Abe smijenio guvernera i doveo novog koji zagovara inflaciju. Mario Dragi, predsjednik Europske središnje banke, razmišlja i postupa slično, znajući da bez blagog ‘zagrijavanja’ ekonomije nema rasta BDP-a. To je sve uočio i Džozef Stiglic, pa je sugerirao da EU nije optimalno valutno područje jer odgovara samo jednoj zemlji, indirektno tako poručivši da Mastriške kriterije treba revidirati. Pa nijedna zemlja nema ispunjena sva tri kriterija, a naši komentatori koje sam opisao i dalje na njima zasnivaju svoje teze o nužnim daljnjim mjerama ekonomsko-političkog discipliniranja Hrvatske.

Mišljenje na prodaju

Prema ovome što govorite, dojam je da su financijaški krugovi doslovno kupili mišljenja velikog dijela struke, kao i medija koji inzistiraju na povlačenju države, samostalnoj monetarnoj politici itd. Ali slično je bilo i prije deset ili 20 godina, dakle prije globalne krize, kad – za razliku od situacije danas, ipak – gotovo da se nije moglo čuti protivnog glasa?

Nema samostalne monetarne politike. Republika Hrvatska je vlasnik HNB-a, i ne postoji monetarna vlast kao četvrta ili peta vertikala državne vlasti. To bi bilo otuđenje od suštine stvari, od čovjeka – monetarna politika mora služiti društvu i gospodarstvu kao najvažnijem faktoru razvoja. Društvo se ne može razvijati ako se gospodarstvo ne razvija, a hrvatska monetarna politika baš nikad u ovih dva i pol desetljeća nije išla u tom smjeru, kao što ste primijetili. Ako tu funkciju ne ispunjava, onda ta politika nije narodna, kao što je rekao jedan moj kolega, nego je protunarodna. A što se tiče kolega koje spominjete, motivi nisu svima isti, neki jednostavno žele opravdati svoj dugogodišnji, dobro plaćeni angažman u tijelima HNB-a. Osim što imamo nestabilnost kroz deflaciju, neka kažu koji su još rezultat prouzročili svojom politikom. Gospodarstvo nam je na rubu provalije, eto njihova rezultata.

Reformirana mirovinska štednja velika je zabluda, pod marketinškim floskulama financijske oligarhije, kao tobožnje privatno vlasništvo. Iza nje stoji gruba i golema pljačka svih radnika koji štede za svoju mirovinu

Danas se raspravlja o mogućem gubitku prilika za devalvaciju, ali i o riziku od ukidanja valutne klauzule zbog vanjskog duga i devizne štednje. Bez obzira na ishod oko švicarskog franka, na koncu nam ostaje problem izuzetno visoke euriziranosti, koji bi svakako napose trebalo riješiti?

Nitko ozbiljan u Hrvatskoj više nije za devalvaciju, za to je doista kasno, ali može se započeti proces motiviranja na kunsku štednju. I to diferenciranom stopom obvezne rezerve, čime stimulirate ljude na kunsku štednju jer bi kamatne stope na štednju bile tri posto, a ne 0,8 ili 1,2, pa bi onda ta kunska štednja dobila do te mjere na važnosti da bi deponenti u devizama htjeli konvertirati svoje uloge u kune radi višeg prinosa. No to u Hrvatskoj nikad nije ni pokušano, a euriziranost Hrvatske je previsoka, čak 75 posto, jer se nikad nije željelo krenuti drugim putem. Marža koju ovdje banke imaju, a govorim o marži kao razlici aktivnih i pasivnih stopa, najviša je na svijetu. Ako imate deviznu štednju sa 1,2 posto, a aktivnu kamatnu stopu na kredit odgovarajuće ročnosti – koji je podudaran sa štednjom – sa 7,5 posto, onda je to jednostavno nevjerojatna marža, prestrašna. Banke treba prisiliti, namjerno sad govorim jezikom regulatora, da se ponašaju protuciklično.

A što mislite o mogućnosti uvođenja poreza na aktive banaka u francima? Time bi se ipak izbjegla linearna rješenja poput zasad potencirane konverzije švicaraca u eure koja ne vode računa o socijalnom statusu dužnika i nisu dovoljno efikasna.

To je krajnja mjera koju bih, međutim, ostavio otvorenom kao prijetnju, po onoj političkoj metodi mrkve i batine. Ako nećete slušati, uvodimo vam primjerice 0,8 posto poreza na aktivu, što bi bilo tri milijarde i 200 tisuća kuna. Ako nećete konvertirati na način da obeštetite dužnike koje ste na najbesramniji način navukli da štede vezani uz franak, onda ćemo sami to riješiti ovim putem. Jer su toliki ljudi na rubu bankrota zbog švicarskog franka koji su im banke podvalile.

Život radnika

Slažete li se s povremeno isticanim stajalištem da se HNB ne bi trebao baviti samo stabilnošću cijena, nego i povećanjem BDP-a, proizvodnje i zaposlenosti?

Da, i čujem da i tu ima dobrih ideja. Znam da kolega Ivan Lovrinović kao zastupnik Mosta kani predložiti izmjene zakona o HNB-u, gdje bi se za primarni cilj postavilo smanjenje nezaposlenosti i utjecaj na gospodarski rast, što bi već stubokom promijenilo monetarnu politiku. Omogućilo bi zakonsku primjenu drugih instrumenata koji potiču rast, da se aktiviraju neki transmisijski mehanizmi bržeg i jednostavnijeg dolaženja do kredita, pri čemu bi svakako kamatna stopa drastično pala, jer je ona u globalnim uvjetima element konkurentnosti. Ako imate konkurenta s izvozom na isto tržište, koji se financira uz kamatnu stopu od 2,2 a vi ste na 5,5, onda je jasno da dio marže morate potrošiti na servisiranje kredita, dok ga on stavlja u džep.

Spomenuli ste antinarodni karakter naše ekonomske politike, no vodeći krugovi i dalje zagovaraju fleksibilizaciju rada koji je, međutim, od krizne 2008. godine izgubio mnoga uporišta, za razliku od kapitala. Valjda bi onda trebalo ubuduće situaciju uravnotežiti fleksibilizacijom kapitala?

Apsolutno, i reći ću vam u kojoj situaciji se danas nalazi radnik u Hrvatskoj. Prema statističkim podacima, u siječnju je 42 posto ljudi primalo neto plaću nižu od 4000 kuna, a 94 posto nižu od deset tisuća kuna. Zakon o minimalnoj plaći je ograničavajući čimbenik rasta i razvoja jer imate poduzetnika koji smije zaposliti čovjeka koji radi 186 ili 192 sata mjesečno, nekad i više, a dobije plaću od 3000 kuna. S tih 3000 kuna ne možete normalno živjeti, možete samo biti frustrirani, živjeti na dug, od danas do sutra, prelijevati trošak s kartice na karticu, od banke do banke. Ograničavajući faktor rasta su primarno veliki poduzetnici, tajkuni koji sramotno traže daljnju fleksibilizaciju rasta, kao da tih 3000 kuna već nisu najgora moguća fleksibilizacija. A ekonomija se ne može oporaviti ni s onih 94 posto ljudi s manje od deset tisuća jer to pokazuje da nema oporavka srednjeg sloja, bez kojeg pak nema ekonomskog napretka. Veliki poduzetnici ne mogu potrošiti svoje zarade ni u nekoliko života, a s druge strane je armija pauperiziranih, i to po zakonu. Pa bi zakonski trebalo povećati neoporezivi dio dohotka sa 2600 na 4000 kuna, čime bi se država odrekla poreza odnosno izravnog davanja u zdravstveni i mirovinski fond, no to se zatim rješava drukčije, potiče se potrošnja i drugi putevi dotoka. Pritom moram primijetiti da je i ta reformirana mirovinska štednja velika zabluda, opet pod marketinškim floskulama financijske oligarhije, kao tobožnje privatno vlasništvo.

Mislite na drugi stup mirovinskog osiguranja, onaj obavezni, a kapitaliziran pod kontrolom banaka? Pa to je historijska podvala, još od vojnog puča u Čileu, do zaračunavanja tzv. tranzicijskog troška postsocijalističkim zemljama. Jer on u Hrvatskoj generira pet milijardi kuna javnog duga godišnje, uslijed skupog bankovnog kreditiranja države kroz takav model, koji istodobno ne donosi opravdani veći prinos osiguranicima. I sad još žele da se poveća izdvajanje iz prvog u drugi stup.

Danas je to već šest milijardi, molim vas. No podvala je zaista prava riječ. A iza nje stoji gruba i golema pljačka svih radnika koji štede za svoju mirovinu. Postoji naime jedna čitava ideologija tih bankara koji su vlasnici društava za mirovinsku štednju i koji iznose niz pogrešnih teza o tome. Navest ću samo dvije. Prvo, da se radi o privatnom vlasništvu osiguranika koje je individualizirano na konkretno ime i prezime. No to ne možete preuzeti odjednom, ne možete prebaciti ni na koga, niti to netko može naslijediti od vas. Drugo, ne možete utjecati na promjenu menadžera koji je loše vodio fond i nedovoljno zarađivao u ime vašeg štednog uloga, ne možete prisustvovati skupštini mirovinskog društva. Posrijedi je okamenjeni projekt u kojem 200 ljudi na relaciji između banaka i tih njihovih društava živi enormno luksuzno i smiju se, vjerujte mi, svima nama na čiji račun se bogate. A mi doista imamo problem s mirovinskim osiguranjem i bez njih, već iz demografskih razloga, ne samo zbog velike nezaposlenosti, i taj će problem biti sve veći. Nema nam druge nego da čim prije otvorimo veliku javnu raspravu o tome i da nužno iz sektora maknemo tolike pipke financijske oligarhije.

Zaštitnici oligarhije

Ekonomisti iz udruge Lipa smatraju da bi problem rasta javnog duga riješila još jača liberalizacija ekonomije i daljnja deregulacija financijskog sektora, tako i osiguravateljskog. Oni dakle misle da je premalen opseg takvih mjera doveo do visokog javnog duga, a ne obrnuto – da su one krive za dug. Nije li to govor iz interesnog kuta financijskog kapitala koji se dobrano okoristio već i ovolikim liberalnim mjerama?

Ta udruga javlja se kao tobože neovisna, a baš je zaštitnik financijske oligarhije koju stalno spominjem. Javni dug se inače dade ozbiljno reprogramirati u dogovoru s vjerovnicima, to samo zlonamjernici ili diletanti tvrde da je nemoguće. Čak je i bivši naš guverner izjavio da HNB može refinancirati neke državne obveze. HNB bi morao preuzeti taj teret umjesto da dopušta bankama da sramotno visokim stopama cijede ovu zemlju. Ali mi ništa od toga nikad nismo ni pokušali. A kolege iz Lipe i slični traže rezanje javne potrošnje, iako je čitav svijet uvidio da je to kontraproduktivno. Povrh svega, zastupaju stav da je rješenje ekonomskog oporavka u privatnom vlasništvu, u privatizaciji svega. No mi smo ovdje na Ekonomskom fakultetu dokazali, kroz objavljene znanstvene radove, da vlasništvo nije element efikasnosti, nego je to menadžment. Ako menadžment ne zadovoljava profesionalne standarde i ne ostvaruje dobre rezultate, država ga može promijeniti. Ali taj menadžment ne smije biti postavljan prema stranačko-političkom interesu. A neoliberalne kolege bih upitao što misle o tome da njemačka država ne želi prodati većinski udio u Dojče Telekomu. Primjera ima mnogo, recimo s bankama ili automobilskim kompanijama. U gotovo svim slučajevima privatizacije kod nas zaposlenost je ubrzo pala, ljudi su potjerani na burzu, proizvodnja je smanjena, nekretnine su rasprodane, pojedinci su se obogatili, a banke okoristile. Državna poduzeća mogu financirati državu kroz dividende, ali svakako da nam treba profesionalizacija menadžerskih struktura u tim poduzećima da bi to uspjelo.

MMF i Svjetska banka produbljuju siromaštvo

Između prilika u centru i na periferiji EU-a, a koje su nama s ruba u velikoj mjeri nametnute, vlada velika napetost. Ono što oni smiju, mi ne smijemo – tako je bilo i s opisanim drugim stupom, pa i s bankama ili telekomom. Uza sve, još trpimo i neku vrstu luđačke košulje u vidu suženog monetarnog suvereniteta i proširene fiskalne odgovornosti?

Znate, nikad me nisu fascinirali posjeti MMF-a, Svjetske banke, EBRD-a i sličnih. To su političke adrese čije se ingerencije svode na utjecaj krupnog kapitala. Kad dođu, oni već u rukavu imaju konkretnu instituciju koja je spremna za preuzimanje nekog našeg sektora koji se priprema za privatizaciju. Oni su eksponenti tih institucija i tog kapitala koji vodi igru. Zato su dvojica velikih ekonomista, Pol Krugman i Džozef Stiglic, progovorili o tome, jer su bili u tim kućama i vidjeli da se njihova praksa razlikuje od onoga što je kao načelo uklesano ispred Svjetske banke u Njujorku, o zadatku borbe protiv siromaštva u svijetu – one ga aktivno produbljuju.